Foto: 123rf
Ograničenje plaća igrača privuklo bi ulagače
"Određivanje granice za plaće igrača odmah bi promijenilo investicijsku dinamiku jer bi inflacija plaća rasla sporije od prihoda. Na promjenu bi sigurno utjecala i odluka o jednakom udjelu u prihodima od prava za televizijske prijenose", navodi primjere Garnry i podsjeća da nogometne zvijezde zarađuju oko 300 tisuća funti tjedno no rijetki su klubovi poput Borussie Dortmund, kao jedinog njemačkog kluba koji je izlistan na burzi, koji je uspio zadržati visoke standardne u privlačenju igrača i zatim osigurati povrat te investicije. Uspješnom promocijom programa za razvoj igrača i njihovom daljnjom prodajom, klubu je rasla dionica prema CAGR stopi od 22 posto od 2013. do 2015. godine.
No, uz svaki takav primjer još ih je mnogo suprotnih, poput Leeds Uniteda ili Fiorentine koji su, iako moćni klubovi s dugom tradicijom, skoro nestali.
Povrat uloženog kapitala nije velik
"Stalna volatilnost ulagačima stvara osjećaj nesigurnosti zašto bi ulagali svoj teško stečeni novac u tako mali broj klubova koji su na burzi. Povrat uloženog kapitala nije velik ni stalan jer je priroda nogometnog biznisa promjenjiva kada govorimo o prihodima i profitu, odnosno ovisna je o uspjehu u natjecanjima kao što su Liga prvaka ili Kup", kaže Garnry i pojašnjava da je ulaganje u klubove povijesno vrlo slaba investicija i to se neće tako skoro promijeniti jer se europski nogomet ne povodi ekonomskim pravilima i prati ga 'pobjednička kletva' pri čemu klubovi nude sve veće iznose i plaćaju ih za kvalitetne igrače.
Struktura isplata takva je da samo rijetki klubovi uzimaju najveći udio u ekonomskom kolaču, pa im je jedini cilj kako ostati na vrhu. Istovremeno, rijetki su ti klubovi koji mogu zadržati poziciju pri vrhu ljestvice, a kako je priljev kvalitetnih igrača vrlo promjenjiv, imamo ogromnu inflaciju plaća ili iznosa za transfere, komentira Garnry. Eskalaciju iznosa za transfere pokazuju primjeri gdje je Gareth Bale prodan za 86 milijuna funti u prijelazu iz Tottenham Hotspura u Real Madrid 2013. godine, dok je rekord 2000. bio na 37 milijuna funti. Za usporedbu, promjena dresa Diega Maradone 1984. godine koštala je pet milijuna funti, kada je zamijenio Barcelonu za Napulj.
Radi se o industriji koja nije velika, već ogromna, slikoviti su iz Saxo banke i podsjećaju na Forbesovu listu top 20 globalnih klubova za 2016. pri čemu je Real Madrid na vrhu s procijenjenom vrijednosti od 3,645 milijardi dolara, a slijede ga Barcelona s 3,549 milijardi, Manchester United s 3,317 milijardi i Bayern Munchen s 2,678 milijardi dolara dok je na petom mjestu Arsenal s 2,017 milijardi dolara valuacije. Jedna od zvijezda sutrašnjeg finala, Atletico Madrid tek je na 15. mjestu s, naočigled, skromnih 633 milijuna dolara vrijednosti, no to je rast od 45 posto u odnosu na 2015. i pokazuje opći trend astronomskih povećanja među top 20 klubova. Za usporedbu, najveći je porast zabilježio West Ham United sa 76-postotnim rastom prihoda u odnosu na godinu ranije.
Mane postojećeg sustava podloga su za propast sportske industrije
Osim plaća igrača, financijske izvještaje klubova podupire i svježi priljev novca od TV prava i nevjerojatni iznosi koji se stalno povećavaju, a na poslovni uspjeh ili dionice utječu i promjene i špekulacije oko izmjena među trenerima i menadžerima klubova.
Postojeće mane podloga su za propast te industrije, uz zadržavanje investitora daleko od dionica. Zapravo je ironično da kombinacija nesputanog kapitalizma i struktura lige stvaraju neprijateljsko ekonomsko okruženje sa slabim povratom na investicije. U eri globalnog brendinga, nogometna elita i dalje može izvlačiti prihode ulaskom na još nedovoljno iskorištena područja kao što je Kina ili druge države u Aziji, ali pitanje je do kada i je li sjeme za imploziju industrije već posijano, zaključuju iz danske investicijske banke.