Rimsko Carstvo u 4. stoljeću više nije bilo nepobjediva sila kakva je bilo na vrhuncu moći, ali njegova je vojska i dalje predstavljala zastrašujućeg protivnika. Kada je car Valens u ljeto 378. krenuo obračunati se s Gotima na Balkanu, teško je mogao očekivati da će pohod završiti jednom od najvećih katastrofa u rimskoj vojnoj povijesti.
Bitka kod Hadrijanopola, današnjeg Edirnea u Turskoj, odigrala se 9. kolovoza 378. Rimljani su teško poraženi, velik dio njihove vojske bio je uništen, a među poginulima je bio i sam car. Antički povjesničar Amijan Marcelin razmjere poraza usporedio je s katastrofom kod Kane, gdje je Hanibal gotovo šest stoljeća ranije uništio golemu rimsku vojsku.
Goti su zapravo bježali pred opasnijim neprijateljem
Priča koja je dovela do bitke počela je nekoliko godina ranije, daleko od Hadrijanopola. Huni su tijekom 370-ih prodrli prema područjima u kojima su živjeli Goti i pokrenuli velike migracije. Dio Gota predvođen Fritigernom stigao je 376. na Dunav i zatražio dopuštenje da prijeđe na teritorij Rimskog Carstva.
Car Valens pristao je. Rimljanima je dolazak velikog broja ljudi mogao predstavljati problem, ali i priliku. Novi doseljenici mogli su obrađivati zemlju, plaćati poreze i, što je posebno važno, postati izvor novih vojnika.
Problem je nastao nakon prelaska Dunava. Rimska administracija nije uspjela osigurati odgovarajuću opskrbu, a lokalni dužnosnici iskorištavali su očajne doseljenike. Glad i zlostavljanje pretvorili su izbjegličku krizu u pobunu. Goti su se na kraju okrenuli protiv države koja ih je samo nekoliko mjeseci ranije pustila preko svoje granice.
Valens je odlučio napasti bez pojačanja
Sukobi su se nastavili tijekom 376. i 377., a situacija je postajala sve ozbiljnija. Valens se vratio s istoka kako bi osobno riješio problem. U pomoć mu je trebao doći i njegov nećak, zapadnorimski car Gracijan, koji je sa svojom vojskom krenuo prema Balkanu.
Valens ga nije dočekao.
Rimski izviđači procijenili su da se pred carem nalazi oko 10000 Gota. Točan broj ljudi koji su sudjelovali u bitci danas nije moguće pouzdano utvrditi, a moderne procjene znatno variraju. Ono što je jasno jest da je Valens podcijenio protivnika i odlučio krenuti u bitku prije dolaska Gracijanovih snaga. Antički izvori sugeriraju i da nije želio dijeliti slavu očekivane pobjede sa svojim mlađim suvladarom.
Ujutro 9. kolovoza rimska vojska krenula je prema Gotima. Bio je iznimno vruć ljetni dan, a Rimljani su nakon dugog marša do neprijateljskog položaja stigli umorni, žedni i gladni. Goti su svoje obitelji i imovinu smjestili iza kruga sastavljenog od kola, koji je služio kao svojevrsna improvizirana utvrda.
A onda se pojavila gotska konjica
Fritigern je pokušavao odgoditi početak bitke pregovorima. Moguće je da je doista razmatrao mir, no Amijan Marcelin smatrao je da je glavni cilj bio kupiti vrijeme. Dio gotske konjice u tom se trenutku nije nalazio na bojnom polju.
Upravo je njezin dolazak dramatično promijenio situaciju.
Borba je počela prije nego što su Rimljani potpuno organizirali svoje snage. Gotska konjica napala je rimske bokove, rimska konjica bila je potisnuta, a pješaštvo se našlo zbijeno na premalom prostoru. Brojčana prednost, disciplina i iskustvo koje su Rimljani možda očekivali iskoristiti više nisu bili dovoljni.
Bitka se pretvorila u pokolj. Vojnici u zbijenoj masi nisu imali dovoljno prostora ni za normalno korištenje oružja, a povlačenje je postajalo sve teže. Kada se rimska formacija konačno raspala, počeo je bijeg.
Amijan Marcelin zapisao je da su poginule približno dvije trećine rimske vojske. Točne brojke nisu poznate, ali procjenjuje se da su rimski gubici premašivali 10000 ljudi. Poginuo je i velik broj visokih časnika.
Nitko ne zna kako je car Valens umro
Među mrtvima je bio i Valens. Kako je točno završio njegov život, nije poznato.
Prema jednoj verziji pogođen je strijelom dok se nalazio među svojim vojnicima. Druga priča govori da je ranjeni car sklonjen u obližnju kuću te da su je Goti, ne znajući da se u njoj nalazi rimski vladar, zapalili. Njegovo tijelo nikada nije pouzdano identificirano.
Hadrijanopol nije odmah srušio Rimsko Carstvo. Istočni dio Carstva oporavio se i opstao još više od tisuću godina, dok je Zapadno Rimsko Carstvo preživjelo još gotovo stoljeće. Novi car Teodozije I. na kraju je 382. postigao sporazum s Gotima i uključio njihove ratnike u rimski vojni sustav.
Ipak, psihološki i vojni udar bio je golem. Hadrijanopol je pokazao da velika rimska vojska predvođena samim carem može biti uništena u samo jednom danu. Zbog toga se bitka često navodi kao jedna od važnih prekretnica dugotrajnog slabljenja rimske vlasti na Zapadu, premda suvremeni povjesničari upozoravaju da se pad Carstva ne može objasniti jednom bitkom ili jednim uzrokom.