Nakon gotovo godinu dana kaotičnih i isprekidanih pokušaja da se ispregovara prekid vatre u Ukrajini, Trumpova administracija i dalje je duboko uključena u napore za zaustavljanje rata. Nije iznenađujuće da najteže pitanje ostaju teritorijalni ustupci - ili Trumpovim rječnikom, "razmjena teritorija". Diplomati do sada nisu uspjeli osmisliti rješenje koje bi zadovoljilo obje strane, piše Foreign Policy.
Koliko su Ukrajina i Rusija udaljene jedna od druge, rječito govori nesklad između izvornog proruskog plana od 28 točaka, koji se pojavio u studenom 2025., i prerađene ukrajinsko-američko-europske verzije.
Proruski plan zahtijeva međunarodno priznanje svih teritorija koje Rusija trenutno drži, kao i proglašenje cijelih Luhanske i Donjecke oblasti ruskima. Prijedlog je zapravo ultimatum za predaju ukrajinskih snaga i Rusiji otvara put da kasnije, iz povoljnije pozicije, ponovno pokrene svoju kampanju.
Nasuprot tome, protuprijedlog od 20 točaka poziva na prekid borbi na sadašnjim linijama bojišnice, koje bi postale linije kontakta. Njime se odbija priznati legalnost bilo kakvih ruskih osvajanja u istočnoj Ukrajini ili na Krimu. Ukrajina je poručila da može prihvatiti demilitarizirane zone koje predlaže Washington i slobodnu gospodarsku zonu u dijelu Donjecke regije koji kontrolira, ali pod uvjetom da se uključi i ruski teritorij jednake veličine.
Edward P. Joseph, američki analitičar za međunarodne odnose i bivši pregovarač na Balkanu predlaže primjenu modela iz Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, usvojene u lipnju 1999. godine.
Tom je rezolucijom potvrđen suverenitet i teritorijalni integritet tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), ali je istovremeno zatražena "značajna autonomija i smislena samouprava za Kosovo". Nakon jednoglasne odluke Vijeća sigurnosti, srpske i kosovsko-albanske vojne snage povukle su se s Kosova, koje je stavljeno pod privremenu upravu UN-a s međunarodnim sigurnosnim snagama.
Gotovo 27 godina kasnije, Kosovo je i dalje protektorat UN-a, iako njime uvelike upravljaju i policijski nadzor provode izabrani kosovski dužnosnici. Joseph tvrdi da je logika odgađanja pravnog pitanja suvereniteta - odnosno tko je vlasnik Kosova - ključ relativnog mira koji tamo vlada od 1999. godine. Kosovski Albanci upravljaju sami sobom u sustavu koji su proglasili neovisnom državom, ali koji ni Srbija ni Rusija, kao ni pet članica EU i druge zemlje, ne priznaju. Srbija i dalje smatra Kosovo dijelom svoje države, kako je i propisano Rezolucijom 1244. Ključno je da Rusija, kao članica Vijeća sigurnosti, stoji iza te rezolucije i inzistira na njezinu dosljednom poštovanju.
Primijenjen na Ukrajinu, takav dogovor mogao bi podrazumijevati da međunarodne mirovne snage pod vodstvom UN-a ili Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) zamijene Oružane snage Ukrajine u dijelovima zapadnog Donbasa koji pripadaju Donjeckoj oblasti, ali nisu pod ruskom okupacijom.
Ruske trupe ostale bi na svojim sadašnjim položajima.
Sva pitanja suvereniteta odgodila bi se do trenutka kada bi se on odredio referendumima diljem istočne Ukrajine i na Krimu.
To bi za Ukrajinu svakako bila gorka pilula. Kijev bi izgubio čak i simboličan suverenitet nad Donbasom i okolnim područjima. No, takav bi zaokret omogućio ukrajinskom predsjedniku da zaustavi rat koji je imao okrutne i razorne posljedice za njegov narod, a mogao bi postati još gori, posebno ako se Sjedinjene Države povuku.
Unatoč uvjetima koji su sada neprihvatljivi većini Ukrajinaca, predsjednik Volodimir Zelenski možda bi ih mogao predstaviti svojim građanima kao rješenje kojim cijeli Donbas - i cijela Ukrajina u granicama iz 1991. - ne bi odmah postali ruski. Na kraju bi stanovnici svih pet istočnoukrajinskih oblasti koje je Rusija pokušala anektirati sami odlučili pod čijom će vlašću živjeti. Time bi ruski lažni referendumi iz 2014. i 2022. postali nevažeći.
