Oni koji prebacuju krivicu za terorizam u Parizu zatvoreni su u horizontu svojeg stisnutog šupka

Foto: FAH, screenshot: YouTube

ZA POČETAK, moram pozvati čitatelja i čitateljicu na suradnju, uz napomenu da neće biti nimalo prijatno. Elem, zamislite prizore nalik ovim koje ću opisati u narednim rečenicama. Naoružani ljudi upadaju u Sokače, Plavu frajlu ili Astal šaren i rafalno pucaju po prisutnima, zatečenim kako s viljuškama u rukama zblenuto i kao hipnotizirani zure u cijevi iz kojih štektavo izlijeću meci; potom otvaraju vatru na one koji piju kave ili piva u vrtu Kibica, Fićkića ili Teatra, a onda upadaju u Fabriku ili Kvoter, na koncert Ateista ili Majki, pucaju nasumično po publici, uzimaju taoce, masakriraju koga god stignu. Mrtvih je po gradu preko stotinu, to jest ne manje od 129, ranjenih na stotine. Žrtve zlikovaca s kalašnjikovima i bombama neki su obični, nedužni ljudi koji su samo poželjeli da nešto pojedu, popiju ili da se provedu na koncertu, možda neki Bojan, Marko, Nataša, Sonja, Teofil, Maja, Šandor, Jelena, Eva, Petar, Munira, Jasna, Jan. Ljudi poput nas. Možda i mi sami, piše za Autonomiju Teofil Pančić.

Ali, tko bi i zašto učinio tako nešto? I to baš ovdje, baš nama? Pa, šta znam, možemo zamisliti kako naše ubojice viču Allahu Akbar, a možemo zamisliti i da ne viču, to je sporedno. Važnije je nešto drugo: objasnit će nam, i to će biti posljednje što ćemo u životu čuti, da nas ubijaju, na primer, zbog Srebrenice, zbog opsade Sarajeva, zbog kosovskih grobnica-hladnjača. Zbog svih onih koji su vodili Srbiju i „srpske zemlje“ u te i druge zločine – a neki od njih su u današnjoj Srbiji iznova na vlasti, zar ne? Dakle, moglo bi se reći da se Srbija ni tih zločina nije odrekla, kad su joj i dalje bliski oni koji se u najmanju ruku politički mogu povezati s njima. Štono bi se reklo, ništa osobno, ne ubijam te ja zbog tebe, nego zbog tvoje vlade… (a bogme i tvoje nevjerničke vjere, i „raspušteničkog“ života…)

Iza "ali" ne ide ništa pametno i ljudsko

Morbidna slika, brutalna, užasna, nema sumnje. Pa ipak, sve se to dogodilo, i to prije nekoliko dana, ali ne u Novom Sadu ili Beogradu, nego u Parizu. I mnogo tko je kojegdje rekao: „Strašan je to zločin, ali…“. Šta slijedi iza tog „ali“? Ništa pametno i ništa ljudsko, bez brige.

Nije se još ni skupilo i krpanjem sastavilo tijela izmesarenih nesretnika s pločnika Pariza, a već su se javili oni koji „osuđuju zločin, ali imaju razumijevanja za genezu gnjeva koja vodi ka ekstremizmu i terorizmu“ i tome slično. E sad, vratimo se onoj morbidnoj novosadskoj slici, praćenoj nekim bazično sličnim tumačenjem: „Jest, strašno je što se to dogodilo, ali znate, ta politika Srbije, nekadašnja ili sadašnja, odgovorna je za ovo, bez nje ne bi bilo ni kazne, ma koliko nesrazmjerna i nasumična ona bila“. Šta bismo mislili o profinjenom seratoru koji bi nam, zadubljen u pozi mislioca, priopćio neku ovakvu moralističku tezicu iz guzice?

E da, baš to. Pa, zašto onda ima tako mnogo onih koji misle da ono što bi važilo za Novosađane i Beograđane, za građane i stanovnike Srbije (Hrvatske, Mađarske, Albanije…), najednom nekako misteriozno ne važi za građane, stanovnike ili naprosto goste Pariza i Francuske? I ta ciljana bešćutnost, gle, dolazi iz zemlje u kojoj se inače tako mnogo čudi tuđim „dvostrukim standardima“, i gdje ih ima gdje ih nema! Ali, doduše, ne samo odavde: ima takvog – što bi rekao Voja Despotov – mrtvog mišljenja i drugdje po svijetu, to je već nekako ušlo u mentalni refleks jednog dijela tumača stvarnosti u pokušaju, i to ponajčešće onih sa sterilne salonske ljevice (solidno sponzorirane od kapitala koji inače ritualno prezire).

Prebacivanje krivice

Nisu li s iste bjelosvjetske strane i u siječnju došli zaumni glasovi kako su ljudi iz Charlie Hebdoa ipak nekako sami krivi za ono što im se dogodilo, jer su, eto, isuviše gazili preko granice nečijih tabua, jer su „povrijedili vjerske osjećaje“ ovog ili onog naoružanog i opasnog tipa? Nije li tu vrstu zgodnog transfera krivice lijepo usvojio i onaj krvavi glupan koji je pucao u ljude u Bataclanu spokojno im objašnjavajući kako to čini zbog zlog Francoisa Hollandea? Ta vrsta lijevog proseravanja, doduše, stvar je elitistička, ograničena uglavnom na uzak krug šampanjskih socijalista i doživotnih adolescenata čiju teorijsku pobunu protiv tzv. Sistema uredno dotiraju i države i korporacije; „dolje“, u bezbojno-smrdećoj masi internetskih anonimusa, mnogo je češće desno proseravanje, što u lokalnoj, srpskoj varijanti mahom znači neku vrstu provincijalnog seirenja nad zlom, u izvedbi kukavnih palanačkih zamlata koje s dubokim i iskrenim nerazumijevanjem mrze i muslimane („sve su to, braćela, fundamentalisti“) i „imperijalistički“ Zapad, jer zapravo mrze sve o čemu ne znaju ništa, a izabrali su da ne znaju ništa manje-više o svemu što nadilazi horizont njihovog stisnutog šupka, ako me razumijete.

Pariške žrtve ne samo da su nedužne, nego su i žrtve fašizma, ništa manje nego bilo tko tko je stradao u nacističkom koncentracijskom-logoru, ili u osvetničkim streljanjima građana u Kragujevcu, sve sa „četom đaka u jednom danu“. Ideologija u ime koje su ubijeni je ideologija brutalnog porobljavanja, preziranja života i slavljenja smrti. Sav njen „pravednički antiimperijalizam“ naprosto je zgodna, a isprazna retorika: imali ste toga i kod jednog Mussolinija, pa šta? Njima „Zapad“ smeta naprosto zato što ih, iz ma kojeg razloga i motiva, silom ograničava u njihovoj brutalnoj samovolji u tlačenju svih drugih – vlastitih sugrađana, žena, „loših muslimana“, vjerskih manjina i uopće svakoga tko pokaže neki znak volje i želje za životom, za slobodom, za radošću. A sve tugaljive priče o nesretnom djetinjstvu mozgopranih egzekutora u nekom pariškom ili briselskom predgrađu – gde ih zla učiteljica valjda nije dovoljno voljela – relativizacija su onoga što ne može i ne smije podlijegati relativiziranju. A Pariz kao „prijestolnica grijeha, prostitucije, nemorala“? Časna titula, sasvim zaslužena, ni Hitler joj ne bi našao manu; samo je grad slobodnih i prosvijećenih ljudi u stanju da je ponese, i da mu tako lijepo stoji.

Teofil Pančić/Autonomija