11. RUJNA 2001. 19 fanatičnih nihilista je u ime svoje monstruozne ideje boga usmrtilo sebe i 2977 nevinih ljudi na američkom tlu, smjerajući uništiti civilizaciju koju su prezirali i koristeći tehnologiju koju teokratska distopija iz njihovih snova, netolerantna prema svakoj vrsti znanosti, slobode i progresa, nikad ne bi sama izumila. No to nije bio samo dan koji će povijest pamtiti.
Bio je to dan kad se na scenu vratila sama povijest, u svoj svojoj nedokučivoj nehumanosti, ravnodušna na naše ideje o nezaustavljivom napretku i ultimativnoj racionalnosti čovječanstva. Dan kad je taj naivno proglašavani kraj povijesti završio i povijest ponovo krenula svojim nepredvidivim, često tragičnim tijekom. Povijest svijeta u dvadeset godina od 11. rujna i jest tragična u mnogim svojim aspektima.
Japansko-američki politolog i autor Francis Fukuyama, koji je i koncept "kraja povijesti" ustoličio u svom eseju 1989. (i knjizi iz 1992.), kao "univerzalizaciju zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika ljudske vlasti", sada u kolumni za The Economist kaže da je kraj američke ere počeo još puno prije poraza u Afganistanu. Vrhunac američke hegemonije trajao je manje od 20 godina - od pada Berlinskog zida 1989. do velike financijske krize koja je trajala od 2007. do 2009.
Bush nakon napada: Ljudi koji su srušili ove zgrade brzo će čuti sve nas
Amerika se 2001. našla na koljenima, pogođena udarcem koji je doslovno došao iz vedra neba, koji njen golemi sigurnosni, vojni i obavještajni aparat nije uspio detektirati i zaustaviti na vrijeme - iako je imao ozbiljne indicije da Al-Kaida i njen vođa Osama bin Laden zaista spremaju veliki napad na američke "križare". Ali Amerika je i dalje, nesumnjivo, bila na vrhuncu svoje moći. Al-Kaidin teror dao joj je, nakon kraja hladnog rata i u trenutku kad još nije imala ozbiljnih rivala za status svjetske velesile, novu svrhu i novu misiju u ulozi "svjetskog policajca".
"Imali smo snažan osjećaj misije u to vrijeme. Američki narod imao je snažan osjećaj patriotizma, iskusili smo domaće zajedništvo kakvo nikad prije nismo iskusili”, prisjetio se agent FBI-a Ali Soufani u dokumentarcu javne televizije PBS America After 9/11.
20 godina kasnije, Amerika je podijeljena kao nikad dosad od Građanskog rata u 19. stoljeću. Pokolebana vojnim neuspjehom, golemom cijenom "beskrajnih ratova" i optužbama za imperijalizam - ponekad pretjeranih, ponekad potpuno osnovanih - izgubila je volju za zavođenjem reda i rušenjem tiranskih režima koji joj prkose ili teroriziraju vlastite građane do te mjere da "svjetski policajac" mora reagirati. No te 2001. izolacionizam i jalove diplomatske metode nisu bili opcija.
>> Dan koji je promijenio civilizaciju: Ovo je priča o preživjelima i o mrtvim herojima
"Čujem vas, ostatak svijeta vas čuje, a ljudi koji su srušili ove zgrade čut će sve nas brzo", poručio je tadašnji predsjednik George W. Bush vatrogascima i policajcima koji su radili na ruševinama Blizanaca.
Legitimna vojna intervencija u Afganistanu
SAD je iz odmazde za Bin Ladenov napad 11. rujna osvojio Afganistan i srušio talibanski režim koji nije htio izručiti svog štićenika Bin Ladena, što je u svakom smislu bila legitimna vojna intervencija protiv terorista koji su ih napali - i njihovih jednako ekstremnih zaštitnika.
Ne samo što je ova vojna intervencija bila moralno legitimna; imala je i pravni temelj u načelu nacionalne samoobrane i rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a, koje je to potvrdilo. To je, naime, bilo doba kada Rusija nije koristila svoj veto, kao stalna članica u Vijeću sigurnosti, za svaku vojnu intervenciju SAD-a i NATO-a, bez obzira na legitimitet njihovih ciljeva.
