Budući da je sad potvrđeno da 99 posto čovjekove DNK odgovara mišjoj, genetičari mogu ispitivati djelovanje ljudskih gena obavljanjem pokusa na miševima.
Studija koja uspoređuje DNK miša i čovjeka, objavljena u časopisu ´Nature´, nudi mnogo novih putova u biologiji i proučavanju bolesti.
Jedan od problema kojima će se biolozi baviti sljedećih nekoliko godina sigurno je i djelovanje tajnovitih ´nekodirajućih´ dijelova DNK, koji nisu geni, ali su vjerojatno imali veliku ulogu jer su i nakon svih evolucijskih promjena ostali isti i kod čovjeka i kod miša iako se naša grana odvojila od mišje prije oko 75 milijuna godina.
Stylianos Antonarakis s Medicinskoga fakulteta ženevskoga sveučilišta vodio je ekipu znanstvenika koja je otkrila te ´očuvane´ dijelove DNK usporedbom mišje DNK s kromosomom br. 21 u čovjeka.
Ta je ekipa otkrila 3491 dio DNK, ali je samo 1229 dijelova odgovaralo poznatim genima s kromosoma 21, dok ostali ostaju obavijeni velom tajne. ´Svi su ti dijelovi međusobno različiti, pa sigurno djeluju posve samostalno, ali je njihova funkcija nepoznata´, tvrdi Antonarakis.
On pretpostavlja da bi ti nepoznati dijelovi mogli upravljati aktiviranjem susjednih ili međusobno udaljenih gena, vjerojatno kao bitni ´prekidači´ i ´regulatori´ koji upravljaju genima u stvaranju cijelih organizama ili bi mogli imati neke strukturne uloge u kromosomu.
Bez obzira na to koja je njihova prava funkcija, čini se da bez tih dijelova DNK ne mogu ni miš ni čovjek, oni se nalaze na svim kromosomima čovjeka, a njihova je važnost otkrivena tek usporedbom genoma miša i čovjeka.
Usporedbom su otkrivene i velike genetičke razlike. Miševi imaju oko 300 gena koje čovjek nema, a slično je i u obrnutom smjeru. Najveće su razlike povezane sa spolom, osjetom njuha, imunološkim sustavom i izlučivanjem štetnih tvari.
´Svi ti različiti geni pomažu životinji da se prilagodi novoj okolini te da preživi zarazu i ugrožavanje organizma, jer se u evoluciji sve događa prema načelu sukoba o kojima ovisi život ili smrt, bez obzira na to je li riječ o sukobu s drugim vrstama ili s pripadnicima vlastite vrste tijekom parenja´, kaže Chris Ponting, voditelj znanstvene ekipe s Odjela za funkcionalnu genetiku Medicinskoga istraživačkoga centra u Oxfordu.
Zato miševi imaju više gena za osjet mirisa, pronalaženje hrane, partnera za parenje i otkrivanje neprijatelja, a imaju i više gena odgovornih za razmnožavanje te 84 gena koji upravljaju radom jetre, dok ih je u čovjekovu genomu samo 63. Razlog vjerojatno leži u činjenici da miševi žive u prljavijim uvjetima, smatra Peer Bork, čija je ekipa, iz Europskog laboratorija za molekularnu biologiju u Heidelbergu, otkrila razliku u genima jetre.
Miševi imaju 14 posto DNK manje od ljudi, odnosno 2,5 milijardi parova nukleotidnih baza, dok ih čovjek ima 2,9 milijardi. Oko 80 posto gena miševa ima svoje odgovarajuće gene i kod čovjeka.
Mogućnost usporedbe DNK čovjeka s nekim drugim genomom glavni je pomak u genetici u posljednje vrijeme. Biolozi sada usporedbom mogu sustavno otkrivati one gene koji imaju najvažnije uloge ili su povezani s nekim bolestima.
Znanstvenici se već koriste mišjim genomom, koji je besplatno dostupan i na internetu, u potrazi za genima povezanim s bolestima poput Downova sindroma, dijabetesa i shizofrenije.
Mišji modeli ljudskih bolesti znanstvenicima omogućuju ubrzavanje istraživanja i manipulaciju mišjim genima koji nisu proučavani u ljudima.