Screenshot: YouTube
Novinar i kolumnist Slobodne Dalmacije Damir Pilić predavanje je nazvao skandaloznim ustvrdivši da je akademik u njemu bijelce predstavio kao puno inteligentnije od crnaca te da je tu razliku u značajnoj mjeri pripisao genima.
Očekivano, tekst je, uz popriličnu dozu zgražanja, masovno dijeljen i komentiran na društvenim stranicama. U skladu s našom uvriježenom medijskom praksom stvar bi tu mogla stati, a Sesardić bi možda bio zadovoljan već i samom činjenicom da je ponovno zatalasao. No, dio javnosti koji je ozbiljnije zainteresiran za argumentirane rasprave o znanosti i filozofiji uglavnom će smatrati da bi bilo pogrešno ovakvu rukavicu, kakvu je bacio Sesardić, samo olako otpuhnuti s visine.
Naime, podrobnija analiza video zapisa Sesardićeva izlaganja (video dolje) pokazuje da se ono ipak ne može svesti samo na promociju neke rasističke teze o superiornosti bijelaca. U njemu ima izmiješanih validnih pitanja i kvalitetne argumentacije, ali i nekih promašaja. A kada postoji mogućnost da će dio javnosti neku raspravu i argumentaciju ozbiljno shvatiti, onda je svakako bolje ozbiljno i informirano analizirati njezinu vjerodostojnost nego je lakonski odbaciti (ili prihvatiti) iz udobnosti vlastite svjetonazorske perspektive.
Znanost i politička korektnost
Prije svega treba istaknuti da je ključna teza Sesardićeva izlaganja bila da u svijetu znanosti postoji problem pritisaka da se rezultati studija koje bi mogle imati neugodne političke konzekvence objavljuju s posebnim oprezom, odnosno da se od znanstvenika očekuje da u svojim istraživanjima i u njihovim interpretacijama vode računa o tome da zaključci budu maksimalno politički korektni. A Sesardić već duže vrijeme u polemikama o različitim temama ratuje s političkom korektnošću koju očito smatra intelektualnim grijehom svojstvenim lijevom svjetonazoru.
Sesardić ističe da znanost koja funkcionira pod takvim pritiscima, koja teži da ispuni unaprijed zadana očekivanja, nije ni objektivna ni poštena. Kako bi ilustrirao tu tezu, on prikladno za primjer uzima istraživanja inteligencije, individualnih i grupnih razlika u IQ-u i rasprave o mogućem utjecaju gena na ljudske kognitivne sposobnosti. To uistinu jest područje opterećeno pritiscima političke korektnosti i Sesardić to pokazuje jasnim argumentima. No pritom ipak radi neke greške u koracima.
Neskriveno zalaganje za političku korektnost
U uvodnom dijelu prezentacije Sesardić prvo ističe kako su činjenice koje pokazuju da unutar jedne populacije postoje razlike u inteligenciji neupitne te da se znanstvenici danas praktički jednoglasno slažu da na njih djeluju i genski i okolišni čimbenici, pri čemu ovi posljednji uključuju obrazovanje, socioekonomski status, kulturu, prehranu i sl. No problem nastaje, kaže, kada se povede diskusija o zabilježenim razlikama među populacijama, bilo da je riječ o skupinama ili o rasama. Diskurs postaje osobito dramatičan kada netko izađe s hipotezom da bi razlike u IQ-u među rasama mogle imati genske uzroke.
'Prije 30-ak godina vodila se diskusija imaju li razlike u genima utjecaja na inteligenciju. Ta diskusija je danas završena. Danas se praktički svi slažu da genski utjecaj postoji i da je prilično jak. No diskusija o pitanju njegovog utjecaja na razlike između grupa još uvijek je jako žestoka. Za mene, za moj interes, ona je zanimljivija jer ja želim vidjeti kako tu politika upada i kako deformira znanstvenu istinu', objasnio je okupljenima Sesardić.
U nastavku kaže da postoji pogreška koja se zove naturalističkom, koja se pojednostavnjeno govoreći sastoji u tome da se 'ono što bi trebalo biti' izvodi iz 'onoga što jest'. U tom kontekstu je 'ono što bi trebalo biti' moralni sud, a 'ono što jest' činjenično stanje.