Malo tko je tada mislio, bilo u Americi ili izvan nje, da će američke snage u Afganistanu zaglaviti sljedećih dvadeset godina. Stoga nimalo ne iznenađuje to što veći postotak Amerikanaca, prema novoj anketi Washington Posta i ABC-ja, smatra da se Amerika nakon 11. rujna promijenila nagore (46%), a manji nabolje (33%).
Bin Laden pobjegao i 10 se godina skrivao u Pakistanu
Iako je talibanski režim uništen brzo i efikasno, baš kao i irački režim Sadama Huseina manje od dvije godine kasnije, arhitekt napada na Blizance (tornjeve Svjetskog trgovinskog centra) Bin Laden je uspio pobjeći iz zemlje. U misiju njegovog hvatanja ili likvidacije, u planinama Tora Bore gdje se skrivao, poslan je toliko malen broj američkih komandosa i agenata CIA-e da je, prema riječima tadašnje reporterke Washington Posta Susan Glasser, na terenu bilo više reportera nego specijalaca. Iako je CIA tražila pojačanje od Pentagona, nije ga dobila. Ubijen je tek 10 godina kasnije u operaciji američkih specijalaca u njegovom skrovištu usred Pakistana, još jednog nominalnog američkog saveznika.
"Ušli su (u Afganistan) s vrlo uskim taktičkim ciljem, da iskorijene terorističko vodstvo, ali shvatili su da ne mogu održati tu situaciju bez ulaganja u izgradnju nacije. Taj pokušaj izgradnje nacije naposljetku je bio neuspješan", objasnila je za britanski Sky News analitičarka Instituta za strateški dijalog Sasha Havlicek.
Unatoč toj prvoj naznaci kasnijeg debakla, administracija Georgea W. Busha, kojeg su do dolaska Donalda Trumpa mnogi smatrali najgorim američkim predsjednikom, zadobila je megalomanske i tragično nepromišljene i bezobzirne ambicije o uništenju antidemokratske "osovine zla" i preoblikovanju Bliskog istoka po američkom modelu.
Plan o invaziji na sedam zemalja u pet godina?
Ništa to ne ilustrira toliko adekvatno kao tvrdnja umirovljenog američkog generala Wesleyja Clarka - ako je točna, naravno - iz njegovih memoara objavljenih 2007. U njemu je Clark napisao da mu je neimenovani visoki general otkrio da je ured ministra obrane Donalda Rumsfelda izradio povjerljivi plan o rušenju čak sedam režima u pet godina: Iraka, Libanona, Libije, Somalije, Sudana, Sirije i Irana.
Više je nego simptomatično što se među njima ipak nije našla Saudijska Arabija, zemlja koja ne samo što je bila glavna izvoznica islamističkog ekstremizma posljednjih desetljeća nego iz nje dolaze i sam Bin Laden te 15 od 19 napadača 11. rujna. Washington ni do danas nije objavio sva saznanja koja ima o mogućim poveznicama islamističkog režima u Rijadu s ovim teroristima, a Rijad i Washington su i dalje saveznici.
Druga ilustracija koju vrijedi spomenuti svakako je izjava Bushevog savjetnika Karla Rovea iz jednog intervjua koji je dao 2004. godine: "Mi smo sada carstvo, mi stvaramo vlastitu stvarnost. I dok vi proučavate tu stvarnost - razborito, kako hoćete - mi ćemo opet djelovati, kreirajući nove stvarnosti, koje vi opet možete proučavati, i tako će se stvari riješiti. Mi smo akteri povijesti, i vi, svi vi, možete samo proučavati što radimo."
Amerika je, međutim, već u Iraku zagrizla daleko tvrđi orah nego što je bila spremna. Osim što su se opravdanja za rušenje nesumnjivo zločinačkog režima Sadama Huseina, od oružja za masovno uništenje do veza s Al-Kaidom, pokazala kao neosnovana ili naprosto lažna, sam rat je brzo razbio iluzije Washingtona da konvencionalno superiorna vojna sila garantira dominaciju i nametanje svoje volje u bilo kojem kontekstu.
