U doba kada sa naslovnica vrište vijesti o pustolovinama plavokosih razbojnica po izlozima smanjujuće Hrvatske Utjehe i sporenjima oporbenih primadona oko toga tko će biti glavni fikus u nekakvom nacionalnom odboru lako je shvatiti zašto javnost ignorira neke ozbiljne i aktualne teme. To je još lakše kada su u pitanju dobro skrivene, ali prilično zanimljive izjave nekih ministara koje bi u nekim drugim vremensko-prostornim koordinatama izazvale narodni ustanak.
Jednu od njih je dao Damir Polančec, te se ona tumači kao prva naznaka da hrvatska Vlada ozbiljno razmatra izgradnju nove nuklearne elektrane u Hrvatskoj.
Prije samo nekoliko godina, pomisao na to da bi se u Hrvatskoj gradila nuklearna elektrana je za najveći dio hrvatske javnosti bio hereza, a za nju su se jedini usudili govoriti tek usamljeni energetski stručnjaci. Iako je od Černobila proteklo više od dva desetljeća, hrvatski medijski i politički establishment je još uvijek pod njegovim snažnim dojmom, a javnost neprijateljski orijentirana prema izvoru energije koji ostavlja mogućnost iznenadne katastrofe s nesagledivim posljedicama. U Hrvatskoj je stvoren konsenzus nalik na onaj u mnogim europskim i svjetskim državama, odnosno uvjerenje da se nove nuklearke ne smiju graditi, a one već postojeće zatvoriti.
Kada se svemu tome dodaju ratne traume, kao i strahovi da se na nuklearke i slične objekte može primijeniti recept 11. rujna, jasno je zašto se svako javno zalaganje za izgradnju nove hrvatske nuklearke dočekivalo isto onako kao što bi se dočekivalo javno zalaganje za legalizaciju trgovine robljem. Nuklearna energija je u vrlom novom svijetu postala ništa drugo do mračna avet prošlosti, nešto prevaziđeno i nespojivo s progresivnim europskim idealima koji "politički korektno" mire blagostanje i brigu za okoliš.
Međutim, danas su stvari u svijetu po tom pitanju bitno drukčije nego prije dvadeset, deset ili čak pet godina. Višegodišnja medijska histerija o globalnom zatopljenju je učinila da nuklearni lobi mjesto glavnog zlikovca u današnjoj ekološkoj priči prepusti teksaškim naftašima čija će pohlepa potopiti svijet. Na sve to nije imuna ni Hrvatska, gdje se odavno prestalo govoriti da "je Černobil bil, a Krško bu".
Iza svega toga, dakako, stoje i neke prozaične, ali prilično jednostavne računice. Usprkos priča o tome da se na Orijentu duhovnost više cijeni od materijalizma, prosječni Kinez i Indijac žudi za klima-uređajima, mikrovalnim pećnicama i terencima isto kao i prosječni Europljanin i Amerikanac. To stvara potražnju, koja, sa sve manje i manje zaliha nafte u svijetu, fosilna goriva čini sve skupljim i skupljim. U takvoj je situaciji sve lakše zamisliti kako će mnoge današnje ponosne liberalne demokracije Zapada u bliskoj budućnosti svirati onako kako im budu dirigirali kojekakvi budući Sadami, Chavezi i Putini.
Takve bojazni muče i mnoge u Europskoj Uniji, čiji je establishment sve blagonakloniji nekoć omrznutoj nuklearnoj energiji. Gradnja novih nuklearnih postrojenja – bilo na teritoriju država-članica, bilo na teritoriju država koji to tek nastoje postati - bi Uniju učinila manje ranjivom na ruske energetske ucjene. Stoga nije teško zamisliti da su ideje o povratku nuklearki u Hrvatsku već razmatrane i blagoslovljene u Bruxellesu.
Još je rano govoriti o tome kako će hrvatska javnost reagirati kada nuklearke doista dođu na dnevni red. Ono što se zna jest da će biti riječ o izuzetno i složenom i skupom projektu koji će postavljati mnoga pitanja od kojih je možda najočitija ona u najprikladnijoj lokaciji za te objekte. Također je jasno da će izgradnja nuklearki sa sobom povlačiti i ozbiljne financijske posljedice, odnosno da će sredstva utrošena u taj projekt biti namaknuta kresanjem mnogih drugih - pred prošle i buduće izbore često spominjanih – proračunskih stavki i odustajanjem od izgradnji raznoraznih Potemkinovih sela po Hrvatskoj.
Kakve će biti političke posljedice povratka nuklearne babaroge u Hrvatsku je isto tako prerano govoriti. Međutim, moglo bi se pretpostaviti da će one biti vidljivije na polju vanjske nego unutarnje politike. Osim što će buku dizati dežurni ekolozi i par aktivista kondicioniranih černobilskim iskustvima, teško je zamisliti da će se protivljenje izgradnji novih nuklearki isprofilirati u neki suvisli i efikasni pokret u Hrvatskoj. To će pogotovo biti slučaj ako nuklearke dođu u paketu s promjenama Ustava, ekonomskom šok-terapijom i sličnim gorkim pilulama nužnim za što brže 'pristupanje EU. Oko tih stvari će hadezeovska vlada i njena "konstruktivna" oporba već stvoriti konsenzus, a hrvatsko "civilno društvo", kao i u brojnim sličnim i daleko primjerima, pokazati svoju nemoć i nevažnost.
Dragan Antulov