Foto: FAH
„Izbori su srećno prošli,
Novi ljudi su nam došli,
Ja sam već posijedio,
A Hrvatu, siromaku,
Još je veći mrak u mraku,
Otkad je pobijedio.“
Antun Gustav Matoš, Revija I.
Kokošari. Obični politički kokošari. Cijela aktualna Vlada Republike Hrvatske djeluje kao one jadne grupe vojnika koje kada dođe do potpunog rasula na bojišnicama pobjegnu u šumu i od tamo, u gladi, maznu seljacima poneku kokoš. Od nečega moraju živjeti, a kako kukavice se ne usuđuju više uzeti, jer znaju da će inače loše proći.
Ništa tu više ne postoji – ni Vlada, ni Saborska većina, ni vladajuća Koalicija, ni nekakvi razvojni programi i reformski potezi, postoje samo ljudi koji imaju zvučne funkcije, no ne mogu ni zajedno sjesti na stol čak i kada je to od nacionalnog interesa. Ne mogu čak ni održati sjednicu Vlade, da se svatko ne okrene na svoju stranu, a premijer izleti kao uvrijeđeni pjetlić koji je zašao u tuđi vrt.
Oni više ni tehnički ne vladaju – jer ne mogu donijeti nikakvu odluku. Oni doslovno kokošare na funkcijama – zaljubljeni u svoje službene automobile, urede, skupe penkale, ministarske fotelje i maglovit osjećaj moći koji bi trebali imati – a u stvarnosti nisu u stanju ni odraditi ni temeljne svoje funkcije. Njihova funkcija se svela na „telefonsku sjednicu“, i nemojte misliti da je to neka telekonferencija ili barem Skype poziv. U Hrvatskoj „telefonska sjednica Vlade“ u prijevodu znači da iz Tajništva Vlade zovu jednog po jednog ministra koji onda za odluku kaže da ili ne.
Kokošarenje je to u bezizlaznom pokušaju da zadrže položaje o kojima su maštali, da zadrže utjecaj koji su sanjali i da zadrže ono strahopoštovanje koje mnogi osjete od ministra, čovjeka koji potpisuje novce, imenovanja, ugovore, koji ima moć da barem nekima promijeni sudbinu. Sve se to u nekoliko tjedana raspalo – ostala je samo hrpica političkih kokošara koji pokušavaju preživjeti tjedan bez ostavki, a dok se o njima otvaraju afere kao nikada do sada.
Mali, bijedni, u biti uplašeni ljudi koji sami sebe tješe optimističkim izjavama i općim neprihvaćanjem stanja u kojemu se nalaze. To su hrvatski ministri. Ispred njih je novi dan, i svake noći liježu sa samo jednom misli – hoće li i sutra još biti ministri i da li će ostati koja narodna kokoš za očerupati.
Uza domaće afere, uza prosvjede desetaka tisuća građana po hrvatskim gradovima – dogodilo se još nešto. Stranci više ne daju novce.
Hrvatske obveznice kao toaletni papir
Republika Hrvatska već dugo godina izlazi na europska tržišta i nudi o obveznice. Za one koji se ne bave financijama, državna obveznica (engl. treasury bond, treasury bill) je dužnički vrijednosni papir kojim se država kao izdavatelj obvezuje da će u određenom roku vratiti pozajmljena sredstva uz određenu (obično fiksnu) kamatu. Drugim riječima, država izda obveznice, proda ih na financijskim tržištima za recimo 100 i onda kroz neki broj godina mora vratiti 110. Državne obveznice, kako za njih jamči država, smatraju se najsigurnijim oblikom obveznica.
Začudo, Hrvatska nije imala problema s obveznicama već skoro 20 godina. Davno je to bilo kada smo kao država izišli na financijska tržišta, negdje 1997. godine – premijer je tada bio Zlatko Mateša, u Vladi su danas već skoro zaboravljeni političari, ministar financija do rujna 1997. je bio Božo Prka, a poslije njega Borislav Škegro.
Nije s državnim obveznicama bilo problema ni kasnije – kada je premijer bio pokojni Račan, a nakon njega Sanader je uz osmjeh dobivao novaca koliko i kako je htio. Pa i nakon Sanadera – uvijek je prolazila prodaja obveznica. Čak se povremeno uz obveznice moglo dobiti prilično niska kamata i time olakšati financiranje vanjskog duga.
A onda dolazi Vlada Tima Oreškovića i prvi puta – nema plasmana obveznica. Vlada sama pokušava umanjiti štetu priopćenjem. "Reakcija investitora je bila vrlo pozitivna, no odlučeno je da se nastavi s praćenjem kretanja na međunarodnim financijskim tržištima s namjerom izdavanja jedine planirane ovogodišnje euroobveznice nakon što se otklone trenutne domaće političke nejasnoće", navodi se u priopćenju Ministarstva financija.
