U prosincu 1508. godine formirana je jedna od najneobičnijih i najkrhkijih političko-vojnih koalicija renesansne Europe: Cambraiska liga. Nastala je na inicijativu pape Julija II., a okupila je dotad suparničke europske sile - Papinsku Državu, Francusku, Sveto Rimsko Carstvo i Španjolsku - ujedinjene u jednoj zajedničkoj ambiciji: slamanju moći Mletačke Republike.
Iako je trajala kratko, liga je dramatično preoblikovala političku kartu Apeninskog poluotoka i potaknula niz ratova koji su obilježili prva desetljeća 16. stoljeća.
U to vrijeme Mletačka Republika bila je jedna od najbogatijih i najstabilnijih država Europe. Moć Venecije temeljila se na trgovini, mornarici i dobro organiziranom upravnom sustavu, ali i na ambicijama širenja na kopnu. Upravo je taj kontinentalni prodor zabrinuo velike sile, ponajviše Papinsku Državu, koja je smatrala da Venecija ugrožava njezine teritorije u sjevernoj Italiji.
Papa Julije II., poznat po energičnoj, gotovo ratničkoj politici, odlučio je okupiti koaliciju koja će ograničiti venecijanski utjecaj.
Dana 10. prosinca 1508. u gradu Cambraiju potpisan je tajni sporazum. Pritom su se Francuska i car Maksimilijan I. nadali teritorijalnim dobicima, dok je Španjolska željela ojačati vlastite posjede u južnoj Italiji. Liga je predstavljala rijedak trenutak privremene harmonije između sila koje su se međusobno često gledale s nepovjerenjem.
Početak rata bio je poguban za Mlečane. Francuska vojska, jedna od najmodernijih u Europi, nanijela im je težak poraz u bitci kod Agnadella 1509. godine. Venecija je izgubila većinu posjeda na kopnu, što je predstavljalo najteži udarac njezinoj moći u stoljećima.
Ipak, Republika se pokazala iznimno otpornom: reorganizirala je vojsku, oslonila se na svoje saveznike i povremeno na diplomatske manevre koji su u Italiji bili jednako važni kao i sama borba na bojištu.
Iako je Papa Julije II. bio glavni pokretač antivenecijanske koalicije, razvoj događaja ga je ubrzo natjerao na preispitivanje savezništava. Kako je Francuska rasla u utjecaju u sjevernoj Italiji, papa je procijenio da bi francuska dominacija mogla biti još opasnija od venecijanske. U samo nekoliko godina de facto je napustio Cambrajsku ligu te pokrenuo novi savez - Svetu ligu - ovaj put protiv Francuske.
Ovaj dramatični politički zaokret oslikava nestabilnost talijanskih ratova i karakter renesansne diplomacije, u kojoj su se savezništva sklapala i raskidala prema trenutačnim interesima, često preko noći.
Iako je kratkog vijeka, Cambraiska liga imala je dalekosežne posljedice. Privremeno je oslabila Veneciju, ali ju nije uništila. Republika se oporavila i nastavila biti važan europski akter još stoljećima. S druge strane, liga je ubrzala proces koji je obilježio talijanske ratove: stalnu rotaciju saveznika i borbu za prevlast između Francuske, Španjolske i Svetog Rimskog Carstva.
U širem smislu, osnivanje Cambraiske lige pokazalo je koliko je u renesansnoj Europi ravnoteža moći bila krhka. Sile su bile spremne udružiti se čak i s dugogodišnjim neprijateljima kako bi ograničile ambicije treće strane. Italija, bogata i politički fragmentirana, postala je poprište tih sukoba, što je duboko obilježilo njezinu povijest.