Foto: Yugopapir, Screenshot: YouTube
PROSINAC 1974: Ante Gabelić. Kome ovo ime nešto govori? Upoznali smo ga prvi put prije pet godina. Bio je lijep dan u prosincu 1969. godine, kada se cijela Jugoslavija spremala proslaviti dva desetljeća radničkog samoupravljanja. Sve je bilo svečano, u cijeloj zemlji. Tvornice okićene crvenim zastavama i trobojkama.
Novine, naravno, uvijek pišu o takvim jubilejima. Ali, kakve to ima veze sa šjor Tonijem, kako ga popularno zovu njegovi sugrađani? Pošli smo tog jutra tražiti čovjeka koji je prvi izgovorio one riječi koje će ući u povijest:
"Tvoja je tvornica - radniče!"
I on je s njima ušao u povijest - mada to tada sam vjerojatno nije mogao znati.
Prvi predsjednik prvog radničkog savjeta u Jugoslaviji
Ante Gabelić, sedamdesetogodišnji krepki Dalmatinac, bio je prvi predsjednik prvog radničkog savjeta u Jugoslaviji. Točno 29. prosinca 1949. godine, radnici cementare u Solinu izabrali su prvi radnički savjet u Jugoslaviji. Što sada radi šjor Toni, prvi predsjednik?
Kad smo ga upoznali, odavno je bio otišao u mirovinu. Trebalo je otići u Vranjic, ribarsko selo na istoimenom poluotoku, udaljeno od Splita oko desetak kilometara, da bi se obavio razgovor s tim čovjekom.
Ante Gabelić vrijeme u mirovini provodio je uz more
Znajući da je rođen prije sedam desetljeća, očekivali smo kako ćemo vidjeti oronulog starca sa štapom, kako polako šeta uskim ulicama primorskog gradića. Pronašli smo ga, međutim, na obali, živahnog, preplanulog od sunca i zamolili ga da odloži svoj svakodnevni "posao" ribolovca.
Uvijek je teško u ovakvim okolnostima započeti razgovor. Čovjek obično dođe s izvjesnim preduvjerenjem o osobenosti: predsjednik radničkog savjeta - nije mala stvar. S njim je započela jedna epoha... Međutim ispalo je, sasvim jednostavno: kao što to obično bude s jednostavnim ljudima.
Prisjećanja na neka druga vremena
Što da pitamo? Biografija, druže predsjedniče?
"Ma, čekajte ... Kakva biografija. Život, druže, običan život ..."
Zatim se prisjeća:
"Došao sam ovdje s Visa 1920. godine i zaposlio se u radionici Cementare. Radionica, napišite tako... Važno je, vidjet ćete kasnije... Oženio sam se Ljubicom, radnicom, i - ostao."
A zatim?
"Zatim što? Pa evo: štrajkovi... sindikati ... zatvor u staroj Jugoslaviji. I 1926. godine u vojsci: "Državni neprijatelj" ... U partiji 1930. godine. U rat - 1941. godine."
Obnova nakon Drugog svjetskog rata
Imate li spomenicu?
Naravno, a zašto? I, onda, 1945. - po direktivi - ponovo u istu tvornicu. (Već je ona radionica o kojoj sam govorio bila tvornica, ali porušena u ratu). Trebalo je obnoviti, druže.
I onda?
"Pa, eto, onda - onda vjerojatno znate sve ono kako je izgledalo. Zemlji je bio potreban svaki kilogram cementa. A tvornica porušena. Radilo se, brate, što drugo reći."
Nije loše da se o ovim jubilejima sjetimo ovih ljudi. Dok se vodio ovaj razgovor, nije bilo vremena za zaključke. Ali kasnije? Gotovo punih 50 godina ispričao je šjor Toni samo za jedan sat.
"Tvornice radnicima"
A što je bilo dalje, druže Gabeliću? Kako je bilo ONO, kako se to u stvari dogodilo?
"A da, zbog toga ste došli. Tog 29. prosinca imali smo izbore. Rekoše: vi ćete biti preteče... Da ono: tvornice radnicima ne bude samo parola. Radnici Cementare izabraše nas jedanaest.
"Imamo važne stvari za rješavanje ... a ti ćeš, Gabeliću, biti predsjednik" - rekoše oni.
I stvarno su bile važne stvari. I nije bilo lako: bila je to ona godina ekonomske blokade ... A cementa mora biti, razumijete: mora."
Zakon o radničkom samoupravljanju
A zatim je 1950. godine došlo do onog čuvenog zakona o radničkom samoupravljanju.
Što sada radi 75-godišnji čovjek koji će sigurno ući u povijest? Na velika vrata. Radnik, ratnik, prvi predsjednik radničkog savjeta mirno provodi svoj zasluženi odmor. Zvali smo prije neki dan telefonom Vranjic. Kako je šjor Toni?
Ništa novo, sve je isto, samo nam je prvi predsjednik stariji za pet godina. I danas sunce grije u malom primorskom gradiću. Častan život i prijatna starost jednog čovjeka.
Šjor Toni je bogat čovjek
On i žena mu Ljubica izrodili su devetero djece. Svi oni rade negdje širom Jugoslavije. Sada već zaplače i poneko unuče.
A imate li svoju kuću, šjor Toni? - pitali smo ga onda prije pet godina...
"Nemam, a i što će mi, lijepo i ovako živim."
Šjor Toni je bogat čovjek. Bogat u onom drugom smislu. Jer, ako netko jednom bude pisao povijest jugoslavenskog samoupravljanja, svakako će morati prvo da navrati i ovdje - na ovaj poluotok. Zbog njega.
Napisao: P. Kostić (Duga, 1974.)