Otkako je postalo jasno da kršćanstvo lagano nestaje u svim dijelovima Europe, svako malo pojavi se neka inicijativa da se religiju u dubokoj krizi oživi kakvom političkom akcijom. I uvijek nam se prodaje ista magla: naša civilizacija, vele nam zabrinuti vjernici, ne bi ni nastala bez kršćanstva.
I ja im dajem za pravo – ali ne onako kako bi oni htjeli.
Civilizacija prije kršćanstva
Ne moram vam objašnjavati da je prije nastanka kršćanstva na prostorima Europe već postojala velika i napredna grčko-rimska civilizacija, uz još neke narode koji su se razvili kulturno, politički i vojno (poput Kelta). Da krenem nabrajati što su nam sve oni ostavili na području književnosti, filozofije, znanosti, arhitekture, politike i praktički svake zamislive oblasti ljudskog djelovanja? Nema smisla, barem ne za vas koji ste imali makar trojku iz povijesti.
Tim civilizacijama nije bilo potrebno nikakvo kršćanstvo. Naprotiv, kad je ono konačno zavladalo Europom, trebalo mu je dobrih tisuću godina da opet dođemo na onu razinu na kojoj su germanski narodi zatekli Rim u petom stoljeću. Tisuću godina mogućnosti napretka otišlo je u nepovrat, možemo samo maštati gdje bismo danas bili.
"Vjerujem, jer je neuko"
Kršćani su prema staroj civilizaciji zauzeli dvostruki odnos. Jedni, poput Tertulijana, čovjeka koji je i jezik i pismo i naobrazbu stekao u rimskoj civilizaciji, smatrali su da Jeruzalem (rodno mjesto kršćanstva) nema što raditi s Atenom, rodnim mjestom filozofije i znanosti. Što između ostalog znači i vjerovanje nasuprot razumu. Credo, quia absurdum, "vjerujem jer je apsurdno", postala je jedna njegova najpoznatija izreka. Istini za volju, Tertulijan na tom mjestu koristi riječ "ineptum", neuko.
Drugi su kršćani shvatili koliko njihova misao duguje Grcima i Rimljanima pa su tražili neko pomirenje između Atene i Jeruzalema. Naravno, uvijek su davali prednost Jeruzalemu, uvijek je vjera bila nadmoćnija u odnosu na razum. Ako Galileo veli na temelju opažanja i razuma da se Zemlja okreće oko Sunca, a crkveni nauk na temelju (ne baš dobro protumačenog) Pisma veli da se Sunce okreće oko Zemlje, onda je Galileo negdje jamačno pogriješio.
Tisućljeće kršćanstva
Ne želim davati stereotipne prikaze povijesti, pa tisuću godina kršćanske dominacije u Europi svesti na križarske ratove, progone heretika i spaljivanje vještica. Nama je Srednji vijek mračan i zato što nam nije ostalo puno zapisa o njemu te smo jako skloni sve prikazivati u najcrnjim tonovima.
No, Europi je trebalo jako puno vremena da se krene oporavljati nakon propasti antičkih civilizacija. Primjerice, znate li da smo tek oko 1000. godine dobili konačno plug i sjekiru od željeza? U nekom ključnom smislu, mi smo tek tada kao civilizacija ušli u željezno doba. Dodajte tome i pronalazak jarma za konje pa ćete shvatiti kako je u to vrijeme započeo nagli razvoj poljoprivrede, što je za posljedicu imalo bujanje stanovništva, jačanje gradova, pojavu sveučilišta i onda sve one prekrasne (i preglomazne) katedrale. To nam je donio tehnološki razvoj, a ne papinske bule i fratarske propovijedi.
Usput, ako pobrojite te gradove koji su se krenuli eksponencijalno razvijati, najveći dio njih utemeljili su još Rimljani. Dijelovi Europe kojima su oni vladali i dandanas su najrazvijeniji.
Kršćanstvo i kuga
Ako bismo tražili jedan povijesni događaj koji je sudbonosno utjecao na kršćanstvo, onda je to jamačno izbijanje kuge 1346. godine. Vjerski i znanstveni autoriteti nisu imali pojma kako je do zaraze uopće došlo – Medicinski fakultet u Parizu tvrdio je da je to posljedica konjunkcije planeta (toliko o tadašnjoj medicini).
A sve je išlo tome da nam se dogodi zlo.
Oni razvijeni gradovi ujedno su bili i mjesta taloženja ogromnih količina otpada, izmeta i urina. Ljudi se nisu pridržavali osnovne higijene, sveci poput Benedikta i Jeronima govorili su protiv kupanja, sveta Agneza postala je poznata po doživotnom pridržavanju ove upute. Jedan od manje poznatih faktora jest i taj što se jako smanjio broj mačaka, jer ih se povezivalo s magijom i vještičarenjem.
Kad je nahrupilo zlo preko glodavaca, nikakve molitve nisu pomagale, naprotiv, masovne vjerske procesije samo su pridonosile širenju zaraze. Nisu, naravno, pomagali ni progoni Židova, Roma i gubavaca. Kao što je došao kraj galenovskoj medicini (jer ispuštanje krvi nije liječilo), došao je kraj i kršćanskom tumačenju svijeta.
To su prvi shvatili intelektualci iz Firence i pod utjecajem doseljenika iz Bizanta krenuli s ponovnim rođenjem antike. A nasuprot procesijama, pametni Dubrovčani smislili su karantenu i mi smo naučili boriti se s opakim zarazama. Postalo je bjelodano da je put k napretku utemeljen na razumu, a ne na vjeri.
Rađanje naše civilizacije
Nije baš da smo to savršeno napravili, ali ovu sadašnju civilizaciju, u kojoj je naš životni vijek u odnosu na naše pretke udvostručen, u kojoj nam tehnologija omogućava ono što nisu mogli ni zamisliti pisci djela o čudima svetaca, u kojoj veliki dio stanovništva uživa blagodati kakve nekada nisu imali ni kraljevi, nije stvorilo kršćanstvo, nego otpor prema njemu.
Nismo do ovdje došli vjerom, nego razumom, nije nam stiglo otkrivenje iz Jeruzalema, nego poduka iz Atene. U pravu je bio Tertulijan da ova dva grada nemaju ništa zajedničko – mi smo odabrali Atenu i nismo pogriješili.
Nikada natrag
Daleko bilo da sam sasvim zadovoljan ovim sadašnjim svijetom. Mnoge od njegovih boljki posljedica su napuštanja projekta prosvjetiteljstva – sva nanovo oživljena religioznost, sve teorije zavjere, sav postmodernizam sa svojim relativiziranjem istine, sve su to simptomi iste boljke neracionalnosti.
Mi smo civilizacija koja postoji zahvaljujući oslanjanju na razum i postojat ćemo samo dotle dok u tome budemo ustrajali. Povratak na kršćanstvo i bilo kakvu religioznost nama ne samo da neće riješiti niti jedan od sadašnjih problema, nego će ih samo uvećati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala