Nije lako odgovoriti na pitanje iz naslova. Prije bilo kakve elaboracije potrebno je determinirati može li se trenutna relacija između dvije supersile, SAD-a i Kine, uopće okarakterizirati terminima Hladni rat ili Drugi hladni rat kako su je već uobičajili definirati pojedini promatrači, predstavnici međunarodne znanstvene zajednice pa čak i državni dužnosnici.
Izjave predsjednika Trumpa skrojene po mjeri prosječnog stanovnika planeta koji nema ni vremena ali ni volje ulaziti u sve finese složenih međunarodnih odnosa - kako će Kinezi u pogledu američkih carina biti jako fini kao što će biti fina i američka administracija, ali treba razumjeti da "oni žele trgovati s nama i zato moraju učiniti prvi korak, doći i pregovarati, a potom će sve biti u redu" - ni u kom slučaju ne odražavaju pravo stanje stvari.
Zapravo, relacije između SAD-a i Kine dosegnule su najnižu razinu od njihovog približavanja 1970-ih kada je predsjednik Richard Nixon došao u povijesni posjet Pekingu.
Iako se Kina trenutno ne može mjeriti s SAD-om po pitanju vojne moći - prije svega u pogledu nuklearnog naoružanja gdje se procjenjuje da Peking raspolaže s više od 500 nuklearnih bojevih glava koje će udvostručiti na 1000 do 2030. godine, odnosno 1500 do 2035. godine, dok Amerikanci, prema podacima Instituta za istraživanje mira u Stockholmu iz siječnja 2023. godine, već posjeduju 5244 nuklearnih bojevih glava (oko 1410 u operativnom smislu) - dvije najveće gospodarske sile žestoko se natječu u sferama konvencionalnog naoružanja, trgovine, visokih tehnologija i utjecaja.
Pod pojmom natjecanja za utjecaj obje zemlje podrazumijevaju premoć nad drugom stranom kada se to tiče četiri ključne, međusobno povezane mreže koje determiniraju odnosno mogu poduprijeti ambicije pretpostavljenog svjetskog hegemona 21. stoljeća. To su: infrastrukturne mreže (primjerice logistika i energija), zatim digitalne mreže, mreže produkcije i plasmana proizvoda, te na koncu mreže financija.
Unatoč činjenici da Hladni rat nije savršena definicija suvremenih američko-kineskih odnosa iz razloga razvijene ekonomske i društvene integriranosti dvije zemlje, upućenosti jednog gospodarstva na drugo – podsjetnik na recentnu izjavu američkog ministra financija Scotta Bessenta koji je rekao da visoke carine između SAD-a i Kine nisu održive na dulji rok – te u konačnici nezaobilaznog značaja i dalje postojećeg globalnog poretka, ipak se može ustvrditi da dinamika suparništva Washingtona i Pekinga nadilazi standarde uobičajene konkurencije aktera geopolitičke pozornice.
Drugim riječima, trgovinski prijepor u vezi Trumpovih carina samo je jedan u nizu prijepora koje karakteriziraju kontinuirane optužbe i kontraoptužbe dvije strane o nepoštenoj trgovini, zanemarivanju ljudskih prava, krađi visokih tehnologija, špijunaži i kontrašpijunaži, krađi intelektualnog vlasništva, izvozu sastojaka za kreiranje droge fentanil i još mnogo drugih optužbi.
Nadodamo li svemu pobrojanom vojnu i ideološku prijetnju bez ustezanja možemo govoriti o zadovoljavanju karakteristika konfrontacije supersila kakva je viđena tijekom Hladnog rata, krajem prošlog stoljeća. Temeljno je pitanje, dakle, jesu li dvije zemlje jedna drugoj prijetnja u vojnoj i ideološkoj ravni?
