Uz ovakvu ljevicu, kome još trebaju ustaše i četnici?

Screenshot: YouTube

BERNARD-HENRI LEVY napadnut je na tribini filmskog festivala Beldocs u Beogradu. Najprije ga je nestašna djevojka, nerođena sestra Boška Buhe i Sirogojna, gađala tortom. Lévy je na tortu u glavu navikao. Tko zna koliko ga je puta tijestom i šlagom pogodio Noël Godin... Taj je od bacanja torti ljudima u lice napravio karijeru. Pogodio je Billa Gatesa, Nicolasa Sarkozyja i Jean-Luca Godarda. Ovo posljednje je neoprostivo i zahtijeva najtežu kaznu, ako ne i odmazdu države.

Lévy je, dakle, tortu u lice manje-više iskulirao. Nastavio je govoriti. A onda se na binu iza njegovih leđa popeo mladić. Nosio je transparent kojim nas je obavijestio da je pripadnik SKOJ-a i da prosvjeduje zato što drži kako Lévy podržava imperijalistička ubojstva.

Za to vrijeme, pred binom, nerođeni brat Miloša Obilića pokušavao se fizički obračunati sa starim "neprijateljem srpstva" ili "imperijalističkim slugom" – jer tko će znati je li taj vitez bio desničar ili skojevac. Iz publike su Lévyju vikali da je ubojica i tjerali ga iz Beograda. "Glas naroda" istakao je kako je Lévy "gad", koji se "zalagao za bombardiranje Jugoslavije osam godina prije NATO-a".



Srčano i neefikasno

Lévy je, dakle, napadnut zbog Bosne. Kada danas spomenete "zapadni intelektualci" i "Bosna" u istoj rečenici, velika je vjerojatnost da govorite o Susan Sontag i Lévyju. Njegova obrana Bosne bila je srčana i ne posve neefikasna. Pokušao je Francoisa Mitteranda uvjeriti da Francuska treba pozvati na intervenciju protiv vojske Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića u Bosni. Kada u tome nije uspio, snimio je film Bosna! Dao je, valjda, stotine intervjua u kojima je pozivao moćne da zaustave masakr u Bosni.


Otkad su četnici – Milošević je tada još bio mlad i lijep, a Vojislav Šešelj imao 150 kila manje – fotoaparatom u glavu gađali Mirka Kovača, nakupilo se u Beogradu napada na one koji pogrešno misle. Ovog puta napad, međutim, nisu izveli desničari, nego mlada ljevica. Koja, očito, o raspadu Jugoslavije i ratovima devedesetih misli slično, odveć slično kao desnica.

Evo njihove zajedničke verzije: "Ko nas, bre, zavadi?" Raspad Jugoslavije izazvao je Zapad. Za raspad i krvoproliće kriv je zapadni imperijalizam i multinacionalni kapital. Krivi su, dakle, svi – osim nas. Bilo je srpskog nacionalizma. Bilo je, dakako, i hrvatskog. Ali, te nacionalizme potakao je imperijalizam ne bi li razbio našu divnu zemlju. To što ta priča nema veze s mozgom ne sprečava njenu daljnju reprodukciju: naprotiv. Alternativne činjenice, šta ćeš...

Godine 2007. bivši predsjednik Makedonije Kiro Gligorov svjedočio je da je Europska unija, dakle Imperij i prljavi multinacionalni kapital, pred jugoslovenske lidere iznijela ponudu koja je trebala spriječiti raspad Jugoslavije i ono što će uslijediti. U Beograd su, rekao je Gligorov, došli Jacques Delores, predsjednik Europske komisije, Hans van den Broek i ministar vanjskih poslova Luksemburga Jacques Santer, iz zemlje koja je u tom trenutku predsjedavala. Okupili su članove Predsjedništva i izabrane predsjednike republika i iznijeli im prijedlog koji je bio usuglašen na Ministarskom vijeću EU-a: da Jugoslavija odmah bude primljena u EU i da se Vladi Anta Markovića iz budžeta EU-a dade pet i pol milijardi dolara.

