POPRILIČNO dramatičnu priču o posvajanju ispričao nam je jedan bračni par koji je prije 10-ak godina dignuo na noge sve institucije u Hrvatskoj. Brojevi su se okretali danonoćno kako bi se riješila situacija udomljavanja - a kasnije i posvajanja - koja je u konačnici ujedinila braću koja se inače možda i nikada ne bi upoznala.
Bračni par s kojim smo razgovarali danas su roditelji dvojice sinova i ovih dana, muče ih klasične brige - dokad njihovi sinovi smiju ostati vani i kako napreduju u školi. Prije skoro 20 godina, njihove brige bile su puno drugačije, a krenule su nakon više neuspjelih pokušaja začeća umjetnom oplodnjom zbog kojih su se prijavili za posvojitelje.
"Jedno ljeto putovali smo od Krka do Splita i išli po Zavodima kako bismo se upoznali s djelatnicima, a svugdje je bila uvijek ista priča - morate čekati, znate kako je procedura, nema djece u Hrvatskoj s riješenim papirima", kaže. Sve do jednog Zavoda u Dalmaciji, gdje im je ravnateljica u razgovoru otkrila da postoji i opcija udomiteljstva s ciljem posvojenja.
Ovaj par odmah je prihvatio ovu opciju, i Zavod iz Zagreba nazvao ih je nakon nekoliko mjeseci i javio im da postoji jedno dijete od 14 mjeseci. Oni su ga ubrzo i udomili, a ta opcija je ujedno značila i njegov kontakt s biološkom majkom. Iako vrlo stresno za cijelu obitelj, taj jedan kontakt u tri i pol godine udomiteljstva otvorio im je vrata koja nisu ni sanjali.
"Biološka majka je nama tada rekla da on ima brata i da je on u udomiteljskoj obitelji", prisjeća se majka, a odluka nje i supruga gotovo je bila instantna: "želimo udomiti i brata". Za njih je uslijedilo zivkanje centara po Hrvatskoj kako bi ga i locirali, što su ubrzo i uspjeli.
No, tu se njihova priča zakomplicirala. Brat, koji je u tom trenutku imao tek osam mjeseci, do njihove obitelji nije stigao još tri i pol godine. Europski propisi zapravo su bili ti koji su ovoj obitelji pomogli da s punim pravom udome, a kasnije i usvoje brata, jer je sudska praksa već ranije utvrdila da se braću ne smije razdvajati, osim u iznimnim situacijama.
"Pitao me stariji sin, možda je imao tri godine, gdje je bio kad je bio beba jer nije bilo nikakvih slika. Ja sam se pripremala za taj razgovor i rekla sam mu da on nije rastao u mom trbuščiću, rastao je u jednoj posebnoj mami i ona je bila najposebnija", kaže, pa nam priča i koja je bila njegova reakcija.
"Nakon svih mojih silnih priprema on je mene samo pitao mogu li naći neku posebnu mamu da rodi i bracu", dočarava nam majka želju i volju ove obitelji da im pristigne i mlađi brat koji je u to vrijeme bio u drugoj udomiteljskoj obitelji.
Nakon mukotrpnog natezanja s institucijama, ova obitelj na kraju je i dobila pravo na udomljavanje brata. Nakon što je on stigao, obitelj je imala dva mjeseca upoznavanja prije nego što su krenuli novi problemi. Naime, sud je u njihovom slučaju pogriješio u papirima i majku i oca su nazvali da se dječak mora vratiti u Zavod dok se ta greška ne ispravi.
"Nisu uopće znali kako da nam priopće tu vijest. Ta tri tjedna uzela su nam 10 godina života. Mi smo obojicu sinova posjeli i rekli da će mlađi brat morati otići na jedan kratak put, a da ćemo se mi pobrinuti da se on vrati što prije", emotivna je majka.