Ako se pođe od pretpostavke da specifični kineski komunistički sustav nije i ne može biti prijetnja kapitalizmu i liberalizmu SAD-a odnosno Zapada u omjeru u kojem je to bila ideologija Kremlja iz prošlog stoljeća, onda se može ustvrditi da američko-kineski Hladni rat ili Drugi hladni rat nije borba za ideološku dominaciju. Borba se, zapravo, vodi za poziciju pobjednika, koja bi jednoj ili drugoj strani omogućila dominantan utjecaj na oblikovanje globalnog poretka u perspektivi.
Premda se, dakle, jedan od dva bitna elementa za definiranje pojma klasičnog ili ortodoksnog Hladnog rata u ovoj postavci gubi (ideološka prijetnja), više je nego očito da su dvije strane konfrontirane do razine kad bi i najmanji, slučajni incident u određenom dijelu svijeta mogao dovesti do katastrofalne posljedice izravnog vojnog sukoba. Pogađate da ciljam na Tajvan.
Ključna žarišna točka i najveći rizik za oružani sukob dvije supersile, gdje bi se novi Hladni rat mogao prenijeti na bojno polje, nosi nedefinirani status otoka Tajvan. Postavlja se pitanje zbog čega je otok uopće bitan Amerikancima i je li predsjednik Trump promijenio dosadašnju politiku američkih administracija iskazanu održavanjem statusa quo ili agendom "strateške dvosmislenosti" kada se radi o vojnoj intervenciji u slučaju kineskog napada na Tajvan.
Geografski gledano, Tajvan predstavlja prvi u lancu otoka u zapadnom Pacifiku, što ograničava kineski pomorski pristup i sposobnost projiciranja moći. S druge strane na otoku se proizvodi više od 90 % najnaprednijih poluvodičkih čipova na svijetu. Ako se promatra politička pozadina agende "strateške dvosmislenosti" onda je to ideja kreatora američke vanjsko-sigurnosne strategije da se ne samo službeni Peking već i "zainteresirane" strane diljem svijeta konstantno podsjećaju kako izgleda razlika između demokratskog samoodređenja i autoritarne vlasti.
Kina na Tajvan gleda kao na dio svog nacionalnog teritorija koji želi priključiti kontinentalnoj glavnini mirnim putem ili uporabom vojne sile ako bi to bilo neophodno. Unatoč uzastopnim i alarmantnim izvješćima američke sigurnosno- obavještajne zajednice kako je službeni Peking već naložio vojnom vrhu pripreme za invaziju na otok 2027. godine, vjerojatnije je da do tog scenarija ipak neće doći. I to iz nekoliko razloga.
Prije svega kineski Zakon protiv secesije ne poznaje rokove za napad na Tajvan izuzev što izrijekom dopušta uporabu vojne sile ako Tajvan proglasi neovisnost ili u slučaju da mirno "ponovno ujedinjenje" postane nemoguće. S druge strane Kinezi su svjesni trenutne vojne inferiornosti u odnosu na SAD te su zato postavili niz ciljeva temeljenih na vremenskim okvirima. Najvažniji od njih je 2049. godina, kada se proslavlja stogodišnjica osnutka Kine. Do tada kineski čelnici žele postići potpunu dominaciju na globalnoj razini što znači poziciju najmoćnije zemlje na svijetu. Ključni fragment tog cilja je upravo ujedinjenje s Tajvanom.
Sukladno svom transakcijsko-nekonvencionalnom pristupu u vođenju vanjske politike, na pitanje hoće li ikada dozvoliti da Kina silom preuzme Tajvan, američki predsjednik je odgovorio: "Nikada to ne komentiram. Ne želim to komentirati jer se ne želim nikada staviti u tu poziciju." Također je rekao: "Tajvan nam je oduzeo posao s čipovima. Imali smo Intel, te velike tvrtke koje su toliko dobro poslovale. Želimo ih nazad." Nekako nemam dojam da Trumpa uopće zanima otok bez čipova. Otok s blagom bi vjerojatno bolje prošao.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala