Foto: FAH
POVODOM smrti kubanskog revolucionarnog lidera i dugogodišnjeg čelnika Kube Fidela Castra, zamolili smo za komentar hrvatske političke analitičare Davora Gjenera, Anđelka Milardovića s Instituta za europske i globalizacijske studije i Dražena Lalića s Fakulteta političkih znanosti.
Gjenero ne gleda nimalo blagonaklono na Castrov lik i djelo:
"Radi se o akteru koji je u današnjem vremenu irelevantan, koji je spadao u lijevo radikalnu političku sferu kao jedan dio hladnoratovskog konteksta. U svojoj državi uspostavio je sustav koji je ekonomski i s pozicije ljudskih prava neodrživ. Živio je u političkom smislu predugo i njegova ostavština se počela raspadati za njegova života.
Jedino dobro je što nije pokušao represijom zaustaviti tranzicijske procese, odnosno što se nije desio 'Caucescu moment.' Tranzicijski procesi će se nastaviti s njegovim bratom, ako se ne uplete Rusija ili nesretna američka politika. Obnova hladnoratovske uloge nije vjerojatna jer je počela politička entropija - Kubanci nisu zainteresirani za rusku matricu vladavine s kojom se ništa ne da napraviti, žele sustav koji bi podigao njihov žiivotni standard."
Milardović je također bio vrlo kritičan prema naslijeđu socijalističke ikone:
"Odlazi posljednji diktator i predstavnik socijalističkih diktatura 20. st. Radi se o totalitarnom sustavu koji je nastao kao posljedica jedne socijalističke utopije, a koji je formiran u kontekstu hladnoratovske bipolarne podjele.
Castrova vladavina se održala i nakon raspada Sovjetskog saveza, iako je došlo do određene liberalizacije. S obzirom da ga je naslijedio brat Raul, može se govoriti o i nasljednoj monarhiji s lijevim diktatorskim obilježjima. Međutim, tranzicija je nastupila i prije njegove smrti, liberalizacijom i otvaranjem prema Americi. Ne može se decidirano reći hoće li ta tranzicija završiti u političkom pluralizmu. Prema teoriji Samuela P. Huntingtona o valovima demokratizacije, svaka tranzicija ne mora završiti u demokraciji - uvijek postoji mogućnost reverzije. U svakom slučaju, teško da će doći do demokratizacije dok je na vlasti Fidelov brat.
Milardović smatra da je najgori ishod kada država postane obiteljski posjed, tzv. patrimonijalna monarhija. Kuba to još uvijek nije, ali bi još uvijek mogla postati ako vlast ostane unutar obitelji Castro. Sve socijalne utopije 20. st. završile su u totalitarnim sustavima, kako lijeve tako i desne. Posljedica socijalističkog sustava na Kubi je rašireno siromaštvo, segregacija, zatiranje političke oporbe itd.Iz liberalno demokratskog i humanističkog gledišta, Castrova uloga je nesumnjivo negativna."
Castrova vladavina se održala i nakon raspada Sovjetskog saveza, iako je došlo do određene liberalizacije. S obzirom da ga je naslijedio brat Raul, može se govoriti o i nasljednoj monarhiji s lijevim diktatorskim obilježjima. Međutim, tranzicija je nastupila i prije njegove smrti, liberalizacijom i otvaranjem prema Americi. Ne može se decidirano reći hoće li ta tranzicija završiti u političkom pluralizmu. Prema teoriji Samuela P. Huntingtona o valovima demokratizacije, svaka tranzicija ne mora završiti u demokraciji - uvijek postoji mogućnost reverzije. U svakom slučaju, teško da će doći do demokratizacije dok je na vlasti Fidelov brat.
Milardović smatra da je najgori ishod kada država postane obiteljski posjed, tzv. patrimonijalna monarhija. Kuba to još uvijek nije, ali bi još uvijek mogla postati ako vlast ostane unutar obitelji Castro. Sve socijalne utopije 20. st. završile su u totalitarnim sustavima, kako lijeve tako i desne. Posljedica socijalističkog sustava na Kubi je rašireno siromaštvo, segregacija, zatiranje političke oporbe itd.Iz liberalno demokratskog i humanističkog gledišta, Castrova uloga je nesumnjivo negativna."