Priopćenje je što bi Ameri rekli – bullshit. Da obveznice išta vrijede, naravno da bi ih plasirali i još se hvalili time.
Istina je sasvim drugačija – hrvatske državne obveznice danas ne vrijede više od toaletnog papira.
Kartušina kojoj nitko ne vjeruje – jer Hrvatska nema Vladu. Nema ni Vladu ni Sabor, a za dlaku (jer valjda postoji minimum političke odgovornosti) čini se da ćemo izbjeći krizu Ustavnog suda. Dakle, hrvatske državne obveznice nitko ne želi kupiti (osim uz možda neku suludo visoku kamatu), jer nitko ne vjeruje ekipi koja ih izdaje. Nikada ovu zemlju nisu vodili ljudi koji su investitorima ulijevali manje povjerenja.
Država gdje premijer bježi iz zgrade Vlade
Može se naravno za ovaj rusvaj s obveznicama optuživati rejting agencije, razne zavjere i slično – no stvar je u tome što su rejting-agencije u pravu. Država u kojoj premijer doslovno izleti iz zgrade Vlade bez riječi, a nakon čega dođe priopćenje kako je eto imao neodgodivih obveza, a sjednica će se održati telefonski, jednostavno nije normalna zemlja i u takvu zemlju nitko normalan neće ulagati. Za one zlobnije – čini se da Oreškoviću nije pukla cijev od vode, radi čega mu je prethodnik, Zoran Milanović, izletio sa sjednice Vlade.
Imamo dakle situacija potpunog raspada – gdje Hrvatskoj više nitko ne vjeruje i gdje napokon Hrvatskoj nitko ne želi posuditi novce (što ne mora biti nužno loše). Sabor ne radi – uglavnom proučavaju izvješća državnih institucija za pretprošlu godinu, Vlada se čuje samo telefonski jer njeni članovi ne mogu za jedan stol – i što tu reći – nego da je vlast preuzela čudna grupa potpuno nesposobnih i neodgovornih osoba. Nesposobnih – jer ne uspijevaju napraviti ništa, i neodgovornih – jer ne žele priznati problem i već danas reći kako ovo ovako više ne ide.
Koliko god se zagovornici HDZ-a trudili pokazati suprotno – ovo je definitivno najgora vlada u povijesti neovisne Hrvatske! Dok su one ratne (osim Vlade nacionalnog jedinstva, također HDZ-ove!) uspijevale u nemogućim uvjetima održati rad i funkcioniranje sustava, dok su one nakon 2000. uspjele Hrvatsku prilagoditi pravnom okviru EU – ova ne uspijeva doslovno ništa.
Za to ništa, za taj potpuni nerad – nitko ne želi preuzeti odgovornost. Jednostavnu činjenicu – da su politički kokošari te da su političko ništa – ovi ministri očajnički ne žele prihvatiti.
A upravu tu poruku im treba poslati – dame i gospodo u Vladi, dame i gospodo u Saboru, prokockali ste povjerenje ovog naroda, prokockali ste vrijeme ovog naroda, prokockali ste čak i povjerenje stranih investitora koji vam vjeruju manje nego ikome ikada prije – i vrijeme je da odete. Obične ste političke kokoši koje sramote institucije u koje ste izabrani. Svaki daljnji dan ove nesposobne Vlade i nesposobne Koalicije gubitak je za Hrvatsku.
Također, i premijer, koji kao kokoš bježi iz zgrade Vlade umjesto da udari šakom o stol, riješi probleme ili da ostavku – postao je karikatura. Tužno za uspješnog financijskog direktora. Kada u Kanadi čini se nije naučio jednu poslovicu što se događa kada s vragom tikve sadiš.
No, s druge strane, preživjeti će ova država i ovu kokošiju vladu. A njeni članovi, osim par časnih izuzetaka tipa ministra Orepića vratiti će se u stanje u kojemu su bili i prije – mali, frustrirani i politički nebitni likovi. Karikature onoga što ljudi koji se bave javnim dobrom trebaju biti. Jadne, tužne, beskorisne karikature. Pozivaju se mnogi od njih i na Tuđmana, a Tuđman, da je živ, ne bi im dao ni mu cipele brišu.
Samo jedan primjer. Preuzeli su primjerice nacionalnu televiziju – pa onda tu istu nacionalnu televiziju više nitko ne gleda. Toliko malo znaju, da ne shvaćaju kako ovi nisu 70-te, pa da moraš gledati što ti nacionalna televizija servira. Nove medije, kao ni ovo stoljeće ne razumiju, a u biti ni ne žele – vratili bi se oni u prošlost da mogu. No, povijest ide dalje, budućnost nije napisana, a čini se da za političke kokošare u toj budućnosti, pokazali su to ovog tjedna deseci tisuća ljudi u dostojanstvenom prosvjedu na ulicama hrvatskih gradova, ipak neće biti mjesta.
Izbore što prije – jer sada je jasno, sve drugo je gubitak vremena i potencijala ovog naroda.