Irak i Afganistan kao repriza vijetnamske tragedije
Gerilske i terorističke taktike džihadističkih pobunjenika razotkrile su granice američke vojne moći, zaglavljene i bespomoćne u pijesku Iraka i Afganistana, rastrgane između potrebe da poraze nevidljivog neprijatelja i da se pritom ne spuste na njegov barbarski nivo. Sličan mučni izazov Amerikanci su imali i u Vijetnamu, a znamo da su i tada pali na svim testovima - niti su se suzdržali od sramotnih ratnih zločina, niti su, logično, uspjeli zadobiti ili zadržati povjerenje i podršku naroda za koji su se navodno borili, niti su - opet, logično - na kraju uspjeli poraziti lukavog asimetričnog neprijatelja. Irak i Afganistan umnogome su bili repriza vijetnamske tragedije, uz tu razliku da je ondje neprijatelj bio daleko beskrupulozniji.
Suočene s nevidljivim neprijateljem čiji su bombaši samoubojice bez ikakvih skrupula raznosili i američke "križare" i vlastitu muslimansku "braću", američke i savezničke snage nisu imale učinkovit odgovor. Neuspjehu je svakako pripomoglo i to što je u Irak poslan nedovoljan broj vojnika, nedovoljno opremljenih, bez dugoročnih planova za održavanje mira nakon početnog uspjeha protiv regularne nacionalne vojske. Usto, nepromišljeno raspuštanje te iračke vojske i državnog aparata okrenulo je taj ključni element društva protiv nove vlasti.
Umjesto izgradnje mira i funkcionalnih država, američka intervencija je i u Iraku i u Afganistanu izazvala bjesomučni građanski rat. Amerikanci su iznevjerili vlastite proklamirane ideale i izazvali zgražanje svijeta mučenjem u Abu Graibu, Bagramu i Guantanamu te na raznim "crnim lokacijama" u trećim zemljama diljem svijeta, u kojima je CIA bila praktički slobodna od američkih zakona koji garantiraju osnovna ljudska prava terorističkih osumnjičenika.
Osiromašeni uran, mučenje i masakri civila
Iako su Amerikanci Irak napali pod izlikom navodnog arsenala kemijskog i biološkog oružja, koji nikad nije nađen, sami su u invaziji 2003. bacali bombe i granate s otrovnim i radioaktivnim osiromašenim uranom na civilna područja, a u bitci za Faludžu 2004. i one s bijelim fosforom, čija je upotreba zabranjena ako se njegova zapaljiva i toksična svojstva koriste kao oružje. Među masakrima za koje su američki vojnici optuženi, ali rijetko i kažnjeni, ističu se onaj u iračkom gradu Hadita, gdje je 2005. ubijeno 24 žena i djece, i u afganistanskom gradu Kandaharu, gdje je 2012. vojnik ubio 16 civila.
Pokojni američki senator John McCain, veteran koji je pet godina bio zatočen i mučen u Vijetnamu i jedan od najsrčanijih zagovornika takozvanog rata protiv terora, do smrti nije prestao vjerovati da Amerika ima pozitivnu ulogu u svijetu.
"Blagoslovljeni smo i blagoslov smo za čovječanstvo kada podržavamo i unapređujemo te ideale kod kuće i u svijetu. Pomogli smo osloboditi više ljudi od tiranije i siromaštva nego ikada prije u povijesti", napisao je u svom oproštajnom pismu 2017.
No tri godine ranije, reagirajući na Izvješće Senatskog obavještajnog odbora o CIA-inim metodama "pojačanog ispitivanja" - što je bio očit službeni eufemizam za mučenje - primijenjenima nakon napada 11. rujna, u Senatu je upozorio da "upotreba mučenja kompromitira ono što nas najviše razlikuje od naših neprijatelja, naše uvjerenje da svi ljudi, čak i zarobljeni neprijatelji, posjeduju osnovna ljudska prava".
Masovno prisluškivanje koje je razotkrio Edward Snowden
U isto vrijeme, američki obavještajno-sigurnosni aparat stvorio je, pod izlikom borbe protiv terorizma, golemu infrastrukturu za elektronički nadzor i prisluškivanje u koju je utrošio stotine milijardi dolara i dozvolio ovlaštenje da špijunira i strance i Amerikance, praktički bez stvarnog nadzora ili javne odgovornosti, piše Paul Waldman u kolumni za The Washington Post.
