Mislava Bagu je ubijala hrvatska homofobija. Ne smijemo šutjeti o tome

Autor je novinar, aktivist i filmski radnik. Završio je studij Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te master studij na Netherlands Film Academyju u Amsterdamu. Živi i radi u Zagrebu. 

GLAVNI razlog za pisanje ovog teksta je izljev homofobije, licemjerja i malograđanskog emotivnog kiča koji je uslijedio nakon što sam na Twitteru podijelio svoje sjećanje na Mislava Bagu.

Pokušat ću i ugrubo objasniti što to doista znači biti peder u ovom društvu i što je to ormar. Homofobima se neću baviti, to su naporni nametnici koji samo vrijeđaju da bi privukli našu pozornost. Opsjednuti su pederima jer su i sami latentni homoseksualci, ljubomorni što se mi možemo seksat s kim god i kako god hoćemo – dok oni ne mogu.

Ali ispada da čak i načelno progresivni heteroseksualci o nama ne znaju mnogo više od toga da smo mi muškarci koje seksualno privlači isti spol. Smatraju se našim saveznicima i prijateljima, a nisu uložili ni pet minuta da se educiraju o našoj povijesti, politici i životnom iskustvu. Mi smo za njih samo prava i prajdovi, a ne ljudi od krvi i mesa.

U konačnici, želim vlastitim stavom demonstrirati drugim pederima, pogotovo onima koji žele više od lijene heteroseksualne tolerancije, da se ne trebaju uvlačiti u šupak ljudima koji hine da nas prihvaćaju, kao ni uvažavati društvene norme koje nas tlače, koliko god one bile općeprihvaćene.

"Uzimaš si za pravo javno dijeliti nešto što on nije htio dijeliti za života."

Upravo tako. Mislav Bago se nije autao dok je bio živ. Ali to ne znači da je želio da njegova homoseksualnost ostane vječna tajna. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti rekao mi je da bi se rado autao. Ali sad je mrtav i to više nije opcija. Kao emancipirani peder neću dopustiti da još jedna gej osoba ostane zatajena u smrti. Čovjeka se treba sjećati točno kakav je bio, a ne čuvati njegovu homoseksualnost kao prljavu tajnu koja baca ljagu na njegov javni imidž.

1. Intimna stvar

Mislava Bagu sam poznavao skoro dva desetljeća. Vrlo dobro je znao da sam radikalan pobornik javnog autanja i da sam u razgovoru otvoren oko toga tko je gej, a tko nije. To ga nije spriječilo da se druži sa mnom i da mi ekstenzivno priča o svom privatnom životu. Odlazio je i u lokalne i inozemne gej klubove. Imao je aktivan seksualni život. Stotine ljudi su znale za njega, ako ne i više. To nije bila njegova intima, već javna tajna.

Zašto da više čuvamo tu tajnu? Zbog koga? Sigurno ne zbog njega - njega više nema.

2. Osobno sjećanje

Neki se sjećaju Mislava Bage kao dobrog novinara, drugi misle da je bio tendenciozan, treći ga pamte kao divnog prijatelja. Ja ga se sjećam točno onako kako ga se ja sjećam – kao gej muškarca koji je bio sjeban zato što je bio u ormaru. Dapače, kao takvog ga poznaje i veliki dio zagrebačke gej zajednice. Sjećanja ne pripadaju nikome pa ni samom pokojniku. Ona su svačija i svatko ima pravo na svoje, uključujući i mene.

Neki ljudi smatraju da je njihovo mišljenje odraz univerzalne istine i da mogu određivati tko se i kako smije nekoga sjećati. Na primjer, smiješ reći da je pokojnik volio svog psa, ali ako kažeš da je volio muškarce, dobit ćeš prijetnje ubojstvom i javni linč. To nije samo linč protiv mene, nego upozorenje svim gej ljudima da drže jezik za zubima.

Dok heteroseksualci imaju pravo otvoreno laprdati o Bagi po kafićima, na Twitteru, Facebooku, u novinama, TV prilozima, na sprovodu - svi pederi koji su ga ikada upoznali moraju lagati o tome kako ga poznaju. Dakle jednoj društvenoj skupini je dopušteno sve, drugoj ništa. Koliko slijep moraš biti da u tome ne vidiš homofobiju?

3. Javno sjećanje

Više-manje sve što je napisano o pokojniku, od tvitova do TV priloga, je falsifikacija. Mislav Bago u očima i lećama njegovih kolega iz medija je tanak kao flis-papir. Odbrusio Sanaderu, voli svog psa, pije kavu u Programu. That's it! Njegova seksualnost? Uf, nelagodno nam je pričati o tome. Uostalom, to je samo nevažna fusnota koja blijedi pred Velikim Značajem Njegove Novinarske Karijere.

Svatko tko je Bagu upoznao privatno morao je znati koliko je taj čovjek ulagao svojeg vremena, energije, emocija pa i patnje u svoj ljubavni i seksualni život. Samo zato što se nije uspio suočiti s tim i izboriti za sebe za svog života, ne znači da se njegovu homoseksualnost treba pokopati zajedno s njim.   

Takozvano javno sjećanje kolektivna je iluzija iza koje se krije moć kontroliranja javnog govora, za koji su se emancipirane LGBT osobe uvijek morale krvavo boriti. Ta moć institucionalizirana je prvenstveno kroz medije, koji nikad u hrvatskoj povijesti nisu napravili niti jedan pišljivi TV prilog o tome kako je to doista biti u ormaru, a kamoli o realnim životima sredovječnih gej muškaraca. Toliko malo im je stalo. Obraćam se vama, njegovim kolegama novinarima iz HRT-a i Nove TV. 

Što ste vi napravili kad je umro vaš kolega i prijatelj? Frišku figu. Bagu je ubijala hrvatska homofobija, pitanje je samo je li ga na kraju koštala i života. Ne morate vi uopće pričati o Baginom privatnom životu, ali da vam je doista stalo do njega, ne biste njegovu seksualnost tretirali kao medijsko osinje gnijezdo u koje je bolje ne gurati prste, kako slučajno ne biste uznemirili homofobni dio vaše publike.

4. Autohomofobija

Isti tabu koji je institucionaliziran u medijima internaliziran je kao normativni mehanizam koji manjinama daje suptilne upute kako da se bolje integriraju u heteronormativno društvo. Ova ideologija, po kojoj bi se queer osobe trebale ponašati (dolično) kao heteroseksualci, zove se politika respektabilnosti. Prvi put sam se susreo s njom kao aktivist u vrijeme prvih Prajdova, na kojima je bilo možda dvjestotinjak ljudi, od kojih je jedva polovica bila LGBT.

Ogroman broj gej osoba, rekao bih i velika većina, bila je protiv Prajda. Pa zašto izazivamo, samo ćemo skrenuti pozornost na nas, vi ne govorite u moje ime, razjarit ćemo homofobe, gole guzice, uklonite tranđe… Odnos zajednice prema Prajdu je doživio kopernikanski obrat, a sama povorka je eksplodirala: od 200 ljudi došli smo do 10.000.

Ali profil ljudi je ostao isti: oni koji su zadovoljni statusom quo i oni koji se protiv njega bore; oni koji si dopuštaju biti samo produkt svoje okoline i oni koji djeluju da njihova okolina bude produkt njih; oni koje boli kurac i oni kojima je stalo.

Prilično sam siguran da bi autane gej osobe koje danas prihvaćaju autohomofobnu ideju da je ormar izbor, a ne prisila bile najgore ormaruše koje bi njurgale protiv 'gej radikalizma'. To je gotovo statistička sigurnost. Najgore je što među njima ima i mladih ljudi koji se ponašaju kao najgore konzervativne babe. 'Nasilno si ga autao', 'šta to iznosiš u javnost', 'sve to radiš zbog svog narcizma'. Ok, zoomer. Da ste str8, slušali biste Ninu Badrić. Pederluk vas je spasio od najgore prosječnosti, a kako mu vi uzvraćate?

Moralna indignacija je zvonki prdež sitnih duša, foliranje malograđana i ogorčene gerijatrije. To je grozan look za mlade queer ljude. Čitava poanta novih generacija je da guraju stvari naprijed, da pokažu prijašnjim generacijama gdje su zapele, da suoče društvo s njegovim konzervativizmom i da ga demontiraju. Da ne hodaju utabanom stazom, nego da probiju led. Zdrava individualnost, samopouzdanje, karizma i seksepil kale se kroz borbu, unutarnju i vanjsku. Nitko ne želi generički proizvod.   

U životu nisam upoznao LGBT osobu koja nije patila od nekog oblika autohomofobije. U slučaju teških ormaruša, ona ih radikalno sabotira. U konstantnom si strahu da te se ne razotkrije, stalno moraš biti na oprezu, svatko te može ucjenjivati. Ljudi u ormaru rijetko imaju s kim iskreno razgovarati jer svaka osoba koja ti želi dobro će ti reći da se autaš, a to je zadnje što želiš čuti. Sve što ti ostaje su površni prijatelji koji se zbog kombinacije neznanja i osjećaja nelagode 'ne bi šteli mešat' u tvoj život, čuvajući tako tvoj ormar. Kad živiš dvostrukim životom, s vremenom ćeš razviti dvostruku ličnost.

Javno skrivaš da si gej, a privatno skrivaš koliko te to uništava. Konstantno moraš igrati dvije uloge i trošiti ogromne količine energije da napneš umjetni smiješak, kako drugi ne bi primijetili ili, ne daj bože, pitali te zašto patiš.

Jedini izlaz je da skupiš hrabrosti i da se autaš.

Međutim, autanje je samo prvi korak na putu k oslobođenju. Potrebne su godine da bi se očistio od svih sranja koje ti je u glavu i u srce i u seksualnost utuvilo heteronormativno društvo. De facto se moraš deprogramirati iz jednog bolesnog kulta koji ti je čitav život govorio kako moraš stajati, kako moraš sjediti, kako se trebaš oblačiti, kako se ponašati u javnosti, u koju rupu se smiješ jebati i kojem bogu se trebaš moliti.

