NA BANIJI desetljećima nije bilo toliko ljudi, gladnih usta, praznih želudaca. Sam pupak Hrvatske ispražnjen je ratom, progonstvima, zanemarivanjem, a sada je udarila serija razornih potresa koji su zaprijetili da i ono malo stanovnika, koji se još grčevito drže svojih domova u Sisku, Petrinji, Glini i mnogim selima i zaseocima oko njih, zauvijek napusti taj kraj.
Tisuće volontera
Nakon potresa na Baniju su pohitale tisuće volontera iz cijele zemlje, ali i iz drugih država, vatrogasci i pripadnici gorskih službi spašavanja, pa i oni koje pogrešno zovemo običnim ljudima koji su samo željeli pomoći, raščistiti nečiju ulicu ili dvorište, prenijeti pomoć, razvući najlon preko zjapeće rupe na nečijem krovu.
Uzeo vreću za spavanje i došao u Sisak kuhati
Sve te ljude koji već skoro dva tjedna neumorno pomažu, ali i one koji su u potresima ostali bez domova i štednjaka na kojima bi skuhali ručak, hrane kuhari dobrovoljci koji su se sami organizirali. Donijeli su pribor i alate svoga zanata da bi nahranili gladnu Baniju.
"Kad sam na vijestima vidio što se dogodilo, steglo me oko srca. Dijete sam rata i kad sam vidio stanje na ulicama, u meni se probudila želja da pomognem. Zvao me kolega i rekao da treba čovjeka. Nisam razmišljao, samo sam uzeo vreću za spavanje i krenuo", rekao nam je Dario Vedlin iz čepinske Crne svinje. Kuha u sisačkoj školi "22. lipnja" i iz malene školske kuhinje s kolegama hrani više od tisuću ljudi, manjim dijelom stradalnike smještene u sportskoj dvorani škole, a više one razasute po cijelom Sisku.
Ustao u 4, u kuhinji od 5 do 21
Tko nije kuhao za mnoštvo, ne zna koliko je to težak posao i koliko pripreme zahtijeva.
"Ustao sam jutros u četiri, u kuhinji sam bio u pet. Kuhat ćemo do devet navečer", kaže nam Marin Sambolek iz Varaždina.
Šef kuhinje varaždinskog hotela Turist školsku kuhinju u Sisku vodi gotovo kao vojnu operaciju. U svakom trenutku zna koliko mu i kojih namirnica treba, kamo se šalje koja pošiljka, jelovnici su isplanirani do najmanjeg detalja. Mladolik je, sitan, reklo bi se i samozatajan, ali ekipa u kuhinji prihvatila je njegovo vodstvo bez pogovora. Nisu prije zajedno radili, ali sve ide glatko kao da oduvijek zajedno kuhaju. Sada ne samo da zajedno kuhaju nego zajedno i spavaju. U prostoriji u kojoj su donedavno školarci iz produženog boravka provodili vrijeme do odlaska kući.
Kuhinje na otvorenom
Kuhinja u sisačkom "22. lipnju" malena je, ali dobro organizirana tvornica toplih obroka. Kuhari koji su je zauzeli spadaju među sretnije. Kuhaju u čvrstom objektu, ne zalijeva ih kiša, ne moraju gacati kroz blato da bi oprali posuđe i pribor. Njihovi kolege u Petrinji i Glini nisu te sreće.
Na trgu u Petrinji kuha nekoliko odvojenih ekipa, nalaze se tu i kamioni iz kojih se u neka sretnija vremena prodavala hrana, puši se iz vojnih brzoparilnika – golemih kotlova na kotačima u kojima se kuha voda, ekipa Splićana miješa gulaš u golemom kazanu izrađenom u splitskom škveru.
Humanitarka pokojnog Mira Bogdanovića
"U humanitarci, kako zovemo ovu teću, može se skuhati više od tisuću obroka odjednom. Nju je napravio naš pokojni Miro Bogdanović i sigurno bi bio ponosan da danas vidi kako se upotrebljava", rekao nam je u Petrinji Neven Aljinović iz Splita. Miro Bogdanović, podsjećamo, bio je poznati splitski kuhar kojemu je Tuđmanov HDZ uništio život proglasivši ga teroristom zbog članstva u Dalmatinskoj akciji, a bio je i žrtva vojnika-reketara koji su mu uništavali restoran. Njegova humanitarka, pak, danas hrani ljude koje je HDZ nakon rata zaboravio, a država čak i prevarila kriminalnom obnovom kuća koje su se zbog loše gradnje srušile u potresima.
Kaos koji funkcionira
Trg u Petrinji, ta velika kuhinja na otvorenom, na prvi pogled izgleda potpuno kaotično. Istovremeno se kuha, dijeli, donosi namirnice, a posvuda se u rukama gladnih mogu vidjeti vrećice dostavljačkih kompanija, pa bi netko neupućen mogao pomisliti da se tamo kuha za Wolt i Glovo. Vatrogasci šmrkovima ispiru kazane u kojima se do prije nekoliko trenutaka kuhao gulaš.
"Najviše kuhamo gulaše, paprikaše, grah. Sve na žlicu, da ugrije ljude", kaže nam Neven Aljinović koji "u civilu" kuha na jahtama, a ovih dana pod ceradom. Ovo mu je već druga smjena u Petrinji, a doći će i opet bude li trebalo.
Državne službe, civilna zaštita, vojska ili Crveni križ nikako da preuzmu prehranu Banije. Čini se da im sasvim odgovara da to rade kuhari dobrovoljci kojima su odlukom Nacionalnog stožera civilne zaštite zatvoreni restorani zbog protuepidemijskih mjera. Vojska na pogođeno područje još nije dovukla ni modernu poljsku kuhinju, sve su kuhari donijeli sami, a civilna zaštita u svojim planovima uopće nema stavku toplih obroka. Oni su planirali stradalnike i volontere hraniti konzervama, krekerima i keksima.
Zadrani preuzeli Glinu
Poput Petrinje, i u Glini je improvizirana kuhinja. Pod šatorom kuha uglavnom uigrana ekipa iz zadarskog restorana Bruschetta koju je u Glinu doveo vlasnik Božo Vedrić. Ovo je jedina kuhinja koju su preuzeli kuhari i pomoćno osoblje kojji inače kuhaju skupa, no s njima radi i nekoliko kuhara koje su uupoznali u Glini.
"Ovo je sve moja ekipa iz Bruschette. Tu je negdje i vlasnik koji je došao s nama. Poznajemo se, uigrani smo i iako uvjeti nisu idealni, snalazimo se. Zapravo, čast mi je raditi u ovakvim uvjetima, jer ovo je minimum koji možemo napraviti za ljude koji su stradali", rekao nam je u Glini Dario Kapović iz Bruschette.
Sve su kuhinje pokrenuli chefovi-volonteri, posebno je zanimljiva priča o kuhinji u Glini
U Glini je kuhinja pokrenuta nakon onih Petrinji i Sisku.
U Petrinji su je pokrenuli Nacionalna udruga ugostitelja s Marinom Medakom na čelu, kojem u Petrinji pomaže operativac Matija Pinjač, u suradnji s udrugom Chef kuha doma predvođenom chefovima Marinom Rendićem i Matom Jankovićem te koordinatorom Igorom Čimburom, već istog popodneva nakon razornog potresa koji je u utorak 29. prosinca pogodio Baniju. Treba napomenuti i da se tisuće obroka za Petrinju i okolicu pripremaju i u Zagrebu, u restoranima Mano, Apetit by Marin Rendić, Pivana i Vinodol.
Kuhinju u Sisku pokrenuo je Hrvatski kuharski savez, a u Topuskom kuhaju chefovi iz udruge Restaurateurs (JRE).
Začetnik glinske kuhinje je bio Martino Kovačić, Riječanin sa zagrebačkom adresom. Po zanimanju također kuhar, sam je organizirao veliki šator u čijem stražnjem dijelu sada kuhaju uigrane kuharske ekipe, dok su u prednjem, velikom dijelu šatora, naslagane nebrojene klupe i stolovi za sve one koji na licu mjesta kušaju njihove ukusne obroke. Šator sada vodi uigrana ekipa u kojoj su uz Martina Kovačića i Vinko Smokrović iz Nacionalne udruge ugostitelja, Luka Lerga i Franko Jandrušić te chef i biker Robert Stipčević.
Topla hrana znači dom
Svi kuhari koje smo za rukav povlačili da nam nešto kažu jedva su odvajali po minutu, dvije za razgovor. Misle samo kako nahraniti ljude, kako im pomoći da prežive još jedan dan. Stradalima i volonterima pokazuju ljubav poput roditelja koji znaju da topao obrok znači dom. A ovi su ljudi izgubili domove, ali zahvaljujući kuharima ne i nadu da će se jednom u njih vratiti.
Najromantičnija kuhinja
Nakon cijeloga dana obilaska kuhinja na Baniji, vratili smo se kuharu kojeg smo posjetili oko podne dok je sjekao svinjetinu za gulaš. Na obali Kupe po cijeli dan kuha sam u najromantičnijoj kuhinji koju smo posjetili. Bojan Pavlić kuhar je iz škole "22.lipnja", koju su zauzeli kolege pod vodstvom Marina Samboleka, a sada kuha u jednom kazanu na kupalištu Zibel. Ujutro ode u školu po namirnice pa cijeli dan do večeri kuha jelo za volontere.
"Odlučio sam na svoju ruku ovdje kuhati za volontere da se ne gužvaju po drugim kuhinjama", rekao nam je Pavlić. Navečer na kupalište dođu volonteri među kojima se pronosi glas da Pavlić kuha za njih pa se uz vatru opuštaju, prepričavaju događaje dana iza njih i planiraju što će i kamo sutra. Siti, jer vojska kuhara je došla i kuhačama dijeli dobrotu.