Američki zviždač Edward Snowden, koji je 2013. uz pomoć Guardiana i drugih zapadnih medija objavio dokumentaciju o masovnom i pravno upitnom prisluškivanju koje vrši američka Nacionalno-sigurnosna agencija (NSA), sad živi u azilu u Rusiji.
Iako je drugi čuveni aktivist Julian Assange - čiji je Wikileaks objavio značajne interne dokumente o ratovima u Iraku i Afganistanu - kasnije kompromitiran optužbama za silovanje u Švedskoj i ulogom koju je odigrao u ruskom miješanju u izbore u Trumpovu korist, njegovo višegodišnje zatočeništvo u ekvadorskoj ambasadi u Londonu i američki zahtjev za izručenjem zbog navodne špijunaže velika su moralna ljaga na licu "slobodnog svijeta". Sve su to manje ili više izravne posljedice rata protiv terora koji je uslijedio nakon 11. rujna.
Barack Obama, koji je na vlast 2008. došao na valu nezadovoljstva Bushevom politikom koja je dovela do iračke ratne katastrofe i goleme financijske krize, htio je pošto-poto okončati "vječne ratove". No time je otišao u drugu, jednako štetnu krajnost. Iako se nevoljko pridružio inicijativi Britanaca, Francuza i Talijana za vojnom intervencijom NATO-a u Libiji, kojom je srušen režim Moamera Gadafija, NATO je tu zemlju nakon pada režima ostavio u kaosu i građanskom ratu, bez ikakvih snaga na tlu koje bi pokušale stabilizirati zemlju i osigurati mir.
Obamino potpuno povlačenje snaga iz Iraka 2011. ostavilo je vakuum iz kojeg je proizašla Islamska država i zauzela pola Iraka i Sirije. Kad je ISIS počeo likvidirati Zapadnjake i izvoditi terorističke napade u zapadnim zemljama, Amerika se, htjela-ne htjela, morala vratiti u "vječni rat" protiv terora.
Rezultati Obaminog povlačenja s Bliskog istoka: ISIS, razaranje Sirije, izbjeglička kriza u Europi
No Obama je tvrdoglavo odbijao konkretno intervenirati u Siriji kako bi zaustavio režim Bašara al-Asada i njegove brutalne ratne zločine nad vlastitim narodom - čak ni kad je sirijska vojska 2013. prešla Obaminu "crvenu liniju" koju je sam postavio i izvela jedan od najtežih napada kemijskim oružjem u povijesti, s preko 1400 stradalih civila na pobunjeničkom području, prema procjeni Washingtona.
Iako se Asad na zahtjev Washingtona obvezao riješiti svog kemijskog arsenala i tako izbjeći vojnu intervenciju, uslijedio je još niz kemijskih napada na civile. Više nego skromna pomoć u lakom naoružanju koju je Obama odobrio nije mogla pomoći proturežimskim pobunjenicima. Samo je produljila beznadni rat u kojem, suočeni s moćnom ruskom vojnom mašinerijom koju je Vladimir Putin poslao u pomoć Asadu, nisu imali šanse.
To je ipak bio samo djelić ukupnog broja civilnih žrtava. UN je odavno odustao od brojanja ukupnih žrtava sirijskog rata, ali procjene se kreću od 400 do 600 tisuća ubijenih. Alep, ali i drugi gradovi, stradali su pod ruskim i sirijskim bombama gore nego Vukovar i Sarajevo, a sir Desmond de Silva, koautor UN-ovog izvješća o masovnom mučenju i likvidaciji političkih zatvorenika u Asadovim zatvorima, usporedio je dokaze koje je vidio s Auschwitzom.
Ako je ikad postojalo legitimno opravdanje za humanitarnu vojnu intervenciju, postojalo je u Siriji. No Amerika je pod Obamom već odustala od uloge svjetskog policajca. Rezultate smo vidjeli i proživjeli: Golema izbjeglička kriza, nikad dotad viđena u takvom obliku i razmjerima, koja je 2015. pogodila Europu i koja nije završila ni do danas. Kaos, tjeskoba i teorije zavjera oko demografskih promjena i "zamjene stanovništva" su, uz terorističke napade koji su postali redovita pojava, izazvali uzlet populističke i antiimigrantske desnice s obje strane Atlantika.
