IAKO bi uhićenje ubojice Ivane Hodak u narodu trebalo stvoriti osjećaj sigurnosti i povjerenja u organe javnog reda i mira, u ovom slučaju taj je osjećaj u potpunosti izostao. Jednim dijelom na tome možemo zahvaliti medijskom razbacivanju izrazom "slučajno" jer nitko ne voli kada policija do počinitelja dolazi metodama koje počivaju na taoističkoj filozofiji "nečinjenja". No, čak i da je do uhićenja došlo na neki drugi, javnosti prihvatljiviji način, nemoguće je osjećati se sigurno.
Za početak, tu je gotovo nevjerojatno uzimanje "zdravo za gotovo".
Cijeli se slučaj preko noći pretvorio u nešto dijametralno onome što smo slušali do sada. Naime, iz profesionalnog smaknuća koje je, prema riječima svjedoka, djelo mlađeg počinitelja, priča se preformulirala i sada govorimo o ludom, nimalo profesionalnom šezdesetogodišnjaku u osvetničkom pohodu. Dakle, niti je profesionalan, niti se iz počinjenog djela može iščitati pomno i inteligentno promišljanje karakteristično za proračunate "profesionalce", a čak i ako ste fleksibilni po pitanju godina, bradonja od šezdeset godina koji izgleda kao da je ustao na pogrešnu stranu kartonske kutije teško može proći pod "mlađu osobu". I to je samo vrh sante.
Drugim riječima, dosadašnja je istraga urodila dokazima na temelju kojih ubojicu ne bi uhvatili čak ni da je Žila mjesecima noćio u haustoru policijske postaje.
Nadalje, iako je riječ o neopisivom entuzijazmu i optimizmu neviđenom na ovim prostorima, svi želimo vjerovati da su naše redarstvene snage spremne i vrhunski osposobljene za hvatanje kriminalaca u slučajevima koji uživaju tako visok prioritet jer prisjetimo li se reakcija javnosti, nije teško doći do zaključka kako je ubojstvo Ivane Hodak u medijima odjeknulo kao bomba i to neposredno prije odjekivanja bombe koja je usmrtila Ivu Pukanića i Niku Franjića. U tom trenutku nitko nije bio siguran i živjeli smo u strahu od organiziranog kriminala. Ljudi su gubili položaje jer za borbu protiv perfidnog neprijatelja koji ne preže od smaknuća u samom centru glavnog grada trebamo samo najbolje na ključnim pozicijama.
I ako je ovo uistinu pravi počinitelj, ovo predstavlja veliki šamar nadležnima u ovom slučaju neovisno o samom ishodu.
I za kraj, ono što predstavlja ultimativni tragikomični trenutak jest činjenica da Mladen Šlogar ne samo da nije profesionalac već je i jedan poprilično nemarni zločinac čiju neprofesionalnost nadilazi samo njegova glupost. U slučaju da oružje nije bilo pronađeno u njegovom brlogu, policija bi u rukama imala još samo jednog klošara bez osobne i sa nekoliko šteka švercanih cigareta.
Vrijedi se zapitati kako bi sve ovo završilo da nije bilo glupe sreće policajaca i (ne)sretne Šlogarove gluposti?
Dakle, ako do sada nismo imali razloga strahovati od organiziranog kriminala, sada ga definitivno imamo jer možemo biti poprilično sigurni da će pravi profesionalac svoje tragove pokriti a naše će redarstvene snage tapkati u mraku sve dok im dokazi doslovno ne padnu u krilo.
Jedina pozitivna stvar koju iz ovog možemo izvući i konstatirati da je "čaša napola puna" jest spoznaja da imamo izrazito glupe kriminalce i sretne policajce.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Pixsell