SPAŠAVANJE “strateških” firmi porezne obveznike koštalo je desetke milijardi kuna, a u javnoj percepciji strateške firme po nekakvoj uvrnutoj logici nisu one koje stvaraju vrijednost i guraju cijelu ekonomiju naprijed, nego one koje proizvode gubitke i žive na teret svih ostalih.
Kao utopljenik koji spasioca povuče za sobom na dno, tako naše “strateške” firme dave cijelu ekonomiju, ali ih se održava na životu zbog interesa određenih, malih skupina ljudi.
Imunološki zavod prištekan na proračun troši 35 milijuna kuna godišnje - ne proizvodi ništa
Osim sada aktualnih brodogradilišta u koje je posljednjih desetljeća ulupano preko 30 milijardi kuna, a i to nije kraj, jer bi Uljanik Grupa porezne obveznike prije nego što se ugasi mogla koštati još barem četiri ili pet milijardi, vrijedi se prisjetiti i Imunološkog zavoda, u kojem već godinama ljudi dolaze na posao, primaju plaću, ali nemaju što raditi.
Za razliku od Uljanika koji iako je posisao značajne količine javnog novca još uvijek funkcionira kao firma, za Imunološki zavod je nađeno dugoročnije rješenje - pretvoren je u državnu instituciju i prikačen direktno na proračun.
Iako nema licence za proizvodnju pa ne radi ništa, godišnje potroši oko 35 milijuna kuna. Štrajkova radnika Imunološkog nema jer plaća uredno stiže svaki mjesec.
Prema jednom od zadnjih izvješća, dok su još bili firma, onom za 2014. godinu, Imunološki zavod imao je prihode od prodaje u iznosu od 16,2 milijuna kuna, dok su istovremeno troškovi za 174 zaposlena iznosili 17,2 milijuna kuna. Gubitak je iznosio 22,6 milijuna kuna.
Zavod je godinama gomilao gubitke, a zbog neulaganja gubili su dozvole za proizvodnju, zbog čega su im ukupni prihodi pali s preko 90 milijuna, koliko su iznosili 2010. godine, na oko 20 milijuna koliki su bili 2014. godine.
Sada kada su na proračunu, njihova situacija je puno komotnija jer ne moraju ništa prodavati, raditi i zarađivati, a novac stiže. Kako izgleda njihov proračun vidi se na slici.
Hoće li Petrokemija postati Ministarstvo umjetnog gnojiva?
Za razliku od Imunološkog zavoda, Petrokemija iz Kutine još nije postala državna institucija, recimo Ministarstvo umjetnog gnojiva, ili Agencija za fertilizaciju bilja, ali je također jedna od strateških firmi koju se već godinama umjetno održava na životu.
U dvadeset godina Petrokemija je “pojela” kapital od 2,5 milijardi kuna. Skoro su ove godine završili u stečaju, no uskočila je vlada i od banaka preuzela potraživanja prema toj kompaniji u iznosu od 450 milijuna kuna.
Prije četiri godine, nakon što je propala privatizacija, država je dokapitalizirala Petrokemiju s 250 milijuna kuna.
Kada zbrojimo spomenutu dokapitalizaciju i preuzimanje duga, porezni obveznici su rad Petrokemije koja ima 1700 radnika platili više od 400 tisuća kuna po radniku.