>> Amerika više nije svjetski policajac. Ono što slijedi bit će puno gore
Američko oružje kao oproštajni dar talibanima
Obamin progresivni izolacionizam, uz dronove i komandose kao zamjenu za "čizme na tlu", zamijenjen je Trumpovim populističkim "Amerika prvo". Američka reputacija pod njim se srozala do najniže moguće razine, na zadovoljstvo diktatora kojima se ulizivao.
S Bidenom, koji je tvrdoglavo ponovio Obaminu pogrešku iz Iraka, dovršio Trumpovu kapitulaciju pred talibanima i potpuno povukao snage iz Afganistana, puni krug je zatvoren. Afganistanska vojska i vlada, korumpirane, nesposobne, demoralizirane i bez američke pomoći na koju su se oslanjale, raspale su se u manje od dva tjedna i predale zemlju talibanima. Biden je to učinio, kako je bivši britanski premijer Tony Blair s pravom ustvrdio, slijedeći "imbecilni politički slogan o okončanju vječnih ratova". Bila je to konačna pobjeda populizma koji se dodvorava biračkih hirevima nad promišljenom politikom koja je spremna na kompromis i uzima u obzir posljedice.
Da je neki vremenski putnik Amerikancima - bilo "običnim" građanima koji su zaprepašteno gledali Blizance koji se ruše ili njihovim liderima koji su obećavali osvetu i pobjedu protiv zakletih neprijatelja njihovog načina života - pokazao prizore iz Kabula 2021. godine, zasigurno bi mislili da se radi o grotesknoj šali. Njihov očaj, nevjerica i bijes bili bi stostruko uvećani da su mogli vidjeti bradate džihadističke fanatike koji ponosno paradiraju u američkim Humveejima i oklopnim transporterima M113, s jurišnim puškama Colt M4 i M16, čak i borbenim helikopterima Black Hawk i lakim jurišnim avionima Super Tucano.
Teško je pak i zamisliti reakciju da su vidjeli fotografiju na kojoj se talibani u američkim kamuflažnim odorama i taktičkoj opremi rugaju američkim marincima, imitirajući njihovo povijesno zabijanje zastave nakon krvave bitke za Iwo Jimu u Drugom svjetskom ratu. Kao što je teško zamisliti kako se danas osjećaju obitelji svih onih američkih i drugih vojnika članica NATO-a čije su mlade živote okončali improvizirana bomba, snajperski metak ili granata iz ručnog bacača u vrletima i pustinjama Afganistana. Ili svi oni koji su preživjeli, ali s raznesenim udovima, traumatskim ozljedama mozga ili PTSP-om zbog kojeg više nikad neće biti isti. A njihovi kolege koji su provodili evakuaciju u Kabulu doslovno su ovisili o dobroj volji svojih dojučerašnjih neprijatelja i bili izloženi smrtonosnim napadima Islamske države.
>>Biden je odlučio završiti "vječni rat". Rezultat: Jedan od najtežih napada ISIS-a
Bilanca rata protiv terora: 900 tisuća smrti, 38 milijuna raseljenih, 8 bilijuna potrošenih dolara
U dvadesetogodišnjem ratu u Afganistanu poginulo je 2448 američkih vojnika i 3486 civilnih kooperanata, još 1144 druga NATO-ova vojnika, oko 66 tisuća afganistanskih vojnika i više od 47 tisuća civila, prema podacima Watson Institute for International and Public Affairsa s Brown Universityja, koji je ovog mjeseca objavio svoj novi godišnji izvještaj pod nazivom Costs of War. Teško je izbjeći zaključak da su sve te žrtve bile uzalud.
Ovaj projekt, međutim, ne vodi samo evidenciju o ljudskim i materijalnim cijenama rata u Afganistanu nego cjelokupnog rata protiv terora koji se od 2001. vodio u desecima država diljem svijeta. Prema njihovim podacima, ukupna materijalna cijena tog beskrajnog i globalnog rata iznosi vrtoglavih osam bilijuna dolara, a ukupni broj izgubljenih ljudskih života čak 900 tisuća, uz 38 milijuna raseljenih
U ratu u Iraku poginulo je 4598 američkih vojnika, 3650 civilnih kooperanata, 323 druga inozemna vojnika, 45 do 48 tisuća iračkih vojnika i policajaca i 185 do 209 tisuća civila. Naravno, nisu svi, pa ni većina stradalih civila, bili žrtve američkog vojnog djelovanja, kao što to selektivni pacifisti i antiimperijalisti često sugeriraju kad se razbacuju paušalnim i preuveličanim brojkama poput milijuna mrtvih u Iraku.
>> Velika promjena na globalnoj sceni. Amerika se povlači, počinje era Rusije i Kine
Al-Kaida je htjela napasti i Kapitol. Trumpovi pristaše su to napravili umjesto nje
Mete koje su pogođene otetim civilnim avionima 11. rujna svima su dobro poznate. No četvrta meta, ona u koju su se namjeravali zabiti otmičari četvrtog aviona prije nego što su ih hrabri putnici napali i natjerali da se sruše pored Clevelanda u Ohiju, manje je poznata. To je bila ili Bijela kuća ili, vjerojatnije, Kapitol u Washingtonu, zgrada oba doma američkog Kongresa, samo srce političkog života zemlje. Da su uspjeli u svom naumu, udarac na Ameriku bio bi nemjerljivo teži.
Možda najtragičniji aspekt ostavštine 11. rujna je taj što je, dvadeset godina kasnije, Kapitol ipak napadnut 6. siječnja 2021. Srećom, nitko od kongresnika, senatora i njihovih pomoćnika nije otet ni ubijen, prije svega zahvaljujući požrtvovnosti kapitolske policije. Ali napad nisu počinili džihadisti koji Ameriku vide kao "velikog sotonu", nego Amerikanci - rulja fanatičnih pristaša bivšeg predsjednika Trumpa, zaogrnuta američkim zastavama s njegovim likom, uvjereni u njegovu opasnu laž da su izbori ukradeni i da Joe Biden nije legitimni predsjednik.
Desničarski terorizam kao pandan islamističkom
"Pobuna 6. siječnja na Kapitolu bila je logičan krajnji ishod napada 11. rujna. Kad imate ljude koji ne mogu više vjerovati institucijama, koji su ljutiti što ratovi u kojima su im obećane velike pobjede nisu završili dobro, oni počinju tražiti ljude koje će okriviti", zaključio je za PBS Ben Rhodes, bivši pomoćni savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Baracka Obame. I zaista, da nije bilo lavine koja se zakotrljala rušenjem Blizanaca, teško da bi danas bila tako polarizirana da pola zemlje vidi predsjednika i vladajuću stranku kao izdajnike koji su ukrali izbore.
Upravo je isključivi fokus američkih i europskih sigurnosnih službi na islamistički terorizam, koliko god nužan nakon napada na New York i Washington 2001., Madrid 2004., London 2005. i cijeli niz europskih i drugih gradova posljednjih godina, omogućio desničarskom terorizmu da metastazira. Ubojiti napadi u Oslu 2011., Pittsburghu 2018. te El Pasu i Christchurchu 2019. potvrdili su da terorizam ne dolazi samo od džihadista nego i od "alt-right" fašista i rasista koji su itekako prigrlili džihadističke metode. Rat protiv terorizma nije gotov, ali danas ga Zapad mora voditi na najmanje dvije fronte.
"Otišli smo u Irak i Afganistan da promijenimo njihova društva, da njih učinimo slične nama. Imali smo veliku vjeru u demokraciju. Pa ipak, 20 godina kasnije, kad pogledate gdje je Amerika danas, gotovo kao da je Amerika više kao oni", upozorava u istom dokumentarcu i britanska stručnjakinja za konflikte na Bliskom istoku i bivša savjetnica američkog vojnog zapovjedništva tijekom rata u Iraku Emma Sky.
Nažalost, to ne vrijedi samo za Ameriku. 20 godina nakon 11. rujna, zapadni svijet, koji je tada napadnut, manje je slobodan, manje siguran i daleko manje vjeruje u sebe te u demokraciju i slobodu za koje se borio. Baš kao što u njih daleko manje vjeruje i ostatak svijeta.