KRAJEM godine bit će održan prvi krug izbora za predsjednika Hrvatske. Zasad se u javnosti iskristaliziralo petero kandidata koji imaju šanse za ulazak u drugi krug. To su redom: aktualna predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović koja želi reizbor, bivši premijer Zoran Milanović, bivši sudac i svježi eurozastupnik Mislav Kolakušić, kratkotrajni saborski zastupnik i popularni pjevač Miroslav Škoro te saborski zastupnik i donedavni prvak Živog zida Ivan Pernar, koji nakon raskola u toj stranci osniva Stranku Ivana Pernara i nudi se za predsjednika.
Predsjednik ima male ovlasti
Što se tiče predsjedničkih ovlasti, nećemo vas gnjaviti s citiranjem Ustava, nego ćemo samo podsjetiti da, sve dok Hrvatska nije u ratnom stanju, predsjednik (ili predsjednica) RH ima male ovlasti u području vanjske politike, obrane i sigurnosnih službi koje ovise i o suradnji s vladom. Hrvatska se po tome ne razlikuje od niza drugih parlamentarnih demokracija u kojima je funkcija predsjednika prvenstveno reprezentativna.
Richard von Weizsäcker - primjer predsjednika bez ovlasti koji je ostavio trag
S druge strane, predsjednika direktno biraju građani na izborima te ima direktan demokratski legitimitet, a sve to utječe na to da predsjednik može imati političku i društvenu težinu mimo svojih ograničenih ovlasti, primjerice, kao moralni autoritet. U Njemačkoj se predsjednika bira na posebnoj skupštini, dakle, ne na direktnim izborima, ovlasti su mu manje nego one hrvatskog predsjednika, ali to nije zaustavilo neke njemačke predsjednike da ostanu zapamćeni kao lideri koji su ostavili dubok trag u njemačkom društvu i povijesti. Najpoznatiji primjer je vjerojatno Richard von Weizsäcker, predsjednik od 1984. do 1994. koji je na 40. godišnjicu kraja Drugog svjetskog rata 1985. održao govor koji je i danas jedan od najvažnijih govora u suvremenoj njemačkoj povijesti. Weizsäcker je tada 8. svibnja 1945., dan kapitulacije Hitlerove Njemačke, definirao kao “dan oslobođenja” i tako značajno utjecao na stavove njemačkog naroda o mračnim stranama nacionalne povijesti. New York Times ga je opisao kao "moralnu savjest Njemačke".
Hrvatska se takvim predsjednikom još ne može pohvaliti: Tuđmanovi govori koji su zapamćeni su verbalni horor, Mesić je više volio pričati viceve, Josipović tijekom cijelog mandata nije rekao ništa pamtljivo, a Grabar-Kitarović više preferira neverbalnu komunikaciju poput skakanja na tribinama.
Stoga ćemo pokušati hladno procijeniti koje pluseve i minuse ima ovih petero kandidata za predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske.
Plusevi Kolinde Grabar-Kitarović
Aktualna predsjednica na papiru ima izvrsne kvalifikacije za funkciju koju obnaša: bila je ministrica vanjskih poslova i veleposlanica, što pokriva njene ovlasti u vanjskoj politici, te visokopozicionirana zaposlenica NATO-a, što je dragocjeno iskustvo u njenom svojstvu vrhovne zapovjednice. Zna se ponašati na međunarodnoj sceni, govori strane jezike, obrazovana je, mnogima i simpatična. O njenom raspojasanom navijanju tijekom Svjetskog prvenstvena u nogometu mišljenja su u Hrvatskoj podijeljena, no ne može se poreći da je u međunarodnoj javnosti time pridobila simpatije za Hrvatsku tako da se to definitivno računa kao plus.
Bila je i stabilna točka političkog sustava nakon drame koja je uslijedila poslije parlamentarnih izbora 2015. godine, kada su i SDP i HDZ pokušavali privući Most u koaliciju kako bi preuzeli vlast, što je trajalo mjesecima. Kolinda je dala prostora da se demokratski proces provede, ali je i reagirala kada se otišlo u nepodnošljivo odugovlačenje. Također, nije popustila pritiscima iz HDZ-a da Tomislavu Karamarku da premijerski mandat na lijepe oči, nego je inzistirala na poštovanju Ustava i dovoljnom broju zastupničkih potpisa kao preduvjetu za imenovanje mandatara.
Minusi Kolinde Grabar-Kitarović
Nažalost, sve te Kolindine izvrsne međunarodne reference se u praksi lako pretvaraju u minuse. Dovoljno je sjetiti se njenog tragikomičnog slaloma među državnicima na summitu NATO-a kako bi došla što bliže američkom predsjedniku Donaldu Trumpu ili zaskakanja američkog potpredsjednika Mikea Pencea na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu, što je potom javnosti predstavila kao ugodan razgovor iako im je susret trajao manje od 10 sekundi. Slikanje pred ogradom Bijele kuće da ne spominjemo.
Također, institucija predsjednika podrazumijeva i izbjegavanje sumnjivog društva, a tu se Kolinda nije proslavila. Baš obratno, nije joj bio problem predsjedničku kampanju lansirati u emisiji Velimira Bujaneca, neonacista koji je osuđen jer je prostitutke plaćao kokainom, kao ni partijati sa Zdravkom Mamićem. Uostalom, spisak VIP uzvanika s Kolindine inauguracije savršeno podsjeća na to da aktualna predsjednica rado bira najgore moguće društvo.
Još jedan očiti Kolindin minus je njena nedosljednost, koja se čini kao rezultat kombinacije neupućenosti u niz važnih tema - iako je predsjednica na doktoratu - i želje da se svima dopadne pa mijenja priču ovisno o tome kojoj se publici obraća. Primjera je pregršt, no možda su najpoznatije njene akrobacije oko pozdrava ZDS koji je prvo proglasila “starim hrvatskim”, pa onda ustaškim, pa onda i jednim i drugim, bez jasnoga stava osuđuje li ona njegovu upotrebu ili ne. Desničari su uvjereni da ih je izdala, a ljevičari da podgrijava filoustaške sentimente u društvu. Svojim vrludanjem u tom slučaju uspjela je, dakle, razočarati baš sve. Slično se postavila i u vezi s ratifikacijom Istanbulske konvencije.
Kolinda se pokazala i kao političarka koja nije sklona rizicima te je u nizu važnih društvenih tema propustila zauzeti jasan stav. Jedini pravi rizični potez koji je povukla u svom mandatu bio je posjet srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu koji ju je na njenom domaćem terenu uvjerljivo nadigrao te joj je cijela stvar eksplodirala u lice.
Plusevi Zorana Milanovića
Kao i predsjednica koju želi degažirati, Milanović na papiru ima dobre reference: iskustvo u diplomaciji, znanje stranih jezika, saborski mandat i obnašanje funkcije premijera na kojoj je ipak morao steći jasan uvid u unutarnje funkcioniranje hrvatskog političkog sustava.
Oni koji su s njim surađivali ističu da je Milanović radoznala osoba koja se kontinuirano obrazuje. Znakovit je primjer to što je tražio susret s poznatim francuskim ekonomistom Thomasom Pikettyjem kada je gostovao u Zagrebu.
Milanović nema problem izbjegavanja zamjeranja po svaku cijenu kao Kolinda, iako u tome zna pretjerati, ali spremnost da ulazi u sukobe kad treba ipak je plus u politici. Na međunarodnoj pozornici se uvijek umio držati dostojanstveno, a znao je kao premijer zauzeti mnogo više suverenistički stav od svih onih koji se danas pomodno pozivaju na suverenizam. Pojednostavljeno rečeno, Milanovićev se suverenistički stav naslanja na tekovine Tita i Tuđmana, dok se aktualni samozvani suverenisti napajaju suverenošću NDH, koja je bila skoro pa nepostojeća.
Tijekom svojeg premijerskog mandata Milanovićeva vlada je imala i nekih dobrih poteza, poput raspetljavanja drame oko kredita u švicarcima, i to pretežito na račun banaka koje su sve to i zakuhale.
