KAO I svake godine, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prije nekog vremena objavila je popis zaraznih bolesti za koje stručnjaci smatraju da su visokorizične, odnosno da mogu izazvati epidemije, jer za njih nema lijeka ili cjepiva. Popis se sastavlja svake godine od 2014., kad je epidemija ebole u zapadnoj Africi iznenadila svijet. Ovogodišnji uzorak uključuje patogene koje ljudi u javnom zdravstvu već smatraju uobičajenim: ebola i druge hemoragijske groznice, MERS i SARS, zika uzrokovana komarcima, te groznica doline Rift. No tu je i prinova – bolest X, piše američki časopis The Wired.
Što je bolest X?
Bolest X zapravo ne postoji. WHO nije upozoravao na neki konkretni patogen, nego je namjera bila upozoriti javnost koliko je važno biti spreman za nove bolesti. Posebice zbog toga što postojeći testovi možda neće precizno detektirati koje bolesti imaju epidemijski potencijal, a tretmani možda nisu dovoljni da bi ih zaustavili.
Tijekom četiri godine objave popisa, nijedna nova infekcija nije bila ozbiljna da bi dosegnula razinu bolesti X, odnosno nije bila dovoljno patogena da bi se proširila svijetom prije nego ju znanost zaustavi. Međutim, novi sindrom, akutni flacidni mijelitis (AFM), pokazuje znakove da je upozorenje potrebno.
AFM je bolest slična dječjoj paralizi koja je pogodila gotovo 500 ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama otkako se pojavila krajem ljeta 2014. godine. Većina oboljelih su djeca, a svi slučajevi su slični. Počinje s blagom bolešću, slično prehladi, od koje se pacijent relativno brzo oporavlja, ali potom pate od slabosti u najmanje jednom ekstremitetu. Paraliza može zahvatiti disanje i gutanje, te mišiće vrata i lica. Snimke otkrivaju lezije na leđnoj moždini koje se javljaju na području na kojem se razvila paraliza. Oštećenja su vjerojatno dugotrajna. Neka djeca, oboljela još prije četiri godine, još nisu povratila funkciju svojih ekstremiteta.
Bolest skriva tajne
Osim ovih poznatih simptoma, AFM skriva i neke tajne. Naime, bolest još nitko nije uspio povezati s jednim mikroorganizmom. Slučajevi iz 2014. dogodili su se zbog virusa EV-D68, no ovogodišnje slučajeve uzrokovao je virus EV-A71, a mnogi pacijenti uopće nemaju nikakav virus. Nema objašnjenja ni zašto se bolest pojavljuje u valovima. Posebno su kritične bile 2014., 2016. i 2018., dok je 2015. i 2017. bilo vrlo malo slučajeva. U jednom slučaju, prijavljenom Centru za prevenciju i kontrolu bolesti (CDC), cijela je obitelj dobila blagu bolest dišnog sustava. No, nakon što su se svi oporavili, samo je jedno dijete dobilo paralizu.
Svaki od ovih slučajeva bolan je za obitelji i pojedince, ali ukupno uzevši AFM je u SAD-u rijetka bolest, koja pogađa samo jednu ili dvije osobe na milijun. Zato su istraživanja ove bolesti neobično zahtjevna. ”Čak i najiskusniji medicinski centri susrest će se s tek 10 slučajeva godišnje”, kaže Thomas Clark, medicinski epidemiolog i zamjenik direktora CDC-ova odjela za virusne bolesti.
Prema podacima CDC-a i znanstvenika koji se trude razumjeti AFM, ova se bolest dijagnosticira i liječi na svim razinama zdravstvenog sustava, od velikih medicinskih centara do samostalnih liječničkih ordinacija. To se moglo i očekivati u zemlji u kojoj samo nekoliko stotina od 5000 bolnica ima specijalizirane pedijatrijske centre. To ujedno naglašava s koliko se varijacija mogu susresti liječnici koji su prva linija obrane od bolesti.
”Sa svakom novom infekcijom, jedan od problema s kojim se susrećemo je komunikacija s liječnicima koji su imali priliku vidjeti te slučajeve”, kaže Priya Duggal, genetska epidemiologinja i docentica Bloombergovoj školi javnog zdravstva, koja zajedno s kolegama, od prve pojave 2014. godine vodi studiju o oboljelima od AFM-a i njihovim obiteljima.
Kad se bolest X pojavi, što god to bilo, vjerojatno će se širiti puno brže
Nema sveobuhvatnog sustava koji bi pouzdano dostavljao liječnicima informacije o novim problemima, posebice liječnicima koji nisu povezani s velikim medicinskim centrima ili koji rade u ruralnim područjima. To znači da prvi liječnik koji primi dijete s AFM-om možda neće prepoznati što je istraživačima važno. Primjerice, uzorci koji se od svakog djeteta uzimaju na isti način (krv, iskašljaj, cerebrospinalni likvor), mogu biti od velike važnosti za istraživanje, ali samo ako su uzeti prije nego je liječnik započeo s bilo kakvim tretmanima koji bi mogli ubiti neprepoznate patogene.
Također, ne postoji razrađeni način na koji liječnik može upozoriti sustav javnog zdravstva da se pojavilo nešto novo. Nema automatskog nadzora koji bi brzo prošao kroz slojevite i nepovezane podatkovne platforme američkog zdravstvenog sustava. AFM još nije označen kao bolest koju je liječnik dužan prijaviti državnim zdravstvenim agencijama. No, kad i ako to postane, komunikacija u slučaju pojave bolesti uključivat će slanje mnogobrojnih e-mailova ili popunjavanje formulara, te podjednako vremenski zahtjevne postupke i akcije primatelja.
Čini se da je AFM bolest koja se sporo kreće kroz populaciju, CDC vjeruje da je posljednja epidemija završena. Kad se bolest X pojavi, što god to bilo, vjerojatno će se širiti puno brže. Zbog toga se istraživanje i komunikacija oko AFM-a može smatrati praksom koju bi medicinski znanstvenici trebali mudro iskoristiti. Vjerojatno ne možemo izbjeći da nas nove bolesti iznenade, ali na nama je da odlučimo hoće li uspjeti s njima uhvatiti korak.