Po Gligorovljevim riječima, Alija Izetbegović molio je da se prijedlog usvoji jer će inače "u Bosni biti krvi do koljena". Ponudu su odbili Milošević i Franjo Tuđman. Što rekao Boro Dežulović: "...bo sad pet i po milijardi dolara, daj da se mi prvo pokoljemo."

Reviziju prošlosti provodi i ljevica

Mladić koji je na bini Beldocsa razvio transparent dovoljno je mlad da ne pamti Miloševića i svu destruktivnu silinu srpskog nacionalizma. Pričao sam s mnogim mladim ljevičarima. Oni vjeruju kako moja malenkost i mnogi novinari i pisci moje generacije preuveličavamo zlo nacionalizma i, zbog svojih salonsko-liberalnih slabosti, svakodnevno pravimo trule kompromise, ako ne otvoreno služimo imperijalizmu i multinacionalnom kapitalizmu.

No, vratimo se na Lévyja. Da, on rado podržava tzv. humanitarna bombardiranja. Kada je podržao napad na Irak, očito je bio u krivu. Ali, on u Beogradu nije napadnut ni zbog Iraka ni zbog Libije. Nego zbog Bosne. A kad je Bosna u pitanju, Lévy je bio, očito i potpuno, u pravu. Što nas dovodi do onoga što mislim da je u slučaju beogradskog napada na Lévyja doista bitno: do činjenice da reviziju prošlosti danas i ovdje ne sprovodi samo desnica, nego i ljevica.


Revizionizam i poricanje zločina, napokon, nisu strani ljevici. Uzmite za primjer Noama Chomskog, ne trebate dalje ići. Chomsky je tvrdio da se u Kambodži ne dešava ono o čemu su izvještavali zapadni mediji. Izbjeglice i svjedoci pokolja, po njegovom mišljenju, lagali su. Crveni Kmeri, tvrdio je, pobili su "najviše nekoliko tisuća ljudi". Danas se broj žrtava terora Crvenih Kmera procjenjuje na dva milijuna. Chomsky je poslije priznao genocid u Kambodži. Što ga nije spriječilo da tvrdi kako genocida u Srebrenici nije bilo.

U revizionizmu je još ekstremniji Chomskyjev stari prijatelj i suradnik, Edward Herman, za čiju je knjigu Politika genocida, u kojoj autor "raskrinkava laži o Srebrenici i Ruandi", Chomsky napisao predgovor. To je zgrozilo novinara Guardiana Georgea Monbiota, koji je objavio korespondenciju koju je povodom toga vodio s "najvećim lijevim intelektualcem današnjice". Prepisku Monbiot – Chomsky možete pročitati ovdje.

Simpatije za tiranine i krvnike

Godine 2013. Herman je za Glas Rusije iznio svoju "istinu o Srebrenici". Po njegovom mišljenju, Srebrenica je "divovska politička prevara", u Srebrenici su muslimani ubili 2383 srpska civila; nakon toga su, u znak osvete, Srbi ubili između 500 i 1000 Bošnjaka. Također po Hermanovom mišljenju, srpska vojska ne samo da nije ubijala žene i djecu nego je 20.000 njih otpremila u sigurnost.


Uobičajeni odgovor ljevice na intelektualce kakav je Lévy, one spremne da podrže vojne intervencije Zapada, ono je što najglasnije i najdugotrajnije artikulira upravo Chomsky: spremnost da se nađu isprike za lokalne tiranine i krvnike – od Pola Pota, preko Miloševića do Bashara al-Assada – koje ljevica prepoznaje kao "neprijatelje imperijalističke zapadne politike".

Tako se dogodi da u Miloševićevoj Jugoslaviji bude prevedeno i objavljeno sve što je Chomsky o zapadnoj imperijalističkoj politici napisao, on postane često citirani autoritet u beogradskim medijima koji servisiraju klanje i negiraju genocid, a s njegovim se analizama slažu i Šešelj i Karadžić.

S takvom ljevicom - kome treba ustaški i četnički revizionizam?

Andrej Nikolaidis/Al Jazeera Balkans

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

 

Pročitajte više