Kad je ona to izgovorila, mlađi sin počeo je plakati i sakrio se pod stol, a njegov stariji brat pobjegao je iza kuće jer nije mogao shvatiti zašto njegov brat odlazi, nakon što su se toliko dugo borili za njega. Majka i otac su znali u tom trenutku da nema druge, nego zvati sve institucije da im pomognu.
"Nismo imali nikoga iza sebe, ali za ovo nismo birali - grizli smo", kažu nam. Na to jutro kada se dječak trebao vratiti u Zavod, stigao im je poziv kako je cijela stvar riješena, a papiri ispravljeni. Prvi brat bio je posvojen, a drugi iduće godine nakon ove užasne situacije.
Danas, kad se prisjećaju svih scena, situacija je puno drugačija. Dječaci idu u školu, a na pameti im je uglavnom kod kojeg prijatelja će se iduće družiti i kako će ispraviti lošu ocjenu.
"Gradimo ih govoreći im da su oni posebni i da su odabrani. Stariji sin je ponosan na to, on je inače strašno karakterno jak. Njegov mlađi brat je nešto osjetljiviji, jako je emotivan", kaže nam majka pa nam navodi primjer.
"Znalo je biti situacija poput toga da mi kaže da on ne smije igrati nogomet jer je posvojen. Pa mu ja objašnjavam gdje točno piše da on zato ne može igrati nogomet. Govorimo mu suprug i ja: "Ti se nisi dogodio, ti ovdje nisi slučajno došao - mi smo tebe odabrali. Mi smo se za tebe borili"", dodaje.
Pomaže mu i stariji brat. "Kad je bilo ruganja u razredu, on je došao u razred svog mlađeg brata, predstavio se i održao klincima predavanje o posvajanju! Učiteljica je bila u šoku, a mi nismo ni znali da će to napraviti", kaže majka.
"Rekao im je ako imaju bilo kakvo pitanje o posvojenju, da mogu njega pitati, a ako vidi da njegov brat plače, rekao je da će se javiti ravnateljici mimo nas", dodaje, pa se nadovezuje i otac.
"Mlađi sin sada vidi u starijem Boga. Ja mu i sam kažem: "Pa nemoj sve po njemu, budi svoj". Ali ma kakvi, nema tu rasprave", smije se. Naravno da se braća danas naguravaju, svađaju i prepiru, ali kada je pitanje zauzimanja jednih za druge, red se zna. Kako to i inače biva, na početku je bilo bratske ljubomore.
"Stariji sin je htio igračku flaksericu s LED lampicama pa smo mi odlučili to kupiti kad je dolazio mlađi brat i reći mu da mu je to donio braco. Pripremili smo i poklon za mlađeg brata pa smo mu rekli da mu je to stariji braco dao", kaže. Ljubav je trajala puna tri dana.
"Stariji sin brzo je vidio da sam počela grliti i ljubiti i njegovog brata pa mi je rekao da sam ja samo njegova mama. Kad sam mu rekla da sam sada i bratova mama, da oni dijele jednu mamu, on je meni rekao: "A ne, ne, onda ga vrati", smijemo se jer je ubrzo ova majka ispričala što je na kraju smirilo tenzije.
"Objasnila sam da ako moramo vratiti mlađeg brata, onda moramo vratiti i flaksericu! Kad je to skužio, onda je ipak pristao da njegov brat bude s nama još nekoliko dana", prepričava nam. Ova obitelj, kao i sve ostale usvojiteljske obitelji u Hrvatskoj, također nisu dobile ni centa od posvajanja, a 100 kuna tadašnje naknade za udomljavanje mjesečno su stavljali u kasicu prasicu.
"Sve te godine, imali smo sreću što smo nailazili na dobre ljude koji su nam pomagali. Da nije bilo njih...", zamišljeno nam odgovora otac pa ga pitamo: je li se situacija s posvojenjem promijenila u tih 10-ak godina? "Ma ne, sve je isto, ako ne i gore".