JOŠ jedni u dugom nizu epohalnih, prijelomnih i odlučujućih izbora na kojima je Srbija mogla birati između svijetle europske budućnosti i mraka nacionalističke izolacije su završili trijumfom europske opcije.
Odnosno barem je tako izgledalo u nedjelju navečer, da bi u poslovično pametnije sljedeće jutro bilo jasno da je od bilo kakve europske opcije bio daleko uspješniji europski spin. Euforija s kojom su se komentirale prve projekcije rezultata je ipak morala kapitulirati pred surovom aritmetikom, odnosno spoznajom da je Murphyjev zakon, kao i mnogo puta dosad u suvremenoj srpskoj povijesti, i ovdje našao mjesta za svoju primjenu.
Naime, umjesto kristalno čistog rezultata koji bi sugerirao nekakav povijesni preokret ili konačni obračun s prošlošću, Srbiju po svemu sudeći čeka ponavljanje stare priče o dugotrajnom, mukotrpnom sastavljanju nove vlade, odnosno licemjernoj trgovini foteljama na račun volje vlastitih birača. Vrlo je vjerojatno da će Srbija ponovno prolaziti kroz sve zamorniju sapunicu čiji je glavni lik bio Koštunica, a kojeg će, uz sličan scenarij, zamijeniti neki novi igrači.
To, dakako, ne znači da europska opcija, a prije svega briselski eurokrati, nemaju razloga za zadovoljstvo. Koncept Europske Unije je u upravo u Srbiji – osiromašenoj, a na kraju i poniženoj od strane te same Unije – kao nigdje drugdje pokazao svoju snagu. To se postiglo čak i bez nekog posebno velikog truda ili cijene. Osiromašenim i očajnim Srbima je bio dovoljan jedan bezvrijedni sporazum koji uopće nije na snazi da zaborave sav svoj nacionalni ponos, pruže ruku ka Bruxellesu i poljube iste one žute zvijezde koje se vijore na zastavi od Europe Srbiji oduzetog Kosova.
Dakako da tu nije trijumfirao sam koncept Europe koliko "spin". Ako se gledaju izborne brojke, u Srbiji se nije zapravo dogodilo ništa dramatično – ona je još uvijek bolno i ravnomjerno podijeljena na "patriote" i "izdajnike", pa izbori u nedjelju sliče tek na jedan od još mnogih okršaja koji će Srbiju iscrpljivati u godinama i desetljećima "verbalnog građanskog rata" koji traje od početka 1990-ih. Ono što je demokratima donijelo uspjeh jesu namjerno napuhivana očekivanja o uspjehu suprotne strane, kao i mnogo inteligentnije predizborno kalkuliranje.
Time je europska opcija stekla moralnu prednost kojom, barem u ovom trenutku, nastoji suzbiti po nju nepovoljnu aritmetiku. Međutim, čak i "spin" sada može teško sakriti činjenicu da europska opcija u Srbiji ne može prevagnuti ako ne postane barem dijelom manje europska.
Za to nema bolje ilustracije od činjenice da su predstavnici glavna parola s kojom se glasačko tijelo vodilo demokratima bilo nastojanje da se "spriječi povratak u devedesete". Nakon, izbora, pak, demokratski blok može uspjeti jedino ako na svoju stranu dovuče stranku koja je oličenje svega najgoreg što su predstavljale 1990-e u Srbiji, odnosno antitezu svega što je "politički korektno" u suvremenoj europskoj demokracijom.
Oni koji su samo prije nekoliko dana bili šaka nacionalističko-komunističkog jada, zaštitnici mafijaša, ratni zločinci, batinaši i gangsteri koji glasove dobivaju zahvaljujući sve manjoj "gerijatrijskoj izbornoj bazi" sada odjednom postali "reformirana socijaldemokratska i proeuropska stranka koju vode prošlošću neopterećeni mladi ljudi", "konačno ispunjenje prostora koji u Srbiji pripada suvremenoj ljevici" i "najprirodniji mogući partner lijevom centru kojeg čini Demokratska stranka".
