SAMO ih voda razdvaja. Ruski vojnici potisnuti protuofenzivom krajem prošle godine kontroliraju istočnu obalu moćne rijeke Dnjepar. Ukrajinci kontroliraju zapadnu obalu. Dok Ukrajina čeka nove tenkove iz Sjedinjenih Američkih Država i Europe, a borbe bjesne oko strateških gradova na istoku, na ovom južnom bojištu u tijeku je rat iscrpljivanja. Rijeka ograničava teritorijalni napredak, dopuštajući zasad samo uništavanje iz daljine.
Na putu istočno i sjeverno od sela u Dnjeparskom zaljevu do razorenog, ali nikad okupiranog grada Nikopolja, širina rijeke kreće se od nekoliko kilometara do manje od 100 metara, što Ruse ostavlja dovoljno blizu da napadaju minobacačima i granatama ili snajperskom vatrom. Na neka sela udaraju desetke puta dnevno. Ukrajinske snage uzvraćaju vatru.
Prije rata putovanje tih 250 kilometara trajalo je nekoliko sati vožnje. Ali zbog oštećenih cesta i mostova preko riječnih rukavaca putovanje kroz bivši ruski okupirani teritorij postalo je mukotrpno. Ceste su još uvijek pune napuštenih ruskih kontrolnih punktova i vojne opreme. Ruski rovovi i vatreni položaji ukopani su u polja. Znakovi upozoravaju na mine. Na ulazima u sela ukrajinski vojnici upozoravaju da su šanse za granatiranje velike.
Svakodnevni strah od smrti
Novinari Washington Posta proveli su nekoliko dana putujući glavnim i sporednim cestama pod ukrajinskom kontrolom koje povezuju te gradove i sela kako bi vidjeli kako civili preživljavaju zimu. Često ostaju samo stariji, koji preživljavaju bez grijanja i zahvaljujući dostavi hrane. Stanovnici strahuju da bi svakog trenutka mogli biti ubijeni, a još uvijek se šuška da među njima žive kolaboracionisti.
Mnoga ovdašnja sela izdržala su mjesece ruske okupacije i nalaze se na teritoriju za koji predsjednik Vladimir Putin tvrdi da ga je pripojio Rusiji. Kremlj sada inzistira na tome da ova područja moraju biti "oslobođena" - signalizirajući odlučnost Moskve da se vrati, vjerojatno u novim ofenzivama ovog proljeća.
Stanovnici koji trebaju popravke svojih domova moraju posjetiti ured seoskog vijeća u Kamenjeckoj kako bi ispunili upitnike i registrirali se za pomoć. Mnogi su nestrpljivi.
U obližnjem oštećenom vrtiću 81-godišnja Jaroslava Kušerenko pokušavala je izvući velik prljavi tepih iz jarko obojene učionice. Kušerenko je provela sedam mjeseci u obližnjem selu Bilozerki nakon što su je ruske snage tamo prebacile tijekom teških borbi. "Prva tri mjeseca provela sam plačući", rekla je Kušerenko.
Kada se nakon oslobođenja vratila kući, od kuće je bila ostala samo kuhinja. Krave su joj bile zaklane, a ona i sin sada žive od humanitarne pomoći. Njezin štednjak i dalje radi, što ih je spasilo od smrzavanja. Ali trebao joj je tepih da zagrije svoj improvizirani krevet. Brinula se da će biti kažnjena jer ga je uzela, iako se nije koristio. Ali bilo joj je toliko hladno, rekla je Jaroslava, da nije znala što drugo učiniti.
"Imali smo jako lijepo selo. Ljudi su bili jako sretni. Bilo je toliko zelenila. I vidite što se sad s njim dogodilo", rekla je Jaroslava pokazujući bombardirani vrtić iza sebe: "U jednoj sekundi sam izgubila sve. Tko će mi to vratiti?"
Tjahinka
Kroz tri mjeseca otkako su ukrajinske snage oslobodile Tjahinku, 72-godišnja Helena Horobec pažljivo se pripremala za mogućnost da bi svakodnevno rusko granatiranje s druge strane rijeke moglo uništiti njezin dom.
Ona i njezin sin zamotali su svoje dragocjenosti u plastiku - uključujući i haljinu koju želi nositi na vlastitom sprovodu, ako bude ubijena - i preselili sebe i svoje stvari u skučeni podrum u kojem sada provode većinu svog vremena.
Bez struje, njena veza s vanjskim svijetom ograničena je na korištenje susjedovog generatora za povremeno gledanje televizije. Ali vijesti o tome što se događa drugdje u Ukrajini, rekla je kroz suze, samo je još više rastužuju.
Jednog jutra popela se na kat, otvorila plava vrata i dala susjedu mali smotuljak novca. Zauzvrat, 55-godišnja Alla Kravcova dala joj je sirovo pile u crvenoj plastičnoj vrećici. Horobec će tako izdržati otprilike tjedan dana.
U dvorištu svoje kuće niz ulicu Kravcova drži kokoši, guske i purice, a kad je otvorila vrata svoje staje, unutra su bile četiri krave. Najmlađa Borka stara je tek dva tjedna.
Prodaja peradi i mliječnih proizvoda pomogla je Kravcovoj da preživi. Neposredno prije nego što je Ukrajina vratila njezino selo, njena kći i unuka su pobjegle. Petogodišnjakinja je bila toliko istraumatizirana ratom da je počela mucati i drhtale su joj ruke.
Sada su na sigurnom u Litvi, dok Kravcova većinu noći spava u svom podrumu, gdje drži staklenke napravljene tijekom okupacije: "Moja me kći zamolila da joj oprostim što me ostavila samu. Rekla sam joj da spasi dijete."
Sišla je niz klimave ljestve do svog podruma kako bi pretražila svoje zalihe i izašla je uplakana - prašnjave staklenke pune ukiseljenih crvenih paprika, jagoda i tikvica podsjetnik su na najmračnije dane ruske kontrole: "Bojala sam se da će moja djeca i unuci umrijeti od gladi."
Kravcova je u svojoj kuhinji upalila malu svjetiljku napajanu automobilskim akumulatorom i ispričala kako je mislila da napredovanje ukrajinske vojske znači da će se njezina obitelj moći vratiti. Ali Rusi su i dalje blizu. "Čekali smo jesen da tome stanemo na kraj. Sada čekamo proljeće."
Lvove
Ubrzo nakon što su ukrajinske snage potisnule Ruse iz ovog sela u studenom, Nataša i Anton Djadčenko usvojili su nova pravila: 1. izbjegavajte napuštanje kuće pod svaku cijenu; 2. ako morate van, trčite što brže možete; 3. uvijek ostanite između kuća radi zaklona.
Sa strahom su gledali kako Rusi u povlačenju postavljaju pontonski most i prelaze na drugu obalu. Sljedeći dan, njihovo troje djece u dobi od devet, 13 i 14 godina igralo se vani kada su stigli ukrajinski vojnici. Civili su u znak zahvalnosti padali na koljena. Preko glavne ulice bila je raširena divovska ukrajinska zastava.
Ali za nekoliko dana počeli su ruski napadi s druge strane rijeke. Ljudi su bježali. "Granatiranje je počelo biti glasno i djeca su bila jako uplašena", rekla je Nataša, pa su donijeli odluku da ih pošalju u kuću njihove bake u središnjoj Ukrajini.
Sada je njihova ulica tiha, osim laveža pasa čije su obitelji pobjegle. U svojim ograničenim izlascima Djadčenkovi viđaju malo ljudi. Nisu otišli jer Natašina stara majka želi ostati.
Zasad preživljavaju od životinja koje su uzgajali, uključujući majčinih sedam krava, 10 kokoši i 20 pataka. Stoka im je pomogla da prežive tijekom okupacije. Svaki tjedan hrabro su se kretali kako bi prodali meso na tržnici u Hersonu.
Međutim, njihove zalihe neće trajati zauvijek. Na pitanje koliko je svinja ostalo, Nataša je rukom pokazala na onu koju su jutros zaklali, a koju će rastrančirati u svojoj kuhinji. "Sada više nijedna", odgovorila je Nataša.
Milove
Nakon nekoliko sati bez eksplozija šačica civila osjećala se dovoljno sigurno da izađe na svjež zrak. Posljednja eksplozija bila je tog jutra. Sada je bilo poslijepodne.
"Hvala Bogu, danas je bilo tiho", rekao je 69-godišnji Jurij Boronko dok je hodao gurajući svoj bicikl. Bio je to slobodan dan za posjet humanitarnoj stanici u kojoj stanovnici inače preuzimaju hranu.
Došetao je mladi par sa svojim psom. Preživljavaju, kažu, na kruhu i grahu. Nema struje, plina i vode otkako su Rusi u povlačenju bombardirali infrastrukturu. Kontinuirano granatiranje onemogućilo je popravke.
"'Oslobodioci' s druge strane rijeke nas granatiraju, samo trebamo ustrajati", rekao je 57-godišnji Valerij Kuljuš.
Dudčani/Havrilivka
Ovo selo je u posljednje vrijeme toliko granatirano da Ljuba Voznjak (66) više ne zna gdje bi se sakrila. Tog poslijepodneva sjedila je ispred svojih crvenih vrata izrešetanih mecima, drhteći na klimavoj klupi. Njezina je ulica bila pusta.
"Bojim se sjediti u svojoj kući jer strahujem da će se srušiti na mene, a previše je strašno sjediti i u vrtu. Kako da se ne tresem?" govori Ljuba i kaže da su ostali jedino umirovljenici koji nemaju kamo.
Samo dva dana ranije, kuća odmah iza ugla pogođena je u ruskom napadu s druge strane rijeke. Ljudi su već otišli, rekla je Voznjak, ali njihove životinje - uključujući pse i kokoši - još su bile vani.
Njena djeca su je molila da se evakuira. Ali nakon što je preživjela okupaciju, ne želi bježati: "Moram paziti na svoj vrt."
Zatim se začuo još jedan prasak. Udar je pogodio garažu s poljoprivrednim strojevima niz cestu u selu Havrilivka. Nitko nije ubijen ni ranjen. U dvorištu je planula vatra. Dim se dizao u nebo. Prošao je jedan pas. Grupa muškaraca, naviknutih na granatiranje, stajala je vani šaleći se samo nekoliko minuta nakon eksplozije. Nitko od njih, rekli su, nema kamo otići.
Novovoroncovka/Marjanske
Nedavno su volonteri iz obližnje Zolota Balke došli u Novovoroncovku pokupiti zalihe, uključujući kruh. Njihovo je selo prethodnog dana gađano 60 puta. Novovoroncovka nije bila tako redovito granatirana i postala je skladište humanitarne pomoći. Mještani počinju mijenjati razbijene prozore, staklom kupljenim bespovratnim sredstvima Europske unije.
Nekoliko kilometara sjeverno, u mjestu Marjanske na obali rijeke, Vjačeslav Borisenko prodaje ribu na tržnici već 22 godine. Budući da je veći dio ove dionice rijeke preopasan za brodove, riba koju prodaje dolazi uzvodno. Živjeti na rijeci i uvoziti ribu? "Čudno je, ali što možemo? Moramo se prilagoditi", kaže Borisenko.
Nikopolj
Ljudmila Kruhlenko (53) upravo je bila pripremila hranu u novogodišnjoj noći kada je eksplozija pogodila njezinu zgradu, teško oštetivši njezin balkon i uništivši dio susjedovog stana. Ipak, nije razmišljala o odlasku: "Raspoloženje je da ostanemo do pobjede. Ljudi koji su ostali ovdje su vrlo jaki."
Gradonačelnik Oleksandr Sajuk (49) kaže da je više od polovine od 106.000 stanovnika grada pobjeglo - uključujući njegove ženu i djecu. Grad, smješten na širokom dijelu rijeke, zaštićen je vodom. "Ruske snage ne mogu lako doći do grada", rekao je Sajuk i nastavio: "Negativna strana je što su Rusi još uvijek u dometu. Granatiraju kad god žele."