Minusi Zorana Milanovića
Paradoksalno, kandidatu koji u predsjedničku utrku ide sa sloganom “Predsjednik s karakterom” najveći je problem baš njegov karakter. Milanović je poznat kao svadljivac, čovjek kojemu je prvi impuls kada vidi vatru da u nju nalije još benzina, zbog čega je često sam znao sabotirati svoje dobre poteze i odluke. Takav je i konačan rezultat njegove vlade - mnoge dobre stvari koje su pokušali su sami uništili, a mnoge loše poteze su sami odabrali, bez ikakve prisile.
Također je previše uvjeren da je sve što mu izlazi iz usta suho zlato pa za njegove provale i non sequiture već postoji izraz zoranizmi.
Minus Zorana Milanovića je svakako i to što sam sebe nikad nije bio u stanju uvjerljivo politički samodefinirati pa je o sebi govorio kao o kalvinistu, liberalu, socijaldemokratu, konzervativcu i čemu već ne, a u predsjedničku utrku ulazi kao političar koji se bori za, kako kaže, progresivnu i modernu Hrvatsku, ali ne kao ljevičar. Na to se nadovezuje činjenica da je Milanović uspijevao biti u sukobu sa svojim tradicionalnim biračkim tijelom podjednako ili čak više nego s onima koji za njega nikad ne bi glasali.
Previše se okruživao poslušnicima i frendovima, njegovi kadrovski izbori su bili ljudi poput Tomislava Sauche i Milanke Opačić, a zamjetno je i da je oko sebe okupljao svojevrsni boys club, što se vidi i po imenima najužeg tima za predsjedničku kampanju. Nikad nije razumio niti htio razumjeti specifične ženske probleme i teme, što je veliki minus za jednog progresivnog političara. Ono što je na vrhuncu kampanje konzervativnih snaga protiv Istanbulske konvencije izjavio o tom dokumentu, primjer je tipičnog Milanovićevog sljepila. "Pisana konfuzno i kaotična je, a provedba neće biti mukte", rekao je tada Milanović.
Plusevi Miroslava Škore
Škoro je čovjek koji kao estradni umjetnik zna okupiti masu ljudi te im satima držati pažnju, što nije nevažno u politici. Obrazovao se i doktorirao ekonomiju, što s obzirom na svoj estradni status nije morao, ali je htio. Očito je zainteresiran za svijet oko sebe, govori strane jezike i pokazao se kao uspješan biznismen.
Ima i ograničenog diplomatskog iskustva, putovao je svijetom, zna se ponašati te najvjerojatnije ne bi blamirao Hrvatsku na međunarodnoj pozornici. Škoro je i elokventan, ima određen šarm i smiren nastup, ali ne uspavljujući poput Ive Josipovića, što su također plusevi za nekoga tko želi biti predsjednik RH.
Škoro je i materijalno osiguran čovjek, koji kao predsjednik ni o kome ne bi morao ovisiti niti bi morao razmišljati o tome kako će osigurati egzistenciju nakon boravka na Pantovčaku, što znači da bi bio doista neovisan.
Minusi Miroslava Škore
Prvi očiti minus Miroslava Škore je to što ga je kao predsjedničkog kandidata lansirao Velimir Bujanec. Predsjednik RH jednostavno ne bi trebao imati značajnije veze s takvim likovima. Intervju za Hrvatski tjednik, koji je samo prije par tjedana papu Franju proglasio Antikristom, također mu nije na čast.
Nadalje, Škoro je već u određenoj mjeri propali političar. Bio je neuspješni kandidat umjerene verzije HDZ-a za gradonačelnika Osijeka i neuspješni saborski zastupnik, koji je, doduše, za razliku od mnogih drugih, časno otišao iz sabora kad je vidio da to nije mjesto za njega.
Nejasna je i njegova pozicija u političkom spektru iako se sam prethodno definirao kao hrvatski nacionalist te je prepoznat u javnosti kao kandidat krajnje desnice kojeg podržavaju jer su se razočarali u Kolindu Grabar-Kitarović.
Vrijedi podsjetiti i na njegovu šovinističku šalu iz 2003. godine, kada je u povodu obnove Starog mosta u Mostaru otprilike izjavio da će ga Hrvati opet srušiti, kao i na bliskost s Branimirom Glavašem.
Plusevi Mislava Kolakušića
Dok se u demokratskijim državama i zrelijim društvima sveučilišni profesori, suci i ostali pripadnici obrazovane više srednje klase bore da dobiju javni prostor kako bi se očitovali o relevantnim temama današnjice, shvaćajući to kao svoju građansku dužnost, u Hrvatskoj je baš obratno. Stoga se Mislavu Kolakušiću mora honorirati to što je kao sudac bio spreman detaljno, argumentirano i hrabro kritizirati raznolike poteze vlasti, od Milanovićevih odnosno Linićevih predstečajnih nagodbi do Plenkovićevog lex Agrokora.
Kolakušić je prepoznao i da je sistemska korupcija rak-rana hrvatskog društva i političkog sustava te je naširoko i kritično govorio o toj temi, naročito u kontekstu pravosuđa koje vrišti za radikalnom reformom.
Ukratko, prepoznavanje važnosti problema korupcije i nefunkcionalnosti pravosuđa, što sustavno i odlučno godinama gura u fokus javnosti, najveći su Kolakušićevi plusevi. Sve pozitivne promjene koje se izrode na tom području, čak i ako ih on osobno ne provede, bit će izvršene i zahvaljujući njegovom pritisku.
Minusi Mislava Kolakušića
Kolakušić je prepoznao dva velika hrvatska problema, no rješenja koja za njih nudi su populistička, nerealna, pa čak i pomalo diktatorska. On želi postati predsjednik kako bi onda postao premijer, kako bi onda kao premijer bio i ministar policije i pravosuđa. Riječ je o idejama i metodama autoritarne vlasti, nekakve hrvatske verzije Vladimira Putina, što bi bilo fatalno za ionako klimavu hrvatsku demokraciju.
Nadalje, Kolakušić se pokazao lako uvredljivim, pa i bezobraznim prema novinarima koji su ga nakon uspjeha na izborima za Europski parlament pitali posve logična pitanja. Krenule su optuže da lažu i rade protiv njega u gotovo hitlerovskoj maniri. Čovjek koji je godinama bio na raspolaganju medijima, odjednom ih je počeo tretirati kao neprijatelje kada je postao političar jer su se usudili raditi svoj posao i kad je riječ o njemu.
Plusevi Ivana Pernara
Najbolje od svih kandidata zna koristiti Facebook kao alat političke komunikacije, naročito prema mladima, koje bi od svih konkurenata najviše mogao animirati da izađu na izbore. Hrvatska demokracija postaje gerontokracija u izvedbi glasačkog tijela koje pripada generaciji koja i jest dovela Hrvatsku na rub propasti na kojemu godinama pleše, tako da veće uključivanje mladih u politiku, pa čak i kao glasača Ivana Pernara, treba pozdraviti.
Pernar i Živi zid su također zaslužni što su u prvi plan gurnuli neke važne društveno-političke teme, poput deložacija i kreditnog ropstva, koje bi bez Pernarovih ekshibicija establishment mnogo dulje nastavio ignorirati.
Minusi Ivana Pernara
Promiče teorije zavjere, potpuno je nevjerodostojan, impulzivan, mijenja mišljenje nekoliko puta u roku 24 sata, kako se pokazalo tijekom spektakularnog raskola u Živom zidu. Spreman je, po vlastitom priznanju, lagati, psihološki manipulirati, prijetiti, postavljati ultimatume i općenito se ponašati kao neotesani idiot ako zaključi da od toga postoji kratkoročna politička korist. Predsjednik ipak ne bi trebao biti takav.
Teško ga je zamisliti kao predstavnika RH na, primjerice, Općoj skupštini UN-a ili bilo kakvom važnom međunarodnom događaju. Još teže u ulozi vrhovnog zapovjednika Oružnih snaga; tu se i Trump s nuklearnim šiframa u ruci čini kao sigurnija opcija od wannabe maršala Ivana Pernara, čiji je proklamirani vanjskopolitički cilj izvesti Hrvatsku iz NATO-a i Europske unije i tako je pretvoriti u suvremenu verziju Albanije pod vlašću Envera Hoxhe ili - Srbiju.
Za koga biste vi glasali na predsjedničkim izborima? Recite nam u anketi!