Cijela će ova priča u Hrvatskoj, dakako, zvučati prilično poznato. O danas vladajućoj stranci u Hrvatskoj se od strane jednih te istih krugova 2000. godine govorilo nešto sasvim drukčije od onog što se govorilo 2003. godine. U Srbiji je, međutim, taj proces umjesto nekoliko traumatičnih i teških godina potrajao tek nekoliko sati.
Socijalisti danas u svom programu i retorici nisu skrenuli s onoga za što su se zalagali 2000. godine kada su najureni s vlasti. Međutim, prijeka politička potreba, ne baš tako diskretne sugestije iz inozemstva i uzdanje u tradicionalno kratko pamćenje na ovim prostorima su nagnali Tadićeve demokrate da sebi skoče u usta i tako omoguće miloševićevcima veliki povratak na vlast, a s njime i transformaciju koja se može nazvati "sanaderovskom".
Međutim, ipak je rano govoriti je li Srbija uistinu dobila svoga Sanadera, odnosno tko će to biti. Aritmetika je još uvijek na strani Tomislava Nikolića, do nedjelje najozbiljnijeg pretendenta na tu titulu. Predstavlja li ta aritmetika izraz biračke volje u Srbiji je predmet različitih tumačenja, a neizvjesnost je, kao u mnogim europskim državama, rezultat proporcionalnog izbornog sustava.
Ono što se u ovom trenutku čini izglednije jest da je Srbija, po svemu sudeći, umjesto svog Sanadera dobila svog Nadera. Za one koji ne znaju tko je to Nader, potrebno je malo podsjećanje na američke predsjedničke izbore 2000. godine.
Tada je Ralph Nader, dugogodišnji aktivist za prava potrošača, sudjelovao kao kandidat Zelene stranke. U svojoj platformi se zalagao za zaštitu okoliša, kresanje vojnih izdataka i povlačenje američke vojske iz inozemstva, ukidanje smrtne kazne, socijalne reforme, dovođenje Wall Streeta u red, prava homoseksualaca i ilegalnih imigranata. Biračko tijelo su mu činili mladi, moderni, urbani, obrazovani, društveno svjesni i "cool" glasači, odnosno američki ekvivalent Liberalno-demokratske partije u Srbiji.
Nader na izborima, dakako, nije imao šanse ući u Bijelu kuću, ali je njegov nastup imao itekako ozbiljne posljedice. U prosjeku je osvojio tek nekoliko postotaka, ali ti glasovi – za koje se osnovano pretpostavlja da bi bez njegove kandidature išli Alu Goreu – u tijesnoj su izbornoj utrci prevagu na kraju donijeli Georgeu W. Bushu. Zbog toga je Nader danas jedna od najomraženijih ličnosti u lijevim i liberalnim krugovima.
Ukoliko se, pak, u Srbiji ipak "vrate devedesete" – bilo u obliku socijalista u Tadićevim ministarskim foteljama, bilo u obliku Nikolića na vlasti – nema sumnje da će Čedomir Jovanović u Srbiji doživjeti istu sudbinu. Na njega će bacati drvlje i kamenje što je na izbore išao samostalno sa svojom listom, odnosno što svoj ponos i stranački identitet nije žrtvovao radi zajedničkog nastupa s demokratima kojima bi - barem to sugerira analiza glasova – donio odlučujuću prevagu.
Jovanović – čija je opcija, inače, u ovom trenutku najmanje "u igri" za koalicijske igrice – na te će kritike vjerojatno odgovarati na isti onaj način na koji se već osam godina u Americi brani Nader. Ako proeuropska opcija na kraju izgubi, za to će biti najodgovorniji njen nositelj koji se nije uspio dovoljno potruditi. Jovanovića, kao i svakog političara u nekoj demokratskoj zemlji, ne treba razapinjati zbog toga što je iskoristio svoje pravo da pokuša ostvariti svoje političke ciljeve samostalno se natječući na izborima.
Ukoliko takav nastup – kao u SAD 2000. godine, a možda sutra i u Srbiji – ima neočekivano destruktivne posljedice, one se manje mogu pripisati političarima i strankama, koliko očigledno neadekvatnom, potrošenom i pokvarenom političkom sustavu. U Srbiji to znači da će njen trnoviti, mukotrpni i sa svakim danom sve neizvjesniji put prema europskoj budućnosti biti na sve trulijim temeljima.
Dragan Antulov