SVIJET je tijekom pandemije covida-19 upoznao mRNA cjepiva kao odlično rješenje za problem virusa. Formula je jednostavna.
U lipidne ovojnice smješta se djelić mRNA koji u stanicama pacijenta daje uputu za stvaranje antigena, odnosno proteina koji uzročnik bolesti ima na svojoj površini (ilustracija dolje). U slučaju SARS-CoV-2 to je bio protein šiljak pomoću kojeg taj virus ulazi u stanice.
Stvaranjem tog proteina simulira se prisutnost virusa u stanicama, iako virus zapravo nije prisutan. Na taj način pokreće se obrambeni mehanizam koji prepoznaje stvarne viruse i omogućuje njihovu brzu neutralizaciju.
No, pokazalo se da takva cjepiva ne potiču samo specifičan odgovor na virus, nego da također mogu snažno aktivirati opći imunosni sustav, što može pomoći u borbi protiv tumora.
Primjerice, u studiji objavljenoj krajem 2025. u časopisu Nature, tim iz MD Anderson Cancer Centra pokazao je da su bolesnici oboljeli od raka koji su primili mRNA cjepivo protiv SARS-CoV-2 unutar 100 dana od početka terapije protiv raka imali gotovo dvostruko bolje ukupno preživljenje u odnosu na necijepljene bolesnike.
To je sasvim suprotno tezama koje su u vrijeme pandemije iznosili neki antivakseri, prema kojima bi mRNA cjepiva mogla uzrokovati tumore.
Imunolog Bojan Polić s Medicinskog fakulteta u Rijeci pojasnio je kako je moguće da cjepiva protiv korone djeluju na tumore.
"Cjepiva obično imaju dvije komponente koje su potrebne za poticanje imunosnog odgovora. Jedna je specifični antigen, djelić uzročnika bolesti, na koji će se stvoriti specifična imunost, a druga je adjuvans, odnosno tvar koja pojačava i usmjerava imunosni odgovor na antigen sadržan u cjepivu", kaže Polić.
"Adjuvans aktivira nespecifičnu, urođenu imunost koja je neophodna za to da se antigen, odnosno djelić uzročnika bolesti pokaže i predoči stanicama stečene, specifične imunosti poput limfocita T i B, te za njihovu aktivaciju. Kako bi se dobio učinkovit imunosni odgovor, klasičnim cjepivima najčešće se kao adjuvans dodaje aluminijev hidroksid," tumači.
Riječki imunolog ističe da u slučaju modernih mRNA cjepiva nije potreban pojačivač jer sama molekula mRNA ima adjuvantna svojstva.
"Ona snažno potiče proizvodnju citokina, primjerice interferona tipa I, koji aktiviraju urođenu imunost i prezentaciju specifičnog antigena obrambenim stanicama. mRNA također sadrži i genetsku uputu za sintezu specifičnog antigena, odnosno nekog proteina uzročnika bolesti pa tako sama pokriva obje komponente potrebne za učinkovit imunosni odgovor", tumači Polić.
U kontekstu raka to je ključno. Mnogi tumori djeluju kao "hladni", što znači da u njima nema snažne upalne reakcije ni dovoljnog broja T-stanica.
U liječenju raka danas se koriste lijekovi koji pomažu imunološkom sustavu da napadne tumor. Oni djeluju tako da s T-stanica, glavnih "boraca" našeg imuniteta, skidaju svojevrsne kočnice i dopuštaju im da jače napadnu zloćudne stanice. Međutim, ako T-stanice uopće nisu probuđene ili ne prepoznaju tumor, takvi lijekovi nemaju na što djelovati.
Kako je već navedeno, mRNA cjepiva u tom kontekstu mogu istovremeno potaknuti imunološki sustav na jači odgovor i učiniti tumor uočljivijim, pa T-stanice napokon dobivaju jasnu metu i istovremeno bivaju potaknute na snažno djelovanje.
Upravo to pokušava se postići razvojem mRNA cjepiva koja će specifično ciljati stanice raka. Danas je u tijeku više od 120 kliničkih ispitivanja mRNA cjepiva protiv različitih tumora, od melanoma i raka pluća do tumora mozga.
Tu postoje dva glavna pristupa. Jedan je personalizirani, u kojem se za svakog bolesnika dizajnira posebno cjepivo na temelju mutacija u njegovom tumoru. Drugi koristi fiksnu skupinu antigena koji su karakteristični za određene tumore.
Personalizirani pristup je precizniji, ali i skuplji i sporiji. Potrebno je sekvencirati tumor, analizirati podatke, sintetizirati mRNA i proizvesti cjepivo u kratkom roku i to sve za jednog, jedinog pacijenta. Fiksni pristup je jeftiniji, ali je manje individualiziran i stoga manje učinkovit.
Postoji i treći smjer razvoja koji uključuje intratumoralnu primjenu mRNA koja ne kodira tumorski antigen, nego imunostimulacijske molekule s ciljem reprogramiranja mikrookoliša tumora. Mikrookoliš tumora čine stanice imunološkog sustava, krvne žile i potporne stanice koje mogu potiskivati imunosni odgovor na tumore. Promjenom tog okoliša tumor bi se mogao pretvoriti iz "hladnog" u "vrući", odnosno imunološki aktivan.
Polić kaže da su istraživanja na ljudima i životinjama pokazala da mRNA cjepiva snažno potiču stvaranje interferona tipa I, signalne molekule koja "budi" urođeni imunosni sustav.
"To pomaže tijelu da bolje prepozna proteine tumora i aktivira T limfocite, obrambene stanice koje ciljano napadaju rak. Što se stvori više takvih T limfocita i što lakše oni uđu u tumor, to učinkovitije mogu uništavati tumorske stanice. Taj učinak dodatno pojačava imunoterapija, tzv. PD-1/PD-L1 terapija, koja uklanja kočnice s T limfocita. Naime, tumori se često brane tako da na svojoj površini imaju molekule koje uspavljuju napad obrambenih stanica. Lijekovi koji blokiraju taj mehanizam ponovno aktiviraju T limfocite.
Da bi takva terapija bila uspješna, potrebno je imati T limfocite koji prepoznaju tumor. Istraživanje je pokazalo da mRNA cjepivo potiče stvaranje upravo takvih stanica, ali i povećava prisutnost molekula na tumorima koje terapija cilja. Time se pojačava učinak liječenja i poboljšava nadzor organizma nad rakom.
Polić kaže da mRNA tehnologija također omogućuje izradu personaliziranih cjepiva protiv raka.
"Relativno jednostavno može se proizvesti mRNA s uputom za stvaranje proteina specifičnih za tumor pojedinog pacijenta. Moguće je kombinirati više takvih uputa i prilagoditi jačinu imunosnog odgovora, što ovu tehnologiju čini jednim od najperspektivnijih smjerova budućeg liječenja raka", dodaje Polić.
Ipak, treba istaknuti da na tom putu postoje brojni izazovi.
Jedan od njih je to što su tumori heterogeni, što znači da se jedan tumor jedne osobe sastoji od više različitih klonova stanica s različitim mutacijama. Pod selekcijskim pritiskom terapije, jedan klon može razviti otpornost i postati dominantan, slično kao kod bakterija koje postaju otporne na antibiotike.
Osim toga, treba precizno dozirati imunološki odgovor kako bi bio dovoljno snažan protiv tumora, ali bez ozbiljnih nuspojava za ostatak organizma.
Unatoč tim preprekama, napredak je očit. mRNA tehnologija pokazala je da se može brzo prilagoditi, sigurno proizvoditi i učinkovito poticati imunosni sustav. U svijetu u kojem će, prema procjenama, do 2050. broj novih slučajeva raka dosegnuti 35 milijuna godišnje, potreba za inovativnim terapijama je ogromna. Tumorske bolesti već sada predstavljaju golem financijski teret. Procjene govore da bi ukupni troškovi, koji uključuju troškove liječenja, gubitak produktivnosti i ostale ekonomske gubitke povezane s rakom diljem svijeta u idućih 30 godina mogli premašiti 25 bilijuna dolara.