Prethistorijska zaluđenost Hrvata betonom i željezom

Foto: Ivo Čagalj/Pixsell, Index

VELIKA vijest iz Splita – ni 12 godina nakon što je država Gradu dala na raspolaganje nekakav poluraspadnuti "kompleks" bogu iza nogu, citiram: "Konačno se krenulo u ozbiljnu realizaciju projekta Tehnološki park Dračevac, vrijednog 10 milijuna eura, koji će, kako je najavio Krešimir Budiša, savjetnik gradonačelnika za EU fondove, biti prekretnica u razvoju našega grada, pogotovo kada su nove tehnologije u pitanju."

"Tehnološki park" koji izgleda gore od Pripjata

Na slikama koje prate objavu, ovaj "kompleks" izgleda gore nego Černobil, odnosno grad Pripjat koji se u kolokvijalnom govoru miješa s Černobilom i černobilskom katastrofom. Bio sam tamo, u Pripjatu, vidio svojim očima pa mogu porediti.

Uobičajene su ovo hrvatske bedastoće – mramor, kamen i željezo.... Nekakve goleme građevine koje se ili prenamjenjuju iz propalih pogona iz vremena Jugoslavije ili JNA kasarni, ili, što je svakako još gore, grade od nule. I tu će onda, govore predstavnici grada, županije, ili koje već uhljepske strukture, "radno mjesto naći 10.000 ljudi". Ajde! Ha ha!

Hrvatskim tvrtkama, a posebice IT startupovima kakvima bi se "tehnološki park" trebao obraćati, prostor je najmanji problem, radiš od kuda god želiš i možeš. Estonija je skužila spiku da ekipi daš virtualno državljanstvo bez da ijednom moraju doći u Estoniju, kvalitetne e-usluge, jasna pravila poslovanja, udaljeni banking i prijave svih formulara elektronskim putem, i ekipa će iz Tajlanda, Azerbajdžana i Meksika otvarati kod tebe firme, a raditi s laptopa na lokalnoj plaži ili u kafiću. Kod naših "čelnika" i "gospodarstvenika" tu je još ta prethistorijska zaluđenost betonom i željezom. Sagradi golemu kućerinu, ili prenamijeni neku hrpu ruzine (dalmatinski – hrđe) iz JNA ili neki propali OOUR iz Juge, i firme će nastati same od sebe. Kako da ne....

Klasični primjer kargo kulta, inače jednog divnog kvazireligijskog fenomena o kojem bi vrijedilo pisati nadugo.

Nema ni ceste, a obećavaju laboratorije i inkubatore

Opet citiram: "U tom bi se objektu, površine 20.000 četvornih metara, smjestila kantina, kafeterija, fitness-centar, prostor za čuvanje djece zaposlenika, kongresni i seminarski prostori, akceleracijski centar te manji uredi, dok bi se ostatak pratećih sadržaja izgradio sukladno interesu koji će iskazati tvrtke iz IT sektora i visoke tehnologije u prometu. Planirana je i gradnja hotela s kongresnim centrom te proizvodne hale s laboratorijima i inkubatorima. Ovdje posao može naći 10.000 ljudi, kojima želimo omogućiti što kvalitetniji život. Potrebno je, naravno, izgraditi i prometnu infrastrukturu, koja još uvijek ne postoji, čime će se ovaj dio povezati s ostatkom grada."

Bože tebe, kakve gluposti. Nema ceste, a obećavaju neke "laboratorije i inkubatore". Da neće i svemirski centar tamo smjestiti, kao u ne tako davnim najavama iz Udbine?

Ovim ne odričem stvarnu potrebu za prostorom, pa čak i old school proizvodnim halama kod nekih firmi i projekata, no općenito gledano, u Hrvatskoj imamo višak, a ne manjak poslovnih prostora, tehnoloških parkova i pogotovo "poduzetničkih zona". Poduzetničke zone su, pak, posebne gluposti koje bi tražile kompletan zasebni članak ili čitav serijal. Cijela zemlja svojim propisima treba biti jedna virtualna poduzetnička zona, kao Estonija, a ne da je to neka ledina bogu iza nogu koju je neki županijski referent ucrtao na plan da ispuni formalnost, ili – još gore – da građevinskom poduzetniku slizanom s uhljebima omogući dodatnu gažu.

Trebalo im je 12 godina za odraditi posao i - ponose se time

U popisima problema koje hrvatski poduzetnici imaju, manjak prostora se ne nalazi ni u prvih 50, zapravo nikad u životu nisam čuo nekog da kaže da mu je prostor problem, da ne zna gdje bi smjestio svoj projekt, ali su zato birokracija i nameti uvijek u top 3.

U najavi "ozbiljne realizacije projekta Tehnološki park Dračevac" uočavamo i znakovitu rečenicu: "Nastavljamo ono što je gradonačelnik Zvone Puljić započeo prije 12 godina", podvukao je (neki lokalni "čelnik").

Lik dakle to spominje kao nešto sjajno - to da im je trebalo 12 godina da se neki kua s ovom hrpetinom ruzine pomakne s mjesta? Čega se pametan srami, time se uhljeb ponosi.

Ima još. Zanimljivo je da je Agencija RAST (Razvojna agencija Split) osnovana još 2006. godine pod imenom Splitska razvojna agencija upravo radi gospodarenja Dračevcem, tim Černobilom o kojem govorimo.

"Sada smo u 2018. godini i, evo, na neki način imamo i "clean start", što je dobro", kazala je Antonija Eremut Erceg, direktorica RAST-a.

Dvanaest godina primali su plaće, za što točno? I najnormalnije govore o tome, kao da je to sasvim OK. Pa ti ljudi zaista nemaju srama.

Spominje se u objavama i nekakav interes Mate Rimca, tvrtki AD Plastik i Ericsson, a ja sam uvjeren da ih sada nazovete, da nitko u njima ne bi imao pojma o čemu je riječ. Pa to su ozbiljne firme, vjerojatno ni ne razmišljaju o selidbi u černobilski prostor koji se 12 godina nije maknuo s mjesta i objektivno je još godinama od ikakvog stavljanja u funkciju. 

Stvar izgleda kao nesreća u atomskoj centrali, dok bude operativno proći će još 20 godina. Već sad nikom ne treba, tada će trebati još manje. Kreativna ekipa bit će do tada odavno u Irskoj ili će svoje virtualne estonske firme voditi iz kafića na Rivi, a ne iz ove raspadnute katastrofe na pola puta do ničeg.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
 

Pročitajte više