Ideja da morska obala mora biti dostupna svima potječe još iz 6. stoljeća. Još je u zbirci rimskog prava Corpus iuris civilis, nastaloj po nalogu bizantskog cara Justinijana I. između 528. i 534. godine, zapisano: "Nemo igitur ad litus maris accedere prohibetur." U prijevodu: "Nikome stoga nije zabranjeno pristupiti morskoj obali."
Gotovo 1500 godina poslije temeljna ideja slobodnog pristupa morskoj obali ostala je uglavnom nepromijenjena.
Pomorsko dobro, u koje pripada i morska obala, opće je dobro i nema vlasnika. Nije u vlasništvu ni države, nego Republika Hrvatska o njemu vodi brigu, štiti ga i njime upravlja. Po tome se razlikuje od državne ili gradske imovine, poput gradskog parka.
Pomorsko dobro u pravilu je namijenjeno upotrebi svih. Građani mu mogu pristupiti, sunčati se, kupati i koristiti ga na druge uobičajene načine. Dok ga tako koriste, nitko ih nema pravo samovoljno ometati, tjerati ili premještati.
Ograničenje ili zabrana pristupa morskoj obali
Postoje, naravno, razlozi zbog kojih se pristup morskoj obali može i mora iznimno ograničiti, a ponekad i potpuno zabraniti. Ako se, primjerice, odlučite prošetati sjevernom stranom splitskog poluotoka, ne biste se osobito usrećili pozivanjem na slobodan pristup pomorskom dobru. U Lori bi vas zaustavila vojska, a na nekoliko drugih mjesta zaštitari. Ne možete ući u vojnu, brodogradilišnu ili neku drugu luku posebne namjene. Tu je opća uporaba isključena.
Opća uporaba može biti i ograničena. Putničkim dijelom splitske luke možete se slobodno šetati, ali se ondje ne možete kupati, a lučki redar vjerojatno bi imao primjedbi i kada biste raširili ručnik i počeli se sunčati.
Mogu li se plaže zagraditi?
U Hrvatskoj još postoji 15 ograđenih plaža čiji koncesionari svoja prava crpe iz koncesija dodijeljenih prema starim propisima. Posljednjih tjedana pratimo priču oko riječke plaže Kostabela, na kojoj saborski zastupnik Marin Miletić svakih nekoliko dana prereže novi katanac.
Koncesiju je 2015. godine dodijelila Vlada Zorana Milanovića, i to na trideset godina, uz mogućnost ograđivanja plaže, ali bez naplate ulaza. To je bilo moguće prema starom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama.
Prema istoimenom Zakonu iz 2023. godine morske plaže moraju ostati otvorene svima. Ne smiju se ograditi, na njima se ne smije naplaćivati ulaz niti ih se smije isključiti iz opće upotrebe. Koncesija se i dalje može dati za gospodarsko korištenje morske plaže, ali ona koncesionaru ne daje pravo da plažu pretvori u privatni prostor, prostor za svoje goste ili samo za one "pozvane".
Postoje dvije stroge iznimke. Prve su plaže namijenjene korisnicima javnih zdravstvenih ustanova koji ondje borave radi liječenja ili rehabilitacije, a druge nudističke plaže ili, kako Zakon kaže, plaže čiji su korisnici "naturalni turisti". Takve plaže mogu biti isključene iz opće uporabe.
Sve ostale plaže moraju biti slobodne
Sve ostale plaže u ovoj državi slobodne su za vas. I one ispred hotela, i one ispred kampova, i one ispred privatnih kuća. Nitko vam ne može stati na put i vikati: "To je moje!", "To je moja didovina!", "Tu smo mi radili gat!" Zakon ne priznaje takve argumente, pa makar ih netko ponavljao pozivajući se na "tako je oduvijek", još od spomenutog Justinijana.
Možete doći, raširiti ručnik, kako bi se dolje reklo šugaman, okupati se, sunčati, spustiti barku ili zaveslati dalje. Pomorsko dobro služi svima i koristi se onako kako se more i obala oduvijek koriste.
Neki su znali mahati katastarskim planom ili zemljišnoknjižnim izvatkom i govoriti: "To je moje." Moramo ih razočarati. Karte i evidencije iz raznih razloga mogu biti stare, neprecizne ili jednostavno pogrešne. Obala uz more i plaže pomorsko su dobro, ma kakvim vi papirom mahali.
Dozvole za komercijalnu djelatnost ne daju pravo zauzimanja plaže
No, što je s onima koji na plaži prodaju sladoled, iznajmljuju ležaljke, suncobrane, pedaline ili kakvu drugu ljetnu skalameriju? Oni posluju na temelju dozvole na pomorskom dobru. Lokalna samouprava najprije odredi gdje se takve djelatnosti mogu obavljati, a zatim dozvole dodjeljuje putem javnog natječaja.
Tu dolazimo do važne razlike: dobili su dozvolu za iznajmljivanje ležaljki, a nisu dobili plažu. Mogu imati jedan komadić prostora na kojem će ležaljke i suncobrani stajati uredno složeni, jedan na drugome, dok ih nitko ne koristi. Kada gost poželi ležaljku ili suncobran, može ih unajmiti i postaviti ondje gdje neće ometati druge. Kada ih prestane koristiti, ležaljka se vraća na hrpu.
Ne smiju u šest ujutro razbacati prazne ležaljke po cijeloj plaži, zabosti suncobrane u svaki slobodni pedalj i tako "rezervirati" plažu. Nema rezervacije na pomorskom dobru. Dozvola dakle ne daje pravo da ograniče opću upotrebu pomorskog dobra. Ako ograničavaju opću upotrebu pomorskog dobra "prostornim rezervacijama", lokalna samouprava mora reagirati, a Zakon predviđa u konačnici i ukidanje dozvole. Takve prazne ležaljke po plaži možete mirno ignorirati. Ako vas netko zbog toga ometa, tjera ili premješta, zovite policiju i komunalne, odnosno pomorske redare.
Slično tome, ako netko na plaži prodaje sladoled, ne može tražiti da ne donesete svoj. Ako prodaje piće, ne može vam zabraniti prijenosni hladnjak. Ako uz more prodaje hranu, ne morate biti njegov gost da biste boravili na plaži. Plaža pripada vama jednako koliko i njemu. On ima pravo nuditi svoju robu i usluge. Vi imate pravo ne kupiti ništa. Na njemu je da ponudom, cijenom i pristojnošću stvori kupce, a ne da kupače pretvara u prisilnu klijentelu.
Isto vrijedi i ondje gdje netko posluje na temelju koncesije. Koncesija nije pravo da se plaža pretvori u zatvoreni ugostiteljski prostor, nego pravo da se na njoj obavlja točno određena djelatnost. Drugim riječima: koncesionar može prodavati sladoled, piće i ručak. Ne može prodavati pravo na boravak na plaži. Vi možete kupiti sladoled i sendviče, ali i donijeti svoje.
Ne može se ručnikom rezervirati mjesto za naredni dan
Pravilo da na plaži nema rezervacija vrijedi i za privatne osobe. Ručnik ostavljen navečer ne daje nikome pravo na taj komad plaže sljedećeg jutra. Takve ručnike i ostale morske rekvizite lokalni komunalci sve češće uklanjaju kao ostavljene predmete s drugim smećem, i to s punim pravom. Tko želi mjesto na plaži, mora na plažu doći. Nema rezervacije na općem dobru.
I na kraju još nešto: morska obala jest za sve, ali do nje ipak treba doći javnim putem ili morem. Privatno zemljište iza plaže i dalje ostaje privatno zemljište. Pravo pristupa morskoj obali ne znači pravo da nekome prolazite kroz dvorište ili vrt. More i obala zajednički su svima. Tuđa okućnica nije.
Uživajte na jadranskim plažama. Slobodne su za sve još od rimskog doba. I ne dopustite nikome da vas u tome ometa.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala