U europskim ministarstvima obrane postoje planovi za gotovo svaku izvanrednu situaciju. No jedna se okolnost donedavno smatrala toliko nevjerojatnom da je ostala po strani. Riječ je o mogućnosti da Sjedinjene Američke Države više ne bi bile spremne boriti se za Europu. Tada se postavlja pitanje kako bi se kontinent obranio bez saveznika supersile i bi li uopće mogao odvratiti ruski napad, piše Telegraph.
Ova dilema nije samo vojna nego i politička jer bi promijenila sigurnosni poredak nakon Drugog svjetskog rata. Odgovor ovisi o spremnosti na zajedničke odluke, o novcu te o tome može li industrija dovoljno brzo isporučiti opremu i streljivo. Zato se rasprava sve manje vodi kao teorija, a sve više kao plan rada s rokovima. U pitanju su kapaciteti koji se grade godinama, ali se o njima mora odlučivati danas.
Uznemirenost je porasla nakon što je Donald Trump zaprijetio uporabom sile protiv Danske, saveznice u NATO-u, kako bi zauzeo Grenland. I ako se u Davosu govorilo o mogućem dogovoru, ponovljene prijetnje savezniku ostavile su ozbiljan politički trag.
Danska premijerka Mette Frederiksen ocijenila je da bi takav potez mogao uništiti NATO i time poslijeratni sigurnosni okvir. Budući da se europski čelnici nisu javno usprotivili toj ocjeni, rizik pucanja američkog jamstva postao je stvarna prijetnja koju treba rješavati.
John Foreman, bivši britanski vojni ataše u Moskvi, kaže da je povjerenje između SAD-a i Europe drastično narušeno. Dodaje da se povjerenje gradilo 80 godina, a može se srušiti vrlo brzo, što slabi i samu ideju odvraćanja.
Ako protivnik zaključi da Savez možda neće reagirati jedinstveno, raste opasnost pogrešnih procjena i testiranja granica. Zato se u Europi sve češće razmatraju scenariji koji su ranije bili politički nezamislivi.
Kratak odgovor na sumornu perspektivu jest da Europljani moraju preuzeti teret od kojeg su bili pošteđeni od osnutka NATO-a 1949. godine. To znači graditi vojnu silu dovoljno moćnu da se samostalno suoči s prijetnjama, prvenstveno iz Rusije.
Teoretski je to izvedivo jer je kolektivno gospodarstvo Europe znatno veće od ruskog i ima oko 500 milijuna stanovnika. Ideja je da bi se kontinent trebao moći obraniti od 140 milijuna znatno siromašnijih Rusa bez ovisnosti o 340 milijuna Amerikanaca.
Na papiru europske članice NATO-a imaju oko dva milijuna aktivnih vojnika, dok Rusija ima oko 1,3 milijuna. Europske zračne snage imaju gotovo 1.600 borbenih zrakoplova, a Rusija nešto više od 1.000, pa brojke djeluju ohrabrujuće.
Europske mornarice imaju više od 100 fregata i razarača, dok Rusija ima manje od 25. Ipak, Rusija zadržava veliku prednost u nuklearnim podmornicama, što povećava strateški pritisak i mijenja računicu odvraćanja.
Unatoč brojkama, ključna slabost je ovisnost o američkoj potpori, jer SAD čini više od 60 posto ukupne obrambene potrošnje NATO-a i osigurava najveći dio vatrene moći. Još važnije, Amerika pruža sposobnosti potpore bez kojih moderne operacije teško funkcioniraju.
To uključuje satelitski nadzor, teški zračni transport, zračno rano upozoravanje i punjenje gorivom u zraku. Bez tih kapaciteta teže je brzo premjestiti snage, održavati zračne kampanje i voditi rat koji traje mjesecima.
Osim opreme, Amerika je NATO-u davala i neupitno vodstvo, jer je vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi tradicionalno Amerikanac. Tom Sharpe naglašava da je Washington imao posebnu sposobnost rješavanja nesuglasica među saveznicima i nametanja discipline u krizama.
Zbog toga se postavlja pitanje tko bi preuzeo ulogu koordinatora ako američka politička težina oslabi. Europa može zadržati okvir Saveza i Sjevernoatlantsko vijeće, ali mora osigurati da odluke budu brze i provedive.
Volodimir Zelenski u Davosu je rekao da Europa voli raspravljati o budućnosti, ali izbjegava djelovati danas. Upozorio je da Europa ostaje fragmentiran kaleidoskop malih i srednjih sila, što otežava zajedničko odlučivanje.
Andrij Zagorodnjuk tvrdi da dio europskih sigurnosnih dužnosnika prolazi kroz egzistencijalnu krizu i da su mnogi u šoku ili poricanju. Edward Stringer i Phillips O’Brien podsjećaju da su još u rujnu 2024. upozoravali na mogućnost američkog odlaska iz NATO-a, ali su ih tada nazivali alarmistima.
Bez Amerike bi nekoliko država moralo nositi glavni teret, među njima Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Poljska, uz Finsku i Švedsku te Ukrajinu kao najiskusniju vojsku nakon invazije. Stringer i O’Brien predlažu da bi prvi Saceur bez Amerike trebao biti poljski general, kako bi se Rusiji poslala poruka o ozbiljnosti obrane istočnog krila.
Iako je europska vojna potrošnja 2024. bila veća od ruske, ruski vojno industrijski kompleks i niži troškovi znače da Moskva za isti novac dobiva više naoružanja. Kada se prilagodi paritetu kupovne moći, ruska potrošnja ispada približno jednaka europskoj, a Europa dodatno gubi zbog rascjepkanosti sustava jer održava 174 zasebna sustava nasuprot 33 u SAD-u.
Obnova vojne snage kontinenta tražila bi stotine milijardi dodatnih ulaganja i godine rada, uz teške proračunske odluke i pritisak na socijalni model. Foreman procjenjuje da bi izdvajanja mogla rasti na 5 ili 6 posto BDP-a, a upozorava se i da bi europske zalihe streljiva danas mogle trajati samo dane ili tjedne.
Ako bi se američko jamstvo povuklo, Britanija i Francuska ostale bi jedine nuklearne sile u savezu, s oko tristotinjak bojevih glava. To se ne može mjeriti s oko 6.000 ruskih, pa se otvara rasprava treba li širiti arsenale ili računati da je i postojeća sposobnost dovoljna za odvraćanje.
Odlazak Amerike mogao bi rasplamsati i zamrznute sukobe unutar Europe, od odnosa Grčke i Turske do Balkana. Analitičari se razilaze bi li Rusija napala ili bi uživala u europskom kaosu, ali Zagorodnjuk upozorava da bi kriza u NATO-u mogla izgledati kao velika prilika, posebno prema Baltiku.
Europski čelnici zato su na raskrižju i moraju odlučiti hoće li se udružiti i mobilizirati snagu za zaštitu svojih interesa. Ako ne, Europa će, prema Zelenskom, stalno reagirati i sustizati nove opasnosti umjesto da ih odvraća.