U geopolitici postoje trenuci kada se sustav ne mijenja postupno, nego se preko noći resetira. Upravo takvom trenutku danas svjedočimo. Napadi Irana u vlasti ajatolaha i IRG na energetsku infrastrukturu u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i Kataru važni su ne samo zbog štete koju uzrokuju, nego zbog onoga što razotkrivaju: koliko je globalni energetski sustav i dalje krhak i koliko se brzo svijet vraća temeljnim principima kada je taj sustav ugrožen.
Godinama su se tržišta ponašala kao da je energija "ukroćena", diverzificirana, osigurana, financijalizirana. Ta iluzija sada nestaje. Nafta više nije samo roba. Ona je oružje i signal. Ona precizno pokazuje gdje se stvarna moć i dalje nalazi.
Za globalni šok nije potrebno potpuno prekinuti opskrbu. Dovoljna je neizvjesnost. A neizvjesnost se uvijek cijeni agresivnije od same nestašice. U takvim uvjetima cijene ne rastu postupno, one skaču, često iznad realnih temelja, dok tržišta pokušavaju u realnom vremenu ugraditi geopolitički rizik.
Države Zaljeva to instinktivno razumiju. Godinama su neke od njih vodile pažljivo uravnoteženu politiku, oslanjajući se na američku sigurnost, ali održavajući pragmatične odnose s Iranom, uz ponavljane optužbe u sigurnosnim krugovima da su neke od njih tolerirale, pa i posredno podržavale mreže povezane s iranskim proxy akterima. Ta strategija prestaje funkcionirati onog trenutka kada infrastruktura postane meta. Dvosmislenost je luksuz stabilnosti i ne preživljava kontakt s rizikom. Države čiji prosperitet ovisi o neprekinutom izvozu energije neće tolerirati dugotrajnu neizvjesnost. One će se odlučno usmjeriti prema jedinoj sigurnosnoj arhitekturi koja može jamčiti stabilnost. A ta arhitektura je američka.
Iran ajatolaha, s druge strane, riskira povijesnu pogrešku u procjeni. Njegova se strategija godinama oslanjala na asimetriju, pritisak bez otvorene konfrontacije, destabilizaciju bez odlučnog odgovora. No postoji granica nakon koje takva strategija postaje samodestruktivna. Gađanje infrastrukture koja podupire globalne energetske tokove upravo je takva granica. Države rijetko propadaju zato što su slabe. Propadaju zato što pogrešno procijene posljedice vlastitih poteza. Ako Iran ajatolaha bude percipiran ne samo kao regionalni akter, nego kao sustavni disruptor globalnih energetskih tokova, odgovor neće biti postupan. Bit će strukturni.
Mnogo se govorilo o novom savezu Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje, o svojevrsnoj osi koja redefinira globalni poredak. U stvarnosti, to je uvijek bila više konstrukcija nego stvarni savez. Kina ovisi o stabilnim energetskim tokovima iz Zaljeva. Rusiji odgovaraju više cijene, ali ne i nekontrolirani kaos. Sjeverna Koreja slijedi, ali ne vodi. Kada ulozi postanu stvarni, ideologija se povlači, a nacionalni interesi dolaze u prvi plan. A ti interesi nisu usklađeni.
Najveći gubitnik ovog trenutka mogla bi biti Europa. Upravo u trenutku kada su potrebni tvrda moć, energetska sigurnost i strateška jasnoća, Europa se nalazi izvan stvarnog polja djelovanja. Desetljećima je gradila model temeljen na vanjskoj energiji, delegiranoj sigurnosti i uvjerenju da ekonomski i normativni utjecaj mogu zamijeniti geopolitičku snagu. Taj je model danas iscrpljen. Energetski šok ne povećava ulogu Europe, on razotkriva njezinu ovisnost. Bez jedinstvene vojne sposobnosti i bez vlastite energetske sigurnosti, Europa više ne oblikuje ishode. Ona na njih reagira. Tiho, ali jasno, pomaknula se od aktera prema prostoru u kojem drugi djeluju.
Ispod svega toga postoji dublja istina koja me prati godinama. Tijekom studija na London Business Schoolu moj profesor Andrew Scott rekao je nešto što je tada zvučalo jednostavno, a danas se pokazuje temeljnim: "Nafta i dolar su likvidnost svijeta." Bio je u pravu. Nafta ostaje fizička likvidnost globalne ekonomije. Dolar ostaje financijski sustav koji tu ekonomiju vrednuje i stabilizira. Unatoč godinama rasprava o energetskoj tranziciji, alternativnim valutama i novim poretcima, ovakvi trenuci podsjećaju koliko se malo toga suštinski promijenilo. Sustav i dalje funkcionira na dolariziranim energetskim tokovima. Likvidnost, na kraju, nema zamjenu.
Postoji i povijesna paralela koju vrijedi imati na umu. Kada je Ronald Reagan preuzeo dužnost, definirao je nekoliko ključnih prioriteta, obnoviti američku ekonomsku snagu i suprotstaviti se Sovjetskom Savezu, a na sve ostalo je reagirao. Ta jasnoća omogućila je da se događaji, često nepredviđeni, razviju u njegovu korist. Moguće je da danas svjedočimo sličnom obrascu. Američki predsjednik Trump nije planirao globalno preslagivanje kroz krize. No povijest ne nagrađuje lidere za ono što planiraju, nego za to kako su pozicionirani kada se događaji ubrzaju.
Ako Sjedinjene Američke Države zadrže ekonomsku snagu, energetsku polugu i vojnu vjerodostojnost, ovakvi šokovi ne slabe njihovu poziciju, oni je jačaju. Jer kada sustav postane nestabilan, svijet ne traži konsenzus. Traži red. A red zahtijeva jamca.
Tu se, na kraju, definira nasljeđe. Ne u vremenima mira, nego u trenucima kada se sustav počinje lomiti. Reagan je to razumio. Nije kontrolirao događaje, ali je oblikovao uvjete u kojima su se odvijali i povijest ga je za to nagradila. Predsjednik Trump mogao bi se naći u sličnoj poziciji. Ako se sadašnji trendovi nastave, ovo razdoblje moglo bi se pamtiti kao trenutak kada je globalna neodređenost nestala i kada se američka moć ponovno nametnula, ne planom, nego nužnošću.
U geopolitici se moć ne mjeri time tko najglasnije govori, nego time tko je nezamjenjiv. A u svijetu koji se ponovno definira kroz energiju, sigurnost i likvidnost, Sjedinjene Države ostaju, bez ikakve dvojbe, nezamjenjive.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala