POSTOJE barem dva razloga zašto treba pozdraviti najavu srbijanskog tužiteljstva za ratne zločine da će podići optužnice protiv tamošnjih novinara koje se tereti za govor mržnje i ratno huškanje. Prvi je što se to uopće dogodilo, jer da me netko samo dan-dva ranije pitao stavio bih ruku u vatru da to nije moguće.
Zašto? Pa, koliko znam dosad su zbog ovoga osuđena samo dvojica novinara, ispričavam se, "novinara". Neki Belgijac koji je u Ruandi otvoreno pozivao preko radija na ubijanja i genocid, osuđen na dvanaest godina zatvora. I poznati nacistički propagandistički histerik Julius Streicher, osuđen u Nurnbergu na smrt.
To će reći da i oni novinari koji su sazdani od najgoreg i najodurnijeg moralnog otpada, a ima ih koliko hoćeš, ipak uspijevaju naći načina da uđu u red privilegiranih koje odgovornost za ratne zločine zadnje zakači. Ili uopće ne zakači. Osim toga, pravnici koji su razumiju u ovo uvijek će podvući da je jako teško dokazati poveznicu između govora mržnje i konkretnih zločina.
Na ubijanje ih potakli huškački tekstovi u medijima
E, tu je taj drugi razlog zbog kojeg rekosmo da odluku srbijanskog tužiteljstva treba pozdraviti, ako treba i čašom šampanjca. Tužiteljstvo je, naime, iskoristilo iskaze nekih optuženika za zločine na Ovčari i u Zvorniku da su ih na ubijanje potakli huškački tekstovi u medijima. Dakle, poveznica je pronađena i sada se može dalje. To, međutim, još ne znači da je sve gotovo.
Neki, naprotiv, izgleda s pravom, upozoravaju da ni ovo neće biti dovoljno i da će osumnjičeni novinari vjerojatno morati biti oslobođeni. Iako je, naime, neosporno da se veliki broj novinara u ratu ponašao kao ordinarna moralna gamad, valjda ne treba dokazivati da bolji nisu bili ni oni koji su vršili svirepe likvidacije nenaoružanih ljudi.
Ali, bez obzira na to, na suđenju su prebacivali na huškače iz novina i onaj dio krivice koji je samo njihov i s nikim ga ne mogu podijeliti. Zar vojnik nema pravo odbiti naredbu nadređenog koja će ga učiniti zločincem, pa kud onda ne bi smio još prije i još više ignorirati huškački ološ u medijima?
Ali, kako god to na kraju završilo, tužiteljstvo u Beogradu, koje je i dosad osvjetlalo obraz poštenim i odgovornim optužnicama, popelo se novih stepenicu-dvije više. Izborilo se najprije za stroge kazne neposrednim počiniteljima zločina, a sada se okrenulo i onima koji su te zločine "intelektualno" pripremili. To je prvi put da se u ex-jugoslavenskim pravosuđima ratni zločini tretiraju kao nešto unaprijed projektirano i isplanirano.
Mentalno pripremati i sudjelovati u zločinima 1991.-1995. i zatim izmoliti krunicu-dvije, pa ima li ljepšeg primjera hrvatskog poslijeratnog licemjerja?!
Ako hoćete, to se može reći i ovako - zločini nisu bili posljedica rata, oni su bili njegova krajnja svrha i cilj. I što sada s tom strašnom i istovremeno dragocjenom istinom? Hoće li je prihvatiti drugi u regiji, hoće li je prihvatiti Hrvatska, ili će opet navući pancirku obrambenog rata, praveći se da sve to s njom nema veze? Kolega Branko Mijić izrazito je skeptičan i kaže da se zbog govora mržnje kod nas nije i neće ići "na sud, nego pred Sudca", što je jasna aluzija.
Misli se na Sudčevu biografkinju Dunju Ujević, jednu od rodonačelnica ratno-huškačkog novinarstva, kasnije i iste takve publicistike. Poznata je po izjavi da je Hrvatskoj bliži Milan Martić nego Milorad Pupovac, što je bilo otvoreno zazivanje građanskog rata, kojeg je i eksplicitno idealizirala. Ja bih, međutim, Mijićevu asocijaciju proširio i na niz današnjih novinarskih vedeta, koje su devedesetih mislile isto i govorile slično, a sada traže duhovnu okrjepu kod lunatičnog krčkog stigmatika.
Mentalno pripremati i sudjelovati u zločinima 1991.-1995. i zatim izmoliti krunicu-dvije, pa ima li ljepšeg primjera hrvatskog poslijeratnog licemjerja?! Pri tome su te novinarske vedete samo slijedile crtu istog takvog licemjerja hrvatske države i značajnog dijela društva, pa je sasvim logično da su i danas u špici hrvatske medijske scene. Kao što je logično da baš one obrađuju tako delikatne teme kao što je skorašnji koncert Lepe Brene u Zagrebu.
Ratna sponzoruša
I tako neku večer ova tema zapade Dijanu Čuljak Šelebaj, što je bio vraški zanimljiv i uzbudljiv prizor. Novinarka koju se sumnjiči da je 1993. u Mostaru napravila tako huškački prilog o 13 zarobljenih vojnika Armije BiH da su oni zbog toga poslije pobijeni od strane HVO-a, arbitrira u slučaju pjevačice čiji je jedini krimen da je pjevala srpskim vojnicima u Brčkom. I to po vlastitoj tvrdnji samo zato da izbavi oca, Muslimana, iz pandži Mladićeve soldateske.
Ne znam kako je s drugima, ali pred mojim televizorom napetost je bila tolika da si je mogao rezati tupim kuhinjskim nožem. Na kraju je sve ipak dobro završilo, Dijana se dosta blagonaklono i domaćinski ponijela prema Breni, i meni je, moram priznati, laknulo. Ali, ni do danas ne mogu sebi objasniti zašto je to tako pomirljivo završilo.
Je li naša ratna sponzoruša uvidjela da su grijesi beogradske pevaljke neusporedivo manji od njenih i mudro se povukla? To bi bila bolja varijanta. Gora je da joj je Brena sa svojim sitnim ratnim grijesima naprosto nezanimljiva. Našim vedetama s mutnom ratnom prošlošću mnogo je draži Bora Đorđević - kao svojedobno i Ujevićki Martić - čovjek koji samoga sebe naziva četnikom i u pjesmama najavljuje nove pljačkaške pohode na Hrvatsku.
Ipak, njega se sve donedavno rado zvalo u televizijske emisije. I to da, zamisli, analizira srbijanske političke prilike, iako ga beogradski novinar Petar Luković jednostavno zove "pevač i nacista", pa nije jasno po čemu je on za to kvalificiran. Ali je zato jasno kao dan zašto se Čorbu i pored toga rado poziva u ovdašnje televizijske emisije. Da se gledateljima ulije u glavu slika Srbije i Srba kao onih koji su uvijek bili i uvijek će biti okrvavljeni zulumćari, i da je zato dozvoljeno boriti se protiv njih - svim sredstvima.
Tako to rade novinarske kurve rata.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Arhiva (AFP)