Rusija je prodala ogroman teritorij. Kasnije je postalo jasno koliko je to bilo glupo

Foto: Library of Congress, Wikipedia

RUSIJA je najveća država na svijetu, ali je mogla biti i veća da se svojevoljno nije odrekla 1.5 milijuna km2 teritorija u Sjevernoj Americi. Radi se o uglavnom zaboravljenom povijesnom događaju iz 1867., kojim je Rusija, točnije tadašnje Rusko Carstvo, prodala Aljasku SAD-u, i to vrlo jeftino. 

U povijesti se to pokazalo kao jedan od najvećih promašaja u povijesti Rusije i jedan od najisplativijih poteza u povijesti SAD-a. Danas je Aljaska teritorijalno daleko najveća savezna država SAD-a, oko 2.5 puta veća od Teksasa koji je druga najveća, jedna od najbogatijih po pitanju prirodnih sirovina (posebno nafte) i goleme strateške važnosti. 

Kako je Rusko Carstvo koloniziralo Aljasku

Kolonizacija Aljaske je počela tek u prvoj polovici 18. stoljeća, kao logičan korak u ruskoj ekspanziji na istok preko Urala, Sibira i Čukotskog poluotoka. Bilo je to rijetko naseljeno područje koje nije ni trebalo vojno osvajati, a ubrzo je postao jasan veliki potencijal za zaradu.

Prvi ruski doseljenici na Aljasku bili su trgovci krznom, ali su njihovom dolasku i uopće spoznaji da Aljaska postoji prethodili pomorski istraživači pod pokroviteljstvom ruskih careva i carica. To je postignuto tzv. "Velikom sjevernom ekspedicijom", idejom koju je inicirao car Petar Veliki (vladao od 1682. do 1725.), ali su je počele provoditi tek carice Ana (1730.-1740.) i Elizabeta (1741.-1762.). 

Aljaska je pronađena u drugoj Velikoj ekspediciji, čiji su troškovi bili golemi. Procjenjuje se da je u nekim godinama čak 15 posto ukupnih godišnjih troškova Ruskog Carstva potrošeno na nju. Ali ekspedicija je bila uspješna. 

Bogatstvo Aljaske

Pokazalo se da je Aljaska bogata zbog izvoza posebno cijenjenog krzna vidri. Da bi se eksploatiralo to tada praktički jedino isplativo prirodno bogatstvo Aljaske, osnovana je 1799. Rusko-Američka kompanija kojoj je dano isključivo pravo da trguje krznom iz Aljaske, s domorodačkim stanovništvom, uspostavlja nova naselja i općenito upravlja procesom kolonizacije. 

Osnovano je prvo stalno naselje, Novi Arhangelsk (danas grad Sitka), te je započeta prilično unosna trgovina. Muškarci iz domorodačkih plemena iz skupina Alutiiqa i Aleuta su prisilno novačeni zbog toga što su bili vješti lovci na vidre. U suštini je obrazac bio isti kao kod sličnih kompanija za kolonijalno upravljanje u Europi, primjerice Nizozemske istočnoindijske kompanije i Britanske istočnoindijske kompanije. 

Kompanija je imala vlastitu zastavu i mogla je samostalno sklapati trgovačke sporazume s drugim državama bez odobrenja Ruskog Carstva, ali je ono ionako bilo većinski vlasnik (ne i jedini). 

Otpor domorodaca je postojao, ali je bio ograničen zbog rijetke naseljenosti, plemenskih podjela i tehnološke zaostalosti u odnosu na kolonizatore. Primjerice, plemena etničke skupine Tinglit su 1802. uništila nekoliko trgovačkih postaja, ali su pobijeđeni u bitci kod Sitke od malobrojnijih Rusa u savezništvu s domorocima Aleutima.

Aljaska je u početku bila jako isplativa, počela je i trgovina s američkim trgovcima te Američkom kompanijom za krzno, ali je do sredine 19. stoljeća populacija vidri izlovljena, čime je Aljaska izgubila svoju privlačnost. Rusko-Američka kompanija se više nije mogla financirati iz vlastitih prihoda pa je ovisila o de facto državnim subvencijama.

Zašto je Rusko Carstvo prodalo Aljasku?

Odluka o prodaji je donesena zbog dva glavna razloga. Prvi je bio poraz Ruskog Carstva u Krimskom ratu, vođen protiv udruženih snaga Osmanskog Carstva, Francuske, Britanskog Carstva i Kraljevine Sardinije. Gubitak u tom ratu je oslabio rusku vojsku, ispraznio državnu blagajnu i ukazao na veliku tehnološku, ekonomsku i infrastrukturnu zaostalost Ruskog Carstva. 

