O opsadi Dubrovnika ratne 1991. godine, kao i kasnijim pljačkama na dubrovačkom području, u filmu govore Luko Brailo, novinar splitskog "Feral Tribunea" (ujedno i gost u kasnijoj diskusiji u studiju TV B92), novinar Antun Masle, nekadašnji zapovjednik obrane Dubrovnika Nojko Marinković, maestro Đelo Jusić, izvršna tajnica dubrovačkog Interuniverzitetskog centra Berta Dragičević, Vjekoslav Vierda, direktor Zavoda za zaštitu Dubrovnika, Mirjana Urban, direktorica Dubrovačke biblioteke i majka poginulog hrvatskog snimatelja Pavla Urbana i drugi.
U filmu nisu željeli, usprkos uzastopnim pokušajima autora, sudjelovati bivši crnogorski predsjednik Momir Bulatović, premijer 1991. godine i današnji premijer Milo Đukanović, kao ni aktualni predsjednik Srbije i Crne Gore Svetozar Marović koji je u to doba obnašao visoku dužnost u Crnoj Gori.
Jedini koji je pristao na filmsko svjedočenje, Branko Kostić, ponavljao je tijekom cijeloga filma da "nije bio obaviješten" o razmjerima ratnog razaranja Dubrovnika, te da je i danas "uvjeren u moralnu čistoću ljudi iz tadašnjeg vojnog vrha JNA". Uvjeren je i da priznanje admirala Miodraga Jokića dato pred Haaškim sudom nije iskreno, već je "sasvim druge prirode, zbog nagodbe ili boljeg statusa" (film, naime, počinje čitanjem haaške optužnice protiv Jokića, te njegovim priznanjem: "Časni sude, kriv sam").
Prema Kostićevu viđenju, "nije slučajan sukob Hrvatske s JNA 1991. godine u Vukovaru i Dubrovniku, jer su to granična područja sa Srbijom i Crnom Gorom, a želja tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana je bila da se sukob prenese i u Srbiju i Crnu Goru".
"Drugo je pitanje je li JNA u tolikom broju trebala ići na Dubrovnik", zaključio je Kostić.