Teško da ćete pronaći pojedinca koji je više utjecao na povijest Europe i svijeta od Napoleona Bonapartea. Ovaj korzički sitni plemić pronašao je svoj put do političke pozornice Francuske tijekom Francuske revolucije, a njegovo djelovanje postavilo je temelje današnjeg društva. Europa prije Napoleona bila je Europa plemića, kraljeva i careva, a samo sto godina kasnije postala je Europa građanstva i kontinent nacija.
Napoleonov efekt na povijest svijeta teško ćemo dočarati u jednom kratkom tekstu. Za Poljake je bitan jer im je stvorio novu državu, radi njega u velikoj mjeri postoji današnja Belgija, bez njega bi se ujedinjenje Italije i Njemačke dogodilo vjerojatno puno kasnije, a moguće da bi te zemlje danas imale neke potpuno druge granice; Južna Amerika ostala bi još dugo pod Španjolskom, a Venecija bi možda i danas postojala kao mini država koja vlada istočnom obalom Jadrana. Gotovo svuda u Europi i van nje granice su mijenjane radi Napoleona, a njegova ostavština još više je utjecala na društvo.
12. travnja 1814. godine Napoleon odlučuje abdicirati nakon gubitka u ratu. Prije nego su se europski vladari mogli riješiti Napoleona morali su preživjeti gotovo dvadeset godina ratovanja u kojima su gotovo uvijek gubili i morali gledati kako Napoleon kreira novu, modernu Europu pred njihovim očima.
Moderna povijest nakon Napoleona
Napoleonov pad povezan je s neuspješnom invazijom na Rusiju 1812. kada je, unatoč vojnim uspjesima, doživio katastrofalan poraz radi povlačenja kroz neprijateljski teritorij. Ranije bitke uglavnom bi završavale brzom pobjedom francuske vojske, no Rusi, poučeni ranijim iskustvima, više su se povlačili nego što su ratovali prsa o prsa. Računali su na vremenske prilike i kada je započela zima, francuska vojska nije bila adekvatno opremljena da se suoči sa surovim ruskim vremenom. Od 600 000 vojnika koji su sudjelovali u ruskoj kampanji, doma se vratilo njih 80 000.
Koalicijska vojska protiv Napoleona uskoro je krenula na Pariz. Premda je Napoleon okupio novu vojsku i htio još ratovati, njegovi zapovjednici uvjerili su ga da je sada najbolje abdicirati. 11. travnja potpisan je ugovor u Fontainebleauu i dogovoreno je da Napoleon treba preseliti na Elbu gdje će vladati uz par svojih zapovjednika i obitelji.
Napoleon se ubrzo vratio i ponovo zaratio s ostalima, no u toj bitci nije pobijedio i prognan je još jednom, ovaj put na otočić Sv. Helena u južnom Atlantiku. Europski kraljevi time su završili njegovu tiraniju i činili sve što je moguće da vrate Europu u stanje prije Francuske revolucije. Vladali su po despotskom modelu: gasili novine, zatvarali svakoga tko je pozivao na revoluciju i međusobno surađivali samo kako bi suzbili svaki korijen nacionalizma i liberalizma u Europi.
Međutim, ostavština Francuske revolucije i širenje tih ideala nadživjeli su i samog Napoleona. Restaurirani svijet europskih apsolutnih vladara počeo je postepeno pucati. Prvo su Francuzi digli revoluciju 1830. i smijenili kralja kojeg su im vratili europski reakcionari, a onda su ponovo smijenili i novog kralja 1848. jer se i taj počeo ponašati autokratski.
Time su inspirirali masovne proteste koji su se proširili cijelom Europom. Na Siciliji Talijani žele smijeniti kralja, u Milanu Talijani više ne žele Austriju, Beč više ne želi Metternicha, a u Berlinu se poziva za ujedinjenje Njemačke. Budimpešta proglašava Mađarsku Republiku, Danska ustavnu monarhiju, a Rumunji se bune protiv osmanske vlasti.
Napoleonovo carstvo okončano je nakon 10 godina, no svijet kojeg je skrojio ponovo je zaživio u drugoj polovici 19. stoljeća. Nacionalizam je omogućio stvaranje Italije i Njemačke te najavio buduću propast Austrijog, Ruskog i Osmanskog Carstva. Moderna povijest Europe je počela.