5. Zahvalnost

Kod autanih gejeva, čije genitalije ne pritišću biblijski tekstovi, autohomofobija se manifestira na suptilniji način. Nakon što smo toliko dugo šikanirani i progonjeni, normalno je da uživamo što nas toliko str8 ljudi prihvaća i podržava. Njih volimo kao prijatelje, ali su nam potrebni i politički, kao saveznici. Bez određenog postotka str8 populacije na našoj strani, živjeli bismo u progonstvu. Međutim, tu se krije velika psihološka zamka - zahvalnost. Osjećati zahvalnost prema nekome samo zato što te taj tretira kao ljudsko biće strašno je ponižavajuće - i autohomofobno.

Toliko pedera ima dvostruke kriterije: dok se prema heteroseksualcima odnose s (često pretjeranim) poštovanjem, prema drugim gej ljudima, pogotovo onima koje ne žele jebati, ponašaju se oholo i cinično. Ako čak i aut-pederi pate od autohomofobije, zašto bi bilo čudno da su homofobijom zaraženi i brojni progresivni str8 ljudi, od kojih su mnogi bili zgroženi autanjem Mislava Bage?

Znam, znam, oni podržavaju naša prava, brane nas pred desničarima na Twitteru i Fejsu, ponosno šetaju na našem šarenom Prajdu. Ali to ne znači da nas doista razumiju, niti da znaju što je najbolje za nas. Mnogi od njih su toliko arogantni da se usuđuju govoriti nam kako se trebamo sjećati pokojnika, poput seksističkih muškaraca koji dociraju ženama što im doliči. Zbunjeni su. Nakon što su nas godinama tako velikodušno prihvaćali, sad ih tu neki peder optužuje za homofobiju.

Pa zar je to fer? Iskreno, meni se živo jebe za to tko me prihvaća ili ne prihvaća. Ja sigurno neću saginjati glavu da ne udarim u plafon njihove tolerancije. Toleranciju ne tražim niti bih im je dao.

6. "Ormar je bio njegov odabir"

Kad te u djetinjstvu toliko slome da jedva možeš izustiti riječ 'gej', kad na mjestu roditeljske ljubavi postoji samo korozivni strah da će čitava tvoja egzistencija biti odbačena zbog tvoje žudnje, kad se roditelji toliko stide tvog tijela da uvijek izbjegavaju svaki razgovor o seksualnosti, kad su gradske ulice toliko ispunjene prijetnjom nasiljem da počinješ dresirati svaki mišić u tijelu na heteronormativnu kamuflažu, pretvarajući se u jedan veliki grč, kad se formiraju moćni politički pokreti koji te žele eliminirati iz društva, a brojne države koje te i dalje ubijaju i zatvaraju, to nije nikakav jebeni odabir.

Ormar je zatvor čije su rešetke iznutra nevidljive. Ljudi koji ne poznaju život izvan ormara ne mogu ga sagledati objektivno; isključivo emancipirani gej ljudi imaju potrebno životno iskustvo i nužnu distancu da vide što se tu događa. Stoga ne samo da imamo pravo nego i dužnost da napravimo sve što možemo da potaknemo i pomognemo ljudima da izađu iz ormara, kako bi mogli živjeti na slobodi, a ne trunuti u mraku.

Homofobi nam govore da držimo svoju seksualnost "u svoja četiri zida", zloupotrebljavajući pojmove poput 'intime' i 'privatnosti' jer se nasilje najlakše reproducira u tajnosti. Najlakše je gaziti nekoga kad znaš da se neće pobuniti. Stoga nema gore stvari koje možeš reći LGBT osobi od toga da je seksualnost njena "privatna stvar". Biste li ženi koju mlati suprug rekli da je to njena privatna stvar? Njen odabir? Biste li se pravili da ne vidite njene masnice? Ormar je brutalan nasilnik. To što nemamo masnice - a imamo i njih - ne znači da ne patimo.

Hrvatska malograđanština ponaša se poput katolika koji žele ukidati predstave jer vrijeđaju njihove 'vjerske osjećaje'. U oba slučaja lažne emocije skrivaju pokušaj cenzure. Gaslightaju nas. Spominju pokojnika kao da je živ i da ga osobno traumatizira što se javno priča o njegovoj seksualnosti.

Ali sve što je ostalo od Mislava Bage su osjećaji drugih. Dušebrižnici prije svega čuvaju sebe i svoje osjećaje, pogotovo nelagodu koju u njima izaziva otvoren razgovor o seksualnosti. Ali vaša nelagoda nije važnija od pederskih života. Ako vam je doista stalo do Mislava Bage, ako ste mu bili prijatelj, skupite hrabrosti obračunati se s homofobijom koja je direktno i indirektno upropaštavala njegov život, od trenutka kada se rodio do trenutka kad je umro.

Nema ništa dostojanstveno u vašoj šutnji. Umjesto što idete linijom manjeg otpora i serete kvake o 'dostojanstvu pokojnika', skupite hrabrosti i recite jasno i glasno: Smrt homofobiji.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Pročitajte više

 

Pročitajte više