OGROMNA pompa koja se stvarala oko "enormne važnosti" ovog summita za sudbinu eurozone i EU bila je, čini se, ipak prenapuhana. "Ili će zemlje EU prihvatiti naše prijedloge ili zajedničke Europe više neće biti", govorili su Merkel i Sarkozy prije velikog sastanka.
Sve zemlje nisu prihvatile ono što su tražili, ali nitko danas ne priča o definitivnom kraju europskog projekta. To nikog ne treba čuditi jer politika, naime, rijetko kad iznjedri apsolutne pobjednike. Toga su svjesni postali i Merkel i Sarkozy, koji će današnju Pirovu pobjedu ipak proglasiti pobjedom.
Donekle su dobili što su htjeli. Osim Velike Britanije, sve su zemlje na kraju ipak pristale na uvjete koje je postavila njemačko-francuska osovina, iako će to još morati ratificirati nacionalni parlamenti. Sporazum će donijeti fiskalnu disciplinu koju su tražili, ali ona neće biti ni blizu onako čvrsta koliko su se mogli nadati u slučaju ostvarivanja najoptimističnijeg scenarija.
Jedna fronta zatvorena, druga fronta otvorena
Naime, od promjene temeljnih ugovora, zasad, neće biti ništa. Zauzvrat je sklopljen multilateralni sporazum između nacionalnih vlada 26 država, kojim se zemlje obvezuju na poštovanje određenih pravila, ali bez uspostave centralnog autoriteta koji će poštivanje tih pravila garantirati. Drugim riječima, ako se neka zemlja u nekom trenutku odluči iskočiti iz zadanih tračnica, to će moći "slobodno" učiniti, ukoliko je to u skladu s važećim temeljnim ugovorom EU.
Međutim, na površinu izlazi jedan drugi problem, a on je više političkog karaktera. Njemačka i Francuska su, slikovito rečeno, ovim sporazumom zatvorile jednu frontu, ali su otvorile drugu. Realno je očekivati da će tržište, makar kratkoročno, pozitivno reagirati na današnje odluke. Međutim, labavost ovog dogovora sugerira da će u budućnosti, i to vrlo skoroj, na površinu opet početi izbijati novi problemi, koji će se opet morati rješavati u hodu.
Podjele na "nas i njih" će se sve teže moći gurati pod tepih
To ujedno znači da ovo definitivno nije zadnji "povijesni i krucijalni" summit na kojem se Europa spašava ili lomi. Bit će ih još puno, potencijalno toliko puno da bi lako moglo doći do "zamora materijala" i dizanja ruku od svega.
Velika Britanija je to pokazala već danas, iako su njeni razlozi za štrajk isključivo pragmatične prirode, od čega ne bježi ni sam Cameron.
Političke borbe i podjele na "nas i njih" ubrzo bi mogle postati glavni modus operandi europskog projekta, koji je zamišljen upravo s ciljem da takvu praksu briše. S tog aspekta postaje jasno da se danas "Europa nije zauvijek promijenila", kako to neki žele prikazati, nego je ostala ista kakva je bila i jučer - uljudna, ali konfuzna i prijetvorna. I dokle god će najmoćnijim europskim političarima usta biti puna općih interesa i europskog zajedništva, dok istovremeno u džepu drže figu i računaju što oni imaju od toga, dotle će kriza u EU ostati permanentno stanje.