Razumijevanje načina na koji ta bjelančevina sprječava strah moglo bi omogućiti pronalazak novih lijekova za liječenje depresije, panike, osjećaja tjeskobe i sličnih poremećaja.
Istraživanje je vodio Gleb Shumyatsky iz laboratorija Kandel na Sveučilištu Columbia, a u studiju su bili uključeni i znanstvenici s Medicinskoga instituta Howard Hughes te Sveučilišta Harvard.
Prijašnja istraživanja pokazala su da u mozgu postoji poseban mehanizam koji nadzire učenje povezano sa strahom, a odvija se u području mozga zvanom amigdala. Kako bi bolje proučili taj mehanizam, znanstvenici su morali i razviti tehniku za izdvajanje i proučavanje gena pojedinih stanica.
Ekipa koju je vodio Gleb Shumyatsky primijenila je tu tehniku na stanice miševa i usporedila genetsku aktivnost stanica u lateralnom nukleusu amigdale s genetskom aktivnošću stanica iz drugoga područja mozga, za koje se zna da je uključeno u učenje povezano sa strahom.
To je omogućilo otkrivanje gena Grp, koji upravlja stvaranjem peptida za oslobađanje gastrina (GRP), za koji se zna da služi kao neurotransmiter. Pokazalo se da se gen Grp nalazi u područjima mozga iz kojih dolaze slušni impulsi u amigdalu, a odgovoran je za zamršeni sklop reakcija. Kako bi proučili na koji način sprječavanje djelovanja toga gena utječe na proces učenja povezan sa strahom, znanstvenici su proveli pokus sa zdravim miševima i onima kojima su prethodno uklonili receptor za taj gen.
Po izlaganju obje vrste miševa na neutralni zvuk koji je, kasnije, najavljivao strujni udar, utvrđeno je da je kod miševa kod kojih je spriječeno djelovanje spomenutoga gena učenje povezano sa strahom mnogo snažnije nego kod normalnih miševa.
Unatoč tome, kod tih miševa nisu postojali nikakvi drugi poremećaji u ponašanju, nisu bili osjetljiviji na bol niti su pokazivali snažniji urođeni strah nego normalni miševi kod pokusa s izlaganjem otvorenim i osvijetljenim prostorima. Zbog toga znanstvenici zaključuju da je upravo izostanak djelovanja gena Grp uvjetovao njihov naučeni strah.
Rezultati istraživanja potvrđuju da postoji biološki temelj za ono što se do sada znalo samo iz psiholoških istraživanja: da se urođeni strah i kronična tjeskoba razlikuju od naučenoga straha.
Znanstvenici stoga smatraju da je potrebno daljnje proučavanje djelovanja gena Grp, koji smanjuje strah, da bi se kasnije posvetili otkrivanju ostalih gena koji sudjeluju u mehanizmu pojave naučenoga straha.