Lalić: Povijesna ličnost, kontroverzan ali iznimno autentičan političar 20 st.
"Castro je bio fenomen i politički lider bez presedana. U povijesnom smislu je fascinantna ličnost, nadživio je osam američkih predsjednika. Znatno je promijenio i nabolje i nagore stanje na Kubi. Castra se nikako ne može zaobići u promišljanju povijesti i budućnosti te zemlje.
Bio sam prije 8 godina na Kubi - to je jedna šizofrena situacija, dva svijeta, s jedne strane strašno siromaštvo, s druge strane fenomenalno zdravstvo, obrazovanje, kultura... Mislim da većina stanovništva daje podršku Castrovom režimu, ali neosporan je vrlo nizak životni standard, nedostatak demokracije i ljudskih prava. Castra se nikako ne može zaobići u promišljanju povijesti budućnosti.
On je zasigurno vrlo kontroverzna ličnost, kao i Tito koji je za sobom ostavio značajno naslijeđe ali i znatne prijepore i kontroverze. Castro ima puno sličnosti s Titom. Oni su se doduše i sukobljavali, recimo na konferenciji Pokreta nesvrstanih u Havani, ali Tito mu je bio možda i jedini politički autoritet.
Bio sam prije 8 godina na Kubi - to je jedna šizofrena situacija, dva svijeta, s jedne strane strašno siromaštvo, s druge strane fenomenalno zdravstvo, obrazovanje, kultura... Mislim da većina stanovništva daje podršku Castrovom režimu, ali neosporan je vrlo nizak životni standard, nedostatak demokracije i ljudskih prava. Castra se nikako ne može zaobići u promišljanju povijesti budućnosti.
On je zasigurno vrlo kontroverzna ličnost, kao i Tito koji je za sobom ostavio značajno naslijeđe ali i znatne prijepore i kontroverze. Castro ima puno sličnosti s Titom. Oni su se doduše i sukobljavali, recimo na konferenciji Pokreta nesvrstanih u Havani, ali Tito mu je bio možda i jedini politički autoritet.
Tri stvari se ne mogu reći o Castru: da nije povijesna ličnost čije naslijeđe neće trajati, da nije vrlo kontroverzna ličnost i da se nije radilo o jednom od najautentičnijih političara u zadnjih 60-70 godina.
On je bio radikalni ljevičar, ali izraziti politički individualac. Bio je čovjek širokih obzora, čitao je i promišljao, jedan od najobrazovanijih političkih lidera svog vremena, teorijski kompetentan, njegovao je svoj stil. Njegova retorika je bila originalna, ogroman trg u Havani je bio pun za vrijeme njegovih govora. S druge strane, kubanski emigranti iz Miamija na Floridi na njega gledaju kao na vraga.
Kubanski režim je u vrijeme mog posjeta bio stabilan i nije pokazivao znakove kolapsa. Istina je da Kubanci imaju nizak standard i to se vidjelo na svakom koraku: restorani su vrlo oskudni i više sliče na zalogajnice, turisti vidno odskaču od lokalnog stanovništva, ali nezadovoljstvo se ne primjećuje toliko. Možda je to stvar njihovog mentaliteta i kulture, možda njihovom mentalitetu i odgovara takav sustav, ali nezadovoljstvo je puno vidljivije u Hrvatskoj. Manje je beskućnika u Havani nego u Miamiju. Zanimljivo je i da nema jumbo plakata, samo poruke i posteri Che Guevare i Castra. To je totalno drugi svijet, egzotika koja pomalo podsjeća na predgrađe Splita šezdesetih.
Mislim da će se najveći dio Castrovog naslijeđa održati jer ima dugačku tradiciju i ukorijenjeno je u društvo. Kuba odskače od predodžbe o njoj na Zapadu, pa i u Hrvatskoj. Neprimjereno je jednoznačno ocjenjivati prilike u toj zemlji, bilo pozitivno ili negativno. Doduše, treba vidjeti što će se dogoditi s tim društvenim sustavom nakon smrti oba brata, Fidela i Raula.
Ne bih volio živjeti pod vlašću takvog režima jer sam demokrat, ali tu ima više aspekata koji su pozitivni nego negativni."