Nakon rata je trebao ogroman novac za obnovu i izgradnju infrastrure, a blagajna je bila prazna. Trauma od tog poraza je bila veliki katalizator promjena u Rusiji, a prodaja Aljaske način da se financiraju. Uz to više nije bila toliko profitabilna, pa nije smatrana teritorijem koji se treba zadržati pošto-poto. 

Drugi razlog je taj što se radilo o najudaljenijem teritoriju udaljenom više od 6500 km od Moskve. Od Rusije ga je djelilo more, Beringov prolaz, što je dodatno otežavalo put. Teško obranjivo u slučaju rata. 

Tada je Kanada još bila kolonija Britanskog Carstva, jednog od najvećih neprijatelja Ruskog Carstva. U slučaju rata se Aljaska jednostavno ne bi mogla braniti od napada iz Kanade, sasvim jasno s obzirom na to da se Rusko Carstvo nije moglo nositi ni s ratom na Krimu koji je udaljen tek 800 km od Moskve. 

Rusija prodaje Aljasku za sitniš

Car Aleksandar II. je SAD-u i ranije ponudio prodaju Aljaske SAD-u, ali je zbog opasnosti od izbijanja Građanskog rata u SAD-u ponuda odbijena. Pregovori su obnovljeni nakon završetka rata 1865., a inicirali su ih Rusi.

Ugovor je potpisan 30. ožujka 1867. po cijeni od samo 7.2 milijuna dolara, što je bilo začuđujuće malo i u tadašnje vrijeme. Tako je vrijednost Aljaske procijenjena na manje od 5 dolara po km2. Po današnjoj vrijednosti dolara, to je oko 130 milijuna dolara, tj. 87 dolara po km2

U cijeloj Aljasci je bilo tek oko 60 tisuća ljudi, od čega je 50 tisuća činilo autohtono stanovništvo. Postojala su tek dva manja naselja od nekoliko stotina stanovnika i 20-ak trgovačkih postaja s tek nekoliko stalnih stanovnika. Većina Rusa se nakon prodaje vratila u Rusiju. 

Senat SAD-a je odobrio kupnju velikom većinom glasova (samo dva protiv), a uglavnom su je podržali mediji i javnost. Bilo je onih koji su tvrdili da se radi o rasipanju novca poreznih obveznika i da je kupljen bezvrijedan teritorij. 

Kupnja Aljaske se pokazala kao pun pogodak za SAD

Aljaska je zaista vrlo brzo postala profitabilna, a do 1890. je SAD već vratio "investiciju" i to primarno lovom na tuljane, čije se krzno slalo u London na obradu prije prodaje na međunarodnom tržištu. Da se kupnja isplatila pogotovo je postalo jasno 1898. kada je na zapadu Aljaske u okolici grada Nome pronađeno zlato, lako dostupno jer je se nalazilo u pijesku na plažama. 

Danas u njoj živi 730 tisuća ljudi, BDP po stanovniku je veći nego u većini država EU, a ukupni BDP 60 milijardi dolara. Kao izvor sirovina za industriju SAD-a je kroz povijest bila neprocjenjiva, posebno po pitanju nafte i plina. Zbog velike geostrateške važnosti, vojska je jedan od najvećih poslodavaca. 

Što bi bilo da Aljaska nije prodana?

S pogledom unatrag lako se podsmjehivati Ruskom Carstvu zbog prodaje teritorija koji je kasnije postao toliko važan, ekonomski i strateški, za SAD. Ali s obzirom na okolnosti u vrijeme provođenja prodaje, to i nije bilo toliko nerazumno rješenje. 

Rusko Carstvo je smatralo da će ionako izgubiti Aljasku u mogućem ratu s Britanskim Carstvom i procjena je bila da se radi o neobranjivom teritoriju. Mornarica ni u doba mira nije mogla efikasno kontrolirati more oko Aljaske, pa je krivolov bio stalni izazov kolonijalnim vlastima. 

Zanimljivo je razmišljati kako bi se povijest odvijala da do prodaje nije došlo. Bi li Britansko Carstvo stvarno okupiralo Aljasku, bi li danas taj teritorij bio dio Kanade, kako bi se odvijao Drugi svjetski rat na Pacifiku između Japana i SAD-a da je Aljaska bila pod kontrolom SSSR-a, kako bi SAD reagirao u alternativnom scenariju da je SSSR izgradio silose s atomskim bombama na Aljasci itd.

Pročitajte više