Naš kolumnist istraživao je otočje gdje je ubijen misionar. Pogledajte snimke

Foto: Privatni album

OVIH dana svjetske medije i javnost potresao je slučaj otočića Sentinel na kojem žive urođenici koji odbijaju svaki kontakt s vanjskim svijetom. Naime, oni su kišom strijela zasuli američkog misionara Johna Allena Chaua koji se na obali pojavio s namjerom da ih preobrati na kršćanstvo. To nije prvi put da neki avanturist ili misionar ovdje ostavlja kosti jer urođenici već desetljećima nasilno prkose svakom pokušaju približavanja.

Indija daleko od Indije

Imao sam prigodu biti vrlo blizu Sentinelu tijekom istraživačke ekspedicije na Andamanskom otočju, u čijem je sklopu i ovaj smrtonosni otočić. Andamane čini 500-tinjak većih i manjih otoka. To je arhipelag koji predstavlja produžetak planinskog lanca Arakan Yoma u Mianmaru te Indonezijskog arhipelaga na jugu. Najveće i ujedno najnaseljenije kopno čine Sjeverni, Srednji i Južni Andamani, Mali Andamani i otok Havelok. Južno je i arhipelag Nicoba. Najbliže kopno je zapadna obala Tajlanda i Sumatre, no ipak, vlasnici otočja su Indijci. Oni su ih u nasljedstvo dobili od britanskih kolonizatora, što se vidi po imenima naselja poput Port Blaira. Do njih je potrebno putovati čak tri dana brodom iz indijskog grada Chennaia ili još dulje iz Kalkute.

Naš razlog za odlazak na Andamane nije bio uživanje u egzotičnom krajoliku kišnih šuma i plaža ni otkrivanje plemena, već posao. Istraživali smo vodozemce i gmazove. U ekipi su bili Milivoje Krvavac sa Sveučilišta u Novom Sadu, prekaljeni biolog s iskustvom iz Kolumbije, Malezije, Tajlanda i Indije. Njegovo poznavanje vrsta i staništa bilo je neprocjenjivo. Potom je tu bila Olga Jovanović, doktorica znanosti s osječkog sveučilišta, specijalistica za otrovne žabe i njihovu evoluciju, te ja, Goran Šafarek, također biolog s iskustvom iz tropa.

Susreti s urođenicima

Na zabranjeni Sentinel nismo ni pokušavali ići, no imali smo priliku sresti se s jednim drugim plemenom, također iz "kamenog doba" - Jarawama. Oni su na arhipelag stigli, baš kao i njihovi ratoborni rođaci sa Sentinela, iz Afrike prije 60 do 90 tisuća godina i ondje nesmetano žive sve do danas. Iako su ih Britanci istjerali s većine otočja, Indija je Jarawama dodijelila ogroman rezervat. Do prije dvadesetak godina i oni su praktički bili netaknuti, no tada je kroz srce rezervata probijena cesta koja povezuje sjever i jug Andamana. Iako se s njima ne smije komunicirati te vozila prolaze kroz rezervat u konvojima s oružanom pratnjom, oni su de facto u dodiru s vanjskim svijetom. Iz vozila se vidi da Jarawe još žive tradicionalnim životom – od lova i ribolova.

Za vrijeme puta imali smo priliku vidjeti neke od pripadnika plemena iz velike blizine. Štoviše, trojica Jarawa uskočili su u bus taman pored Olje i provozali se koji kilometar s nama. Većinom su goli ili vrlo skromno obučeni u trakice od prirodnih materijala, a jednostavne kolibe naziru se uz rijeke. Osim toga, malo se toga zna o njima, a možda je tako i bolje. Previše je primjera kako je "civiliziranje"“ takvih naroda u stvari značilo njihovo uništenje, ako ne fizičko, onda kulturno. Na sreću, u njihova područja, osim te nesretne ceste, ne smije baš nitko.

Na južnim Nicobarima ima još više tih plemena, a naš indijski kolega, antropolog Manish, bavi se upravo njima. Na jug je teško doći, trebaju vam silne dozvole, pogotovo zato što je indijska vojska poprilično paranoična. Postoji priča da su ti urođenici za vrijeme tsunamija na vrijeme pobjegli u brda, dok su se došljaci Indijci podavili na obali.

Zmije, gušteri, vrućina i vlaga

Na sreću i prirode i plemena, mnogoljudna Indija nije prenapučila otočje. Priroda stoga ostaje sačuvana, a ona je veličanstvena. Prije svega to se odnosi na tropsku kišnu šumu koja prekriva najveći dio otoka. Vožnja avionom pruža najbolju sliku otočja. Tada se jasno uočava zelenilo otoka, tropska kišna šuma. Kako nema većih brda, to je prava nizinska šuma s mnogo lijana i potpornog korijenja. Takvo stanište omogućuje život mnogim životinjama. Ovdje dom nalaze ptice i gušteri, ali i zmije. Naišli smo na otrovnicu ljuticu, srodnicu našeg poskoka, te kraita, najotrovniju kopnenu zmiju Azije. Tu su i kobre, među kojima i ogromna kraljevska kobra.