Dakle, kaže, tu je na djelu pogreška u kojoj se činjenične tvrdnje iznose u skladu s našim željama - kada su implikacije ružne, guraju se pod tepih. Snaga dokaza trebala bi ovisiti o veličini političke štete koju bi hipoteza mogla izazvati. To za Sesardića predstavlja neku vrstu političkog nepoštenja jer znanstvenici ljudima ne govore točno kakvi su podaci do kojih su došli i što oni pokazuju, već prvo moraju vidjeti kakve su implikacije hipoteze da bi odredili snagu dokaza.
Kao zornu ilustraciju neskrivenog pritiska u raspravi o inteligenciji, navodi pismo u kojem je 15-ak vrlo uglednih genetičara sa Stanforda 2008. predstavilo načela za govor o rasi u ljudskoj genetici. Među njima, kao posebno zanimljiva izdvaja načela 9 i 5.
Načelo 9 kaže: Pozivamo znanstvenike i ljude iz medija da pomognu u naporima da se izbjegne precjenjivanje doprinosa genetske varijacije na fenotipsku varijaciju.
Sesardić tu postavlja pitanje zašto se u preporuci upozorava samo na precjenjivanje doprinosa genske varijacije, a ne i utjecaja okoliša. Kada bi se upozoravalo da treba paziti da se ne precjenjuje niti jedan od dva moguća utjecaja, kaže, onda bi se moglo reći da se znanstvenici zalažu za objektivno predstavljanje stvarnosti.
Potom predstavlja načelo 5 koje kaže: Upozoravamo da ne skačete prebrzo na genetsko objašnjavanje grupnih razlika, posebice u vezi s psihološkim karakteristikama kao što su IQ, sklonost nasilju i sportske sposobnosti.
Prema Sesardiću iz ovog načela proizlazi da je u redu ako prebrzo skačete na okolišno objašnjenje, no ne i ako prebrzo skačete na gensko.
Sesardić smatra da je u tom kontekstu zanimljivo i obrazloženje za načelo 5 u kojem se tumači kako sve ukazuje na to da je kod većine psiholoških osobina utjecaj bilo kojeg pojedinačnog gena na neku osobinu mali te da je tu osobinu moguće potpunije objasniti varijacijama u okolišnim faktorima. U ovom tumačenju problematičnom doživljava činjenicu da se geni i njihovi utjecaji spominju pojedinačno da bi se potom usporedili sa svim okolišnim faktorima zajedno.
'To je asimetrija i to gura u pravcu koji je otvoreno neobjektivan. To je zapravo ideologija, a ne znanost', poručuje Sesardić.
Velike tvrdnje traže velike dokaze
Do ove točke Sesardićevom izlaganju teško je naći zamjerku, osim možda u samom finišu. Evidentno je, a on je to i argumentirao, da postoje primjeri asimetrije u zahtjevima prema znanosti. Oni su u društvenim i humanističkim znanostima nerijetko određeni upravo zahtjevima političke korektnosti.
No Sesardić tu propušta primijetiti da u svim znanostima, bile one 'tvrde' ili 'meke', uglavnom vrijedi slično načelo koje je dobro sročio Carl Sagan kada je, parafrazirajući Davida Humea, rekao da 'izuzetne tvrdnje traže izuzetne dokaze'.
U tom smislu relativno je svjež primjer navodnog otkrića eksperimenta OPERA iz 2011. da neutrini putuju brže od svjetlosti. I prije nego što je pronađena greška u eksperimentu, veći dio znanstvene zajednice smatrao je da su rezultati zapravo anomalija jer bi brzine veće od brzine svjetlosti narušile teoriju relativnosti koja je temelj suvremenog razumijevanja fizike već više od stoljeća i uspješno se potvrđuje u brojnim eksperimentima i predviđanjima.
Naš ugledni fizičar dr. sc. Ivica Puljak s FESB-a u Splitu, koji je radio na potrazi za Higgsovim bozonom u CERN-u, kaže da se najrigorozniji kriteriji za priznavanje novih otkrića u prirodnim znanostima provode upravo u područjima fizike kao što je primjerice fizika elementarnih čestica, zbog činjenice da se tu radi o otkrivanju zakona prirode koji po mogućnosti trebaju zauvijek ostati uz nas.
'Zato su znanstvenici u ovom području davno usvojili kriterij da je za priznavanje otkrića potrebno imati potvrdu rezultata iz više neovisnih eksperimentalnih timova i razinu statističke značajnosti veću od takozvanih pet sigma, što znači da treba isključiti mogućnost da se radi o slučajnosti kakva bi se dogodila da se primjerice 21 put za redom ispravan novčić okrene na pismo', objasnio je Puljak.
'Upravo takvi kriteriji korišteni su u nedavnom otkriću Higgsova bozona u CERN-u. Kako stvari nisu baš tako jednostavne, bilo je slučajeva da su se i uz ovako rigorozne kriterije svejedno dogodila lažna ”otkrića”, ne zbog namjere istraživača da nekoga prevare, nego zbog činjenice da se radi o veoma složenim eksperimentima koji su uvijek na granici tehnologije i ljudskih kapaciteta', dodao je naš čestičar.
U ovom kontekstu ne treba posebno isticati da je pitanje inteligencije i mogućih utjecaja gena na nju jedno od najsloženijih za istraživanje i jedno od politički i etički najosjetljivijih u društvenim i humanističkim znanostima.
Sporna tumačenja znanstvenih podataka
No to nije ni jedini niti ključan Sesardićev problem u spornom izlaganju. Naime, on u nastavku ide za time da ilustrira kako se većina znanstvenika danas slaže da na IQ utječu i okoliš i geni te da isto vrijedi i za skupine, odnosno rase.
Pritom navodi jedno istraživanje s kraja 1980-ih koje su Mark Snyderman i Stanley Rothman proveli na velikom uzorku relevantnih znanstvenika iz povezanih područja kako bi vidjeli što misle o utjecajima na rasne razlike u inteligenciji kada im se pitanje postavi anonimno. Rezultati su pokazali da je većina njih, odnosno 45 posto, smatrala da na rasne razlike u IQ-u utječu i geni i okolina. Da se razlike mogu objasniti samo okolišem, smatralo je 15 posto znanstvenika, a samo za gene izjasnilo se tek jedan posto. Slično je potvrdila i jedna nova, manja studija iz 2016.
No tu treba primijetiti da Sesardić kao nepobitan dokaz za tezu da je rasna razlika u inteligenciji uvjetovana genima ne predstavlja kvalitetne međupopulacijske studije, već istraživanje mišljenja znanstvenika, što nije prihvaćeni postupak dokazivanja u znanstvenoj metodi.
Što vrijedi unutar rasa ne mora među njima
Prof. Denis Bratko, naš stručnjak za bihevioralnu genetiku s Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kaže da ključan problem nastaje kada se nalazi o razlikama u inteligenciji iz jedne populacije nastoje proširiti na razlike među populacijama.
'U Sesardićevom izlaganju nema empirijskih podataka koji bi potvrđivali tezu o uzrocima rasnih razlika u inteligenciji. On samo predstavlja mišljenja nekih znanstvenika o tom pitanju. On ne predstavlja studije zato što njih zapravo niti nema. Takva istraživanja postoje samo u pojedinačnim populacijama u kojima je potvrđeno da je efekt gena oko 50 posto. No to ne znači čak ni da je on jednak u svim poddijelovima iste populacije, a osobito se efekt ne može prevesti tako da vrijedi za razlike među populacijama. U posljednje vrijeme debata se umjesto o razmjerima utjecaja prirode naspram odgoja često vodi o tzv. međuigri gena i okoliša. Naime, pokazalo se da se kod nekih dijelova populacije genotip može više ili manje ispoljiti. Postoje hipoteze prema kojima se dijelovi populacija koji se razlikuju po socioekenomskom statusu, također razlikuju i po prosječnom efektu gena na takav način da je u siromašnijim dijelovima efekt gena veći. Iz takvih nalaza teško je izvoditi zaključke o utjecajima gena na IQ u grupama. Tu postoji problem nerazumijevanja genetičkih istraživanja čak i među stručnjacima, ne samo među laicima', kaže Bratko.
