"Ako narodu budemo govorili ono što želi čuti, umjesto onoga što mora čuti, onda neće biti dobro", Barack Obama.
ZORAN MILANOVIĆ navodno je veliki štovatelj američkog predsjednika. U tom slučaju, morao bi ovu njegovu izjavu naljepiti iznad svog premijerskog stola u Banskim dvorima. Da ga konstantno podsjeća zašto su ga hrvatski građani izabrali na parlamentarnim izborima.
Da ih vodi, a ne da im podilazi. To je dovoljno činio u predizbornoj kampanji.
Isto tako, onoga trenutka kad zasjedne u premijerski kabinet, neka se sjeti svoje prethodnice, Jadranke Kosor. Neka se prisjeti kad je ona uživala najveći rejting među hrvatskim građanima.
Ne samo onda kad je isključila Ivu Sanadera iz HDZ-a te tako otvorila vrata kaznenom progonu bivšeg premijera. Najpopularnija je bila onda kad je najavljivala reforme, govorila o bolnim, ali nužnim rezovima, o raščišćavanju nereda u državi i balansiranju proračuna.
Voda bez okusa
Kad se vidjelo da od tih reformi neće biti ništa, odnosno da se one svode na onu smiješnu izjavu o "vodama bez okusa", izgubila je podršku medija i javnosti, nakon čega joj se rejting nezaustavljivo počeo topiti. I nije se oporavio sve do izbora. Optužnica protiv HDZ-a tek je zabila zadnji čavao u lijes njezine političke karijere.
Nitko, naime, ne voli kukavice.
A Zoran Milanović se doista nema čega bojati. Njegova koalicija ima uvjerljivu većinu u parlamentu, s perspektivom čak i veće podrške. Gotovo je dvostruko snažnija od HDZ-a. A najnovije prijetnje Vladimira Šeksa da će on novoj vlasti "priuštiti pakao u sabornici", samo će mu ići u prilog. Loše će se provesti oni koji će opstruirati reforme.
Naročito ako se radi o Vladimiru Šeksu.
Njegov čovjek na Pantovčaku
Osim stabilne parlamentarne većine, novi premijer imat će i svog čovjeka na Pantovčaku. Takav luksuz nije svojedobno imao ni Ivica Račan, koji je dobar dio mandata više ratovao sa Stjepanom Mesićem, nego s radikalnom desniceom i hadezeovim pučistima. Ako već neće puno pomagati, Ivo Josipović sigurno neće smetati.
Ako ništa drugo, sjetit će se tko ga je kandidirao za predsjednika i tko bi ga tek trebao podržati u novoj kandidaturi.
Ali sva ta podrška, institucionalna i ona od strane hrvatskih građana, ovisi jedino o tome koliko će Zoran Milanović biti hrabar i odlučan.
Prva godina ili nikada
A tu odlučnost morat će demonstrirati odmah od početka. Samo će u prvoj godini mandata imati priliku povući najteže poteze. Jedino tada imat će dovoljno vremena i političkog kredita da raskrči ruševine, počisti nered i postavi temelje za predugo očekivani gospodarski oporavak.
Već u drugoj godini mandata počet će voditi računa o lokalnim izborima, a nakon njih krenuti u kampanju za novi mandat, kada će se prebaciti u režim rada oproban u ovoj kampanji: pazit će da ne kaže nešto krivo.
Međutim, tada građani neće glasati protiv HDZ-a, nego protiv njegove vlade. Bolje bi mu bilo da im da što manje argumenata.
Vlast izgubila momentum
Važnu ulogu odigrat će mediji. Izborni rezultati još se nisu ni ohladili, a Kukuriku koalicija već je izgubila inicijativu. Krenuli su članci o Čačićevoj bahatosti, Opačićkinim visokim petama, Linićevim muljažama s Novim listom, Ferenčakovoj pravomoćnoj presudi, a Milanović je čak poručio novinarima da ne sastavljaju vladu umjesto njega.
A sve to događa se zato što je nova vlast izgubila momentum.
Mediji grizu ruku. Ili glavu
Umjesto da plasira u medije konkretne vijesti i najavljuje prve konkretne poteze, njezini čelnici su se zavjerenički ušutili i ostavili novinare da se zabavljaju onime čega se mogu dočepati. A oni koji medijskoj beštiji redovito ne bacaju hranu, riskiraju da ih ona ugrize za ruku. Ili im odgrize glavu.
Ukoliko izbornim pobjednicima već sada to ide na živce, neka se utješe činjenicom da je tek počelo. I trajat će četiri godine. Naravno, pod uvjetom da izdrže toliko na vlasti. Osim ako Zoran Milanović ne misli slijediti Sanaderov primjer, pa kupovati novinare, šurovati s vlasnicima medija, prijetiti urednicima.
Tunnel vision
Mediji nisu njegov protivnik. U ovom trenutku to nije ni HDZ. Njegovi su protivnici recesija, nelikvidnost, kreditni rejting, proračunski deficit, nezaposlenost, pad životnog standarda, ali i korupcija, kriminal, društvo zatrovano od vrha do dna.
Ako se svega toga boji, onda nije ni trebao izaći na izbore. Jadranka Kosor bila bi nam sasvim dovoljna.
Srećom, baš u njezinu slučaju utvrđena je definicija neuspjeha: nisu propali oni koji su pogriješili, nego oni koji nisu uopće pokušali. I zato bi Milanović na svom premijerskom stolu, uz onu Obaminu izjavu, trebao držati i fotografiju svoje prethodnice u Banskim dvorima.
Da ga podsjeća na to kako se tamo ne smije ponašati.