Svjetlo i voda ključni su sastojci ove džungle, a ima ih u izobilju. Pozicija na ekvatoru uvjetuje gotovo istu količinu sunca tijekom cijele godine, no padaline su mnogo promjenjivije. Glavni nositelji vlage su monsuni. Jugozapadni monsun posjećuje otočje od svibnja do listopada, a sjeveroistočni u studenome i prosincu. To je doba iznimne vrućine i vlage. Kiša često danima pada i čisto nebo je tada iznimka. U ostatku godine je ugodno, toplo i sunčano, a noći su koliko-toliko svježe.

Kako su vodozemci gmazovi najaktivniji noću, tako smo i mi džunglu istraživali po mraku. Danju smo imali dosta vremena za kupanje na divnim tropskim plažama, no do njih nije bilo lako doći. Valja se probijati kroz zaista gustu džunglu, punu trnja, zmija, paukova i mrava. Valja se spustiti niz klanac do slapa, gacati bos po potoku. I onda kada je šuma gotova i pomislimo da smo već na plaži, često dolazi močvarna šuma mangrova. Za vrijeme oseke, moramo gacati kroz mekani mulj i blato tih "šuma u moru", a posebno za plime kada more poplavi kopno i stotinjak metara. Tu rastu mangrove, drveće koje podnosi slanu vodu. Preživljava pomoću posebnog korijenja preko kojeg diše. U mangrovama žive krokodili, a znaju navratiti i iznimno otrovne morske zmije. Mangrove nalazimo posvuda po Andamanskom otočju i to je njegovo veliko blago. Valja samo reći da su mangrove značajno ublažile plimni val tsunamija koji je poharao Indijski ocean 2004. godine.

Muzej umjetnosti u vodi

Konačno se na plaži možemo opustiti na predivnom pijesku i u božanstvenoj vodi. Znaju navratiti ribari, no uglavnom smo sami. Super je stvar što se uz samu obalu protežu koraljni grebeni. Plitki su pa se običnim ronjenjem na dah vide koralji sa svojim šarenim stanovnicima: ribama, školjkama, puževima... Zaranjam i kao da sam u muzeju kakve podvodne suvremene umjetnosti jer evolucija je koralje isklesala u nevjerojatne oblike.

Civilizirati ili ne?

Upravo s ove divlje plaže dalo bi se krenuti na otok Sentinel, negdje na pučini. Pričali su mi kolege iz istraživačke postaje u kojoj smo spavali da su nedavno dvojica ribara zalutali ondje i da su ih urođenici ubili. To je bilo u vrijeme kada sam ja bio na Andamanima.

Ostaje pitanje što s tim narodima koje su zapadnjaci nekad pogrdno zvali divljacima. Sentinel se još odupire, a tu su i brojna nekontaktirana plemena iz još uvijek teško dostupnih kutaka planeta. Treba li ih prepustiti sudbini, na milost i nemilost kojekakvim švercerima, gerilcima, narkomafiji ili beskrupuloznim tragačima za zlatom, kao što je slučaj u Amazoni, ili im dati civilizacijske prednosti poput zdravstva i slično? No, s druge strane, u Amazoni sam svjedočio kako su mnoga "civilizirana" plemena jednostavno nestala u globalnom mravinjaku. Nekad ponosni ratnici sada su samo tužne sjene uništenog identiteta, utopljeni u alkoholu. Nestaju brojni svjetski jezici i kulture. To je, bojim se, nerješiv problem, a idealan slučaj bila bi postepena integracija, uz čuvanje izvorne kulture. Na pamet mi padaju Maori s Novog Zelanda.

U slučaju Andamana, indijska je vlada urođenicima, odnosno pravim vlasnicima otočja, dala pravo na zemlju i slobodu izbora. Samo se bojim što će biti ako se ondje otkrije nafta ili neka druga prirodna bogatstva. Mislim da će se tada malo tko obazirati na etiku...

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

**Biolog, istraživač, snimatelj, putopisac i avanturist Goran Šafarek od 2017. jedan je od kolumnista Index laba. Do danas je objavio više od stotinu popularnih prirodoznanstvenih i putopisnih članaka u brojnim poznatim svjetskim časopisima, od Meridijana, preko GEO-a do National Geographica. Autor je i nekoliko knjiga, među kojima Rijeke Hrvatske, Životinje Hrvatske i Priroda Hrvatske, a radio je i dokumentarne filmove, kako za poznate njemačke i francuske kuće, tako i za naš HRT.

Pročitajte više