'Bihevioralna genetika, odnosno genetika ponašanja, bavi se povezivanjem razlika u ponašanju s razlikama u genima i utjecajima u okolišu u nekoj populaciji. Ovaj problem koji navodi Sesardić tiče se grupnih razlika. No metodologije bihevioralne genetike ne mogu se izravno ekstrapolirati s individualnih razlika na grupne. Postoje neka istraživanja koja se rade tako da uključuju više populacija. Primjerice, u SAD-u su rađene studije koje su pratile transrasno usvajanje, kada su bolje stojeće bjelačke obitelji usvajale socioekonomski depriviranu crnačku djecu. One su pokazale da su takva djeca nakon usvajanja postizala značajno bolje prosječne rezultate u kognitivnim sposobnostima. Sesardić također u izlaganju kaže da se vrlo malo zna o povezanosti pojedinačnih gena s inteligencijom. To baš nije točno. O utjecaju gena zna se dosta. Jedan rad od Daviesa iz 2011. gotovo je došao do postotka efekta gena koji dobivate u kvantno-genetičkim istraživanjima. No tu je problem što svaki pojedinačni gen ima vrlo mali efekt. Pritom kada neki gen ima neki efekt u jednoj populaciji, ne mora nužno imati i u drugoj. Za ilustraciju zamislite nekog sprintera na 100 metara koji u trci postiže određenu brzinu. On nju može postići na različite načine – primjerice tako što ima duge noge kojima sporije radi velike korake ili tako što ima kraće, mišićave noge kojima grabi brže. Osim toga isti geni ne moraju se ispoljiti u nekom fenotipu; oni mogu biti prisutni, a da se ne ispolje, tako da čuče neaktivirani', pojasnio je Bratko.
Krizna točka predavanja
Najsporniji dio Sesardićeva predavanja nastupa u 32. minuti video zapisa kada kreće njegov osvrt na studije o razlikama u inteligenciji između crnaca i bijelaca. Tu on provokativno podsjeća na kontroverzan intervju slavnog genetičara, nobelovca Jamesa Watsona, jednog od koautora otkrića strukture DNA, koji je svojevremeno izjavio da crnci imaju manju prosječnu inteligenciju od bijelaca i da je to dijelom genski uvjetovano. Intervju je digao golemu prašinu, a Watson je obasut kritikama i diskreditiran.
'To da crnci imaju manju prosječnu inteligenciju od bijelaca je isto nešto što izgleda strahovito frapantno, šokantno i nekako rasistički, no to je zapravo činjenica koju je potvrdila Američka filozofska udruga u svojem biltenu gdje je dala izvještaj o stanju diskusije o inteligenciji. Ondje je rečeno da je danas sasvim jasno da postoji razlika od petnaest poena, da je to stvar koja je nepobitna, koja se ponavlja u istraživanjima već decenijama, ako ne čak i punih sto godina. Dakle, činjenica razlike nije upitna. Ono što je upitno je objašnjenje te razlike – da li geni u tome igraju neku ulogu ili ne. Ono što vidimo jest da tu postoji užasan raskorak između onoga što eksperti kažu u nekoj anonimnoj anketi i onoga kako se znanstvena zajednica ponaša prema onima koji to iznose u javnost', kaže Sesardić.
U ovom kontekstu važno je primijetiti da postoje žustre polemike o tome koliko su testovi inteligencije koji se uobičajeno koriste prilagođeni kulturi, obrazovanju i uopće načinu razmišljanja nebjelačkih populacija. Naime, postoje studije koje su pokazale da se razlike među populacijama smanjuju kada se testovi inteligencije prilagode na takav način da minimaliziraju ili čak isključe utjecaj obrazovanja i kulture.
Bratko kaže da je to posebno primjenjivo na crnačke populacije u subsaharskoj regiji.
'Činjenica je da neke populacije, kada im se naprave prilagođeni testovi, postižu bolje rezultate. To je možda bolje gledati na primjeru afričkih plemena nego američkih crnaca. Primjerice, kada im pokažete zadatke u njihovim terminima, oni ih bolje rješavaju nego kada se koriste apstraktni na kakve smo mi navikli. Oni se s takvim apstraktnim zadacima jednostavno ne sreću u svojoj svakodnevici. To svakako stoji. No koliki je taj efekt, teško je donijeti neki konačan sud', objasnio je Bratko.
Loši efekti pritisaka i pristranosti
U zadnjem dijelu svojeg izlaganja Sesardić demonstrira kako inzistiranje na političkoj korektnosti može imati loš učinak na povjerenje javnosti u znanstvene zaključke.
Apsurdna posljedica činjenice da je javnost svjesna da postoje politički pritisci u određenim temama, ističe, jest da ljudi neće vjerovati objavama znanstvenika – kada izađu s tvrdnjama da istraživanja nepobitno dokazuju osjetljivu tezu, vjerovat će im potpuno, kada kažu da za spornu tezu nema dokaza, još uvijek će vjerovati da ona stoji, a kada kažu da istraživanja pokazuju da je potpuno apsurdna, vjerovat će znanstvenicima samo 