Radmana je davno trebalo potjerati, a Kovačiću zabraniti da uređuje išta osim dnevnog boravka

Foto: Index, FAH

GORANA RADMANA trebalo je odavno potjerati s Hrvatske radiotelevizije. Vrata mramorne porte trebalo je za njim zakračunati kada je zabranio zaposlenicima, prvenstveno novinarima, da govore ono što misle. Pa makar mislili i glupo. Umjesto svojega, morali su imati njegovo, odobreno mišljenje i samo su tada mogli govoriti.

Gorana Radmana trebalo je vilama i bakljama potjerati s Prisavlja kada je potpisao otkaze Karolini Vidović Krišto, zbog internog pisma, Elizabeti Gojan, zbog izrečenog u prijenosu inauguracije predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Hloverki Novak – Srzić, zato što je tražila kaznu za Elizabetu Gojan. Radmanu je trebalo zabraniti pristup svoj novinarskoj opremi kada je Dnevnik iskoristio da se brani od optužbi za sukob interesa te zabranio da mu se postavljaju pitanja.

Radman je smijenjen - prekasno

Gorana Radmana trebalo je ne samo potjerati s HRT-a, nego mu i zabraniti da uopće posjeduje televizor s daljinskim upravljačem kada je javnu televiziju podijelio po stranačkom ključu. Dio programa, primjerice HRT4, dao je desnici, kao i nekadašnji Treći dnevnik, a središnju informativnu emisiju ljevici.

Goran Radman, konačno je smijenjen. Kasno, ali bolje i sada nego da je nastavio vladati Hrvatskom radiotelevizijom. Nije smijenjen zbog katastrofalno lošeg programa, niza skandala ili mizerne gledanosti koju lako prepišaju televizije s deseterostruko manjim resursima. Smijenjen je jer je HRT loše vodio poslovne knjige. Zbog šugavog informativnog programa ga nisu mogli smijeniti, jer bi onda na njegovo mjesto morali postaviti nekog tko bi znao popraviti ono što se na HRT-u desetljećima uništavalo.

No, za vršitelja dužnosti odabrali su Sinišu Kovačića. Siniša Kovačić jedno je od utjelovljenja svega onoga što HRT ni na koji način ne bi smio biti. Proslavio se ulagivačkim pitanjima, kada ih je uopće znao postaviti, posrednim dojavljivanjem političarima koje će se teme obrađivati u Dnevniku, lažnim predstavljanjem gostiju, neujednačenim prilozima... Iako je svaki od tih razloga dovoljno dobar da mu se ne dozvoli da uređuje ništa više od vlastitog dnevnog boravka, jednako tako su svakoj garnituri na vlasti baš ti razlozi dovoljni da u Kovačiću vide idealnog urednika. Sada i vrhovnog šefa HRT-a.

HNIP - najveća preporuka za vladanje HRT-om

Siniša Kovačić ima još jednu veliku, najveću, preporuku za vladanje HRT-om. Osnovao je paranovinarsko udruženje HNIP (Hrvatski novinari i publicisti). S kolca i konopca u tom su se društvancu okupili Marko Jurič, Velimir Bujanec, Jure Vujič, Obrad Kosovac, Hrvoje Hitrec te niz drugih koji se lažno predstavljaju novinarima, a zapravo su najobičniji propagandisti. Takvo je društvo Sinišu Kovačića izabralo za svog predsjednika. Ta kvazinovinarska družba naravno nije član Međunarodne novinarske federacije (IFJ), njeno djelovanje je za domaću upotrebu. Takvi su im i proglasi, nepismeni na nekoliko jezika. Služe samo da bi se predstavljali kao alternativa Hrvatskom novinarskom društvu, a zapravo promovirali stavove tvrde desnice.

Njihov rad nema nikakve veze s novinarstvom, baš kao što se ni većina njegovih članova ni u najluđim snovima ne mogu nazivati novinarima.

Ipak, korisni su. Korisni su HDZ-u kada treba braniti „hrabrog ministra“ Zlatka Hasanbegovića, ili kada sud predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku dosudi 70 tisuća kuna zbog objave intervjua. Tada Kovačić smatra da to nije pritisak na medije i da presude zapravo ne treba komentirati. HNIP i Kovačić ne bave se novinarskim poslom, niti su zato osnovani. Stvoreni su da daju legitimitet kršenju slobode medija, kakvo posljednjih mjeseci vidimo u Poljskoj i Mađarskoj, a uskoro ćemo i u Hrvatskoj.

Ovakav HRT nam ne treba

Kovačićev zadatak nije da popravi HRT, nego da ga pretvori u slugu samo jedne političke opcije. Takav HRT nam ne treba, kao što nam nije trebao ni Radmanov. Političke stranke već imaju glasnogovornike i nema potrebe da plaćamo novinare HRT-a da ponavljaju njihova mišljenja.
Puno bi jeftinije bilo da svakome ovlaštenom megafonu stranaka damo mikrofon i kameru pa neka trkeljaju što ih volja.

Ovakav HRT ionako više nema smisla gledati. Baš kao što nema smisla čitati statut javne radiotelevizije i ciničnu rečenicu: „U obavljanju svoje djelatnosti HRT je neovisan o bilo kakvom političkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih interesa“. Uvjerljiva je kao i sloboda izražavanja u ustavu Sovjetskog saveza.