Sestra Aleksandre Zec: Tada sam je posljednji put vidjela, a kći me podsjeća na nju

Foto: Privatna arhiva

Gordana Zec, sestra Aleksandre Zec koju su 1991. zajedno s majkom i ocem u Zagrebu ubili pripadnici hrvatskog MUP-a, tzv. merčepovci, dala je rijedak intervju za srpski BBC.

Ispričala je svoju ispovijest tog kobnog dana kada je ostala bez skoro cijele svoje obitelji. Preživjeli su samo ona i njezin brat Dušan, koji su se sakrili u kući.

Rekla je da su tu večer imali obiteljsku večeru te da su očekivali goste koji se nisu pojavili.

Troje djece i otac otišli su na spavanje, a majka je ostala u kuhinji, u prizemlju. Gordana je slušala emisiju na radiju, ležeći u krevetu, a vrata njene sobe su uvijek bila otvorena, jer je bila najmlađa.

Gordana Zec: Tada sam je posljednji put vidjela, zagrlila sam je da ne ide

"Malo poslije 11 je netko pozvonio, bila sam budna i osluškivala sam, čula sam galamu. Onda sam ustala, stala na vrata i tada sam posljednji put vidjela Aleksandru koja je stajala na vratima svoje sobe, pogledala me i samo otrčala niz stepenice", kaže Gordana Zec.

Otac je ustao iz kreveta, jer su ga dvojica ili trojica muškaraca u uniformi došli odvesti.

"Tu su se s njim naguravali, otac je navukao neki džemper, majka je tad poprilično plakala i tu su ga izveli, bos je bio", kaže Gordana. Ocu su vikali da izlazi napolje i da je "Srbin i četnik", majka je krenula za njim, ali su je vratili u kuću, prisjeća se.

Tad je Gordana otrčala dolje. "Znam da sam je tu zagrlila da ne ide... Meni je ovo jako bolno", izustila je. "Međutim, mama je mene tad odgurnula i rekla da će doći brzo", kazala je.

U dvorištu je devetnaestogodišnji vojnik Siniša Rimac, kako je kasnije priznao, dva puta pucao u Mihajla Zeca.

Gordana kaže da je u pidžami i bosa istrčala van. Gledala je kako pripadnici hrvatskih snaga odlaze bijelim kombijem, ali nije znala da su unutra i njene majka i sestra. "Ja sam dotrčala do tijela oca i nisam stala, samo sam prošla, uplašila sam se zbog mnogo krvi i krenula sam u kuću kod susjeda", kaže.

"S vremenom je sve teže"

"Znam da mi je deda Božo, tako smo ga zvali, otvorio i da sam mu rekla da su mi ubili tatu, a da je Dušan i dalje u kući i on je odmah pošao po njega", svjedoči Gordana.

Susjed je pokrio tijelo Mihajla te je doveo i Dušana, a kod njega su sačekali policiju i hitnu pomoć.

"Znam da je ujutro, kad sam se probudila, došla moja strina po nas, i u par kuća smo išli tražiti Aleksandru, bila sam uvjerena da je ona tu negdje", kaže.

Međutim, Mariju i Aleksandru Zec, koja je još bila u pidžami, ubojice su odvele na zagrebačko Sljeme, gdje su ih u blizini planinarskog doma Adolfovac vezali, ubili i zakopali u smetlište.

"Čovjek, kako je stariji, misli da će biti lakše, a ono je, čini mi se, teže", kaže Gordana Zec.

Prisjetila se i zlokobne atmosfere u Zagrebu toga vremena. "Bilo je poziva na telefon i spuštanja slušalice, pa kombija ispred kuće, pa ga nema. Sjećam se i majčine brige i oca koji je bio jako zabrinut", kaže. Te godine je raketiran Zagreb i Banski dvori u listopadu, što je i ona zapamtila, shvatila je da se događa "neko ludilo".

Živjeli su s bakom pa se preselili u Banju Luku

Sredinom 1992., Gordana i Dušan Zec su napustili Zagreb i živjeli su s bakom na selu, a zatim se doselili u Banju Luku, dok je rat oko njih buktao.

Gordana se prisjeća da joj je tijekom odrastanja najveća strepnja bila "da se baki nešto ne desi". "Ona nam je bila i otac i majka, i tetka i strina, nažalost", kaže.

Baka Bosa ostala je siroče kada su joj roditelji srpske nacionalnosti ubijeni u ustaškom logoru Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata, ali je to nije spriječilo da podrži ljubav sina prema Hrvatici i Zagrebu, kaže Gordana Zec.

Kuću u Zagrebu zamijenili su za jednu u Banjoj Luci, što je u vrijeme raspada Jugoslavije često bio slučaj prilikom raseljavanja stanovništva. Ovaj grad postao je Gordani i Dušanu dom gdje su se od prvog dana osjećali prihvaćeno i sigurno, kako kaže, bez sažaljenja. U Banjoj Luci je završila Ekonomski fakultet i zaposlila se, dok s poznanicima iz Zagreba nema kontakt.

"Kći me podsjeća na nju"

Iako je nova zagrebačka vlast nedavno postavila spomenik obitelji Zec na Sljemenu te se svake godine u hrvatskoj javnosti obilježava godišnjica smrti Gordaninog oca, majke i sestre, Gordana ne smatra da je hrvatsko društvo napravilo pomak u dobrom smjeru. Umjesto pravde ostaje, kaže, "gorak ukus u ustima".

Tijekom odrastanja, ni ona ni brat nisu mnogo puta otvarali bolnu temu stradanja njihove obitelji.

"Bilo je na početku teško živjeti s tom slikom, kad to dijete vidi, pa potisneš, pa se to negdje vrati. Uvijek sam sebe tjerala da moram dalje i da to tako treba", kaže. Objašnjava da je "napravila zid oko sebe", ne dajući ljudima da ga probijaju.

Gordana danas radi u Poreznoj upravi u Banjoj Luci, udata je i ima tri kćeri, a srednja je najviše podsjeća na sestru. "Tako je plava i krhka", kaže.

Pročitajte više