U korist Ukrajine išla bi činjenica da bi međunarodne mirovne snage na linijama kontakta predstavljale dio sigurnosnih jamstava koje Zelenski dugo traži. Ukrajina bi dobila tampon-zonu sastavljenu od međunarodnih snaga između sebe i Rusije. Sporazum bi također omogućio Ukrajincima koji trenutno žive u zapadnom Donbasu - oko 200.000 ljudi u gradovima poput Kostjantinivke, Slovjanska i Kramatorska - da tamo ostanu, a izbjeglima da se vrate u sigurno okruženje. Moguće je i postavljanje drugih trupa, iako ne NATO-ovih, kao jamaca sigurnosti i drugdje u zemlji. To nije daleko od demilitariziranih zona slobodne trgovine, za koje je Zelenski rekao da bi ih Ukrajina razmotrila.
Teže bi bilo uvjeriti Rusiju, iako bi i ona imala višestruke koristi. Prvo, zaustavila bi rat koji iscrpljuje i ljudstvo i resurse zemlje. Drugo, ukrajinske trupe i nacionalni simboli nestali bi iz regija koje Rusija želi. To je daleko manje od onoga što Rusija želi, a to je cijela Ukrajina, ali bi omogućilo predsjedniku Vladimiru Putinu da sačuva obraz i uvjeri Ruse da golemi troškovi nisu bili uzaludni. Ako bi paket uključivao i ublažavanje sankcija, Rusija bi ga doista mogla prihvatiti. Joseph smatra da ruska upućenost u Rezoluciju 1244 na Kosovu povećava vjerojatnost da bi se slično angažirala i u Ukrajini, jer već poznaje način funkcioniranja takvog političkog procesa.
Mnogi Ukrajinci, s druge strane, reagirat će kao spisateljica Oksana Zabužko na upit Foreign Policyja o Josephovu prijedlogu: "Mislim da ovaj 'mirovni plan' - kao i bilo koji drugi čiji je cilj očuvanje ruske države u njenom sadašnjem stanju, umjesto njenog fragmentiranja u interesu globalne sigurnosti - nije vrijedan ozbiljne rasprave."
Ukrajinci općenito bez razmišljanja odbacuju usporedbu s Balkanom.
"Kosovski presedan ne može riješiti problem ruske agresije i okupacije Ukrajine. Na Kosovu se radilo o etničkom sukobu, a ne o vanjskoj okupaciji i pokušaju aneksije", napisao je u e-mailu za Foreign Policy Volodimir Horbač, direktor ukrajinskog Instituta za transformaciju sjeverne Euroazije.
Horbač dodaje: "Trumpovi takozvani mirotvorni napori također se ne mogu provesti jer on polazi od pogrešne procjene ruskih ciljeva u ovom ratu. Upravo su ti lažni napori stvorili dojam kod promatrača da je glavna prepreka okončanju rata teritorijalno pitanje."
Horbač je, naravno, u pravu da Putinova namjera nije odcijepiti dijelove istočne Ukrajine, već potpuno pokoriti zemlju i ugasiti njezinu državnost. No, postoji argument za angažman upravo sada, u pregovorima koji su u tijeku i u kojima Ukrajina aktivno sudjeluje.
Možda Sjedinjene Države i Europa, zajedničkim naporima, mogu ishoditi prekid vatre koji će ukrajinskom narodu pružiti predah - nadajmo se duži, a ne kraći - od ovog gnusnog rata. Zelenski to očito želi. A možda i Putin dolazi do spoznaje da Rusija neće pokoriti cijelu Ukrajinu niti zauzeti puno veći dio nego što ga trenutno drži.
Ulf Brunnbauer, direktor Leibniz instituta za istočne i jugoistočne europske studije u Regensburgu, rekao je za Foreign Policy da je kreativno razmišljanje dobrodošlo i da ima smisla osmisliti izlazne strategije za obje strane: "Stoga se kompromis koji za sada ostavlja određenu nejasnoću čini boljim od beskrajnog rata. Čak i ako se ruski gospodarski problemi gomilaju, ne čini se da im ponestaje granata, projektila i ljudi - barem ne tako brzo kao Ukrajini. Josephov kompromis barem bi spriječio Rusiju da zauzme teritorij kojeg će se Ukrajina na kraju ionako morati odreći. Možda bi se zato mogao 'prodati' Ukrajincima."
Brunnbauer je, međutim, istaknuo da je Srbija bila prisiljena prihvatiti Rezoluciju 1244. "Nije imala vojna sredstva za borbu protiv faktičkog gubitka kontrole nad Kosovom", ustvrdio je. Rusija, naprotiv, nije pod takvim pritiskom. "UNMIK su prihvatili Kosovari jer su smatrali da će na kraju oni voditi glavnu riječ", rekao je.
Također je naglasio, kao što bi i svaki Ukrajinac, da Rusija do sada nikada nije pregovarala u dobroj vjeri, kršeći sporazum za sporazumom. "Provedivost ovog prijedloga ovisila bi o prisutnosti vjerodostojne vojne sile koja odvraća Rusiju, poput trupa predvođenih NATO-om koje su odvraćale Srbiju na Kosovu", rekao je Brunnbauer. "Ja to zapravo ne vidim."
Poput mnogih koji suosjećaju s Ukrajinom, Brunnbauer predlaže veći pritisak na Rusiju i slanje više oružja Ukrajincima kako bi pokušali zamrznuti bojišnicu ondje gdje jest, bez prepuštanja zapadnog Donbasa ili drugih teritorija.
Peter Harris, politolog sa Sveučilišta Colorado State, smatra da su predloženi referendumi neprihvatljivi. Nijedna strana ne želi da se teritorijalno pitanje rješava plebiscitom, rekao je: "Za Ukrajinu bi to bio ustupak da su to sporna područja i da Rusija na njih ima legitiman zahtjev." U suštini, ako bi Ukrajina pristala, pristala bi na pravni proces kojim se nezakonito osvajanje njezinih istočnih teritorija može ozakoniti. Iz ukrajinske perspektive, rekao je, nema pitanja o suverenitetu: "Odgođeno pitanje je i dalje pitanje - a Ukrajina ne želi priznati da pitanje postoji."
Osim toga, uvjeti na terenu čine svaki plebiscit nevažećim, tvrdi Harris. "Ukrajina ne bi vjerovala takvom procesu jer je toliko njezinih građana pobjeglo ili je protjerano, pa kako bi mogli glasati?" Rusija je dovela proruske doseljenike, što dodatno potkopava legitimitet narodnog glasanja o suverenitetu, rekao je Harris. Važno je, napisao je, i to što je Rusija stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, pa bi svaki proces pod okriljem UN-a Rusiji dao prednost.
John Feffer s Instituta za političke studije, američkog think-tanka, smatra da je takav mirovni plan privlačniji Ukrajini jer je ona u slabijem položaju. "Zelenski je govorio o ponovnoj integraciji Donbasa nevojnim sredstvima. Ali ne vidim da bi se kosovski model trenutno svidio Putinu", napisao je. "Rusija je već pripojila četiri regije - Donbas plus Herson i Zaporižju. Drugim riječima, što se Rusije tiče, ona je već odlučila o pitanju suvereniteta."
Svaki razuman promatrač priznat će da takav dogovor nudi Rusiji legitimitet koji potkopava međunarodno pravo i temeljne pojmove pravde. Ali Ukrajina, nakon svoje hrabre borbe protiv Putinove Rusije, ima šansu preživjeti samo ako Sjedinjene Države ostanu na njezinoj strani, opskrbljujući je obavještajnim podacima i oružjem te provodeći sankcije.
Najbolja opcija za Ukrajinu možda je da pristane na upravo takav dogovor, a zatim pusti da on propadne ruskom krivnjom. To bi barem Trumpovoj administraciji pokazalo ono što većina drugih promatrača već zna: Rusija je u ovom ratu kako bi kontrolira cijelu Ukrajinu jer ne može tolerirati politički sustav privlačniji od vlastitog na svojim granicama.
Osiguravanje takve spoznaje možda je opcija koju si Ukrajina ne može priuštiti odbaciti.