IZRAZ "post mortem", koji se koristi kao sinonim za autopsiju, ponekad zna dobro poslužiti kao opis rasprave o nekom projektu ili događaju koji je pošao krivo. Sinoćnja emisija "Otvoreno" na HRT-u posvećena budućnosti Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije bi savršeno odgovarala takvom opisu.
Većina sudionika rasprave se složila da budućnosti za Haški sud zapravo i nema, i time su samo ponovili ono o čemu sve glasnije govore svjetski mediji u kojima se donedavno teško mogla čuti neka loša riječ o toj instituciji.
Kada je osnovan, Haški sud je dizan u zvijezde kao novi, revolucionarni instrument kojim je međunarodna zajednica trebala donijeti mir i pravdu na prostore bivše Jugoslavije. Neki još optimističniji su ga držali vjesnikom novog svjetskog poretka, u kome bi međunarodne organizacije i institucije trebale zamijeniti nacionalne države - koncept temeljito komprotiran upravo na prostoru bivše federacije, bilo kroz suverenitet kao izgovor za zločine malih lokalnih "igrača", bilo kroz ciničnu real-politiku velikih sila.
Ivo Josipović, jedan od rijetkih sudionika rasprave, drži da je upravo to temelj na kojem bi se mogla izgraditi eventualna pozitivna ocjena Haškog suda. On je tokom više trinaestogodišnje prakse imao spor, ali na kraju ipak pozitivni učinak na situaciju na "terenu".
Posljednjih godina su mnoge države na prostoru bivše Jugoslavije došle do bolne spoznaje da se ipak moraju suočiti s nekim mračnim poglavljima svoje bliske prošlosti. Do te spoznaje, koja se, između ostalog, odrazila i na riječkom suđenju generalu Norcu i beogradskom suđenju ubojicama s Ovčare, vjerojatno nikada ne bi došlo da sucima, vladama i državama iznad glave nije visio Damoklov mač u obliku Haškog suda i s njime povezanog političkog i ekonomskog pritiska.
Haški sud je zbog svega toga kao jedno - barem teoretski - stručno i nepristrano tijelo shvaćan kao najveći, i, zapravo jedini autoritet za sva pitanja na području bivše Jugoslavije, isto kao i sredstvo pomoću kojeg bi se na ovim prostorima trebale učvrstiti načela ljudskih prava, demokracije i pravne države. U takvim okolnostima svaka kritika Haškog suda je automatski bila viđena kao izraz retrogradnog nacionalizma, šovinizma te negacija svih vrijednosti na kojima se temelji moderni zapadni svijet. Mnogi koji su iz sasvih dobronamjernih pobuda imali primjedbe na račun rade Haškog suda su sve donedavno šutjeli iz straha da ih se ne strpa u istu košaru s koljačima iz Srebrenice.
S druge strane kolumnistica "Lidera" Višnja Starešina tvrdi da je Haški sud zapravo od samog početka predstavljao jedan veliki neuspjeh u ostvarivanju ciljeva radi kojih je osnovan. Za to postoje više nego jasni argumenti u činjenici da ne samo što osnivanje nije zaustavilo oružane sukobe na prostoru bivše Jugoslavije, nego nije spriječilo ni stvaranje novih. Haški sud također nije svojim postojanjem zaustavio ni ratne zločine - najgori od njih se dogodio dvije godine nakon njegovog osnivanja.
A čak i kada je oružje utihnulo, Haški sud je nastavljao pružati argumente svojim kritičarima. Najvažniji od njih je taj da je njegovo djelovanje s vremenom postalo dio problema, a ne rješenja na ovim prostorima. Spori, dugotrajni i sve nezanimljiviji procesi su žrtvama pružali sve manje zadovoljštine, a krivcima sve više prilike da se predstave kao heroji i mučenici. Mnogim vladama je haški spektakl i ponavljanje tužnih priča iz bliske prošlosti služio kao izvrsno sredstvo za odvraćanje pažnje javnosti od važnijih pitanja vezanih uz budućnost. Primjer toga je i Hrvatska, u kojoj je nekoliko dragocjenih godina potrošeno na priču o Anti Gotovini.
Na kraju, umjesto pomirenja i otvaranja nove stranice u odnosima među narodima i državama, Haški sud je svojim djelovanjem stvorio plodno tlo za nastavak sukoba u budućnosti.
Sam Haški sud je za to vrijeme sve više počeo pokazivati kako je njegov status međunarodne organizacije postao nedostatak umjesto prednosti u odnosu na nacionalne države. Mnogi njegovi dužnosnici su činjenicu da ne odgovaraju vladama, a preko njih i javnosti, shvatili kao imunitet od kritike. I kao mnoge institucije u sličnim okolnostima, Haški sud se pretvorio u birokratskog monstruma kojemu je primarna svrha bilo vlastito održavanje, nauštrb zadatka radi koje je osnovan.
U tome se, dijelom, može objasniti zašto je Haški sud doživio fijasko. No, dio odgovora leži i onome što je sinoć spomenuto na HRT-u. Haški sud se možda neko vrijeme promatrao kao oličenje apstraktnih ideala međunarodne pravde, ali u stvarnosti je bio ništa nego izraz konkretnih i daleko prozaičnijih političkih interesa. Točnije, iza Haškog suda su bez obzira na sve priče o njegovoj objektivnosti i nepristranosti stajale konkretne vlade koje su taj sud financirale te mu pomagali svojim vojnim, policijskim i obavještajnim resursima. Iz toga proizlazi da Haškog suda ne bi bilo da on nije nekome služio kao sredstvo političkog pritiska.
Onog trenutka kada je prostor bivše Jugoslavije nestao s naslovnica CNN-a i prestao biti zanimljiv svjetskim moćnicima, Haški sud je počeo gubiti i svoj "real-politički" smisao, a sve izglednije zavrtanje proračunske "pipe" natjeralo hašku birokraciju da plemenite ideale pravde zamijene pragmatičnim odlukama poput nagodbi s krvnicima kako bi se skratila suđenja, sve većem delegiranju sudskih procesa na nacionalne sudove i, konačno, određivanjem krajnjeg roka za završetak sudskih procesa koji se trenutno vode.
Kada Haški sud konačno ode u povijest, teško da će veliki broj ljudi za njim roniti suze. Jedan od razloga za to, što su, komentirajući broj sudionika sinoćnje telefonske ankete, primijetili i gosti u HRT-ovom studiju, jest u tome što će veoma mali broj na to uopće obratiti pažnju.
Možda se u tome krije i ono što je najpozitivnije u toj žalosnoj priči - činjenica da je prošlost na kojoj je Haški sud temeljio svoje postojanje toliko neugodna da će joj njeni svjedoci, htjeli to priznati ili ne, okrenuti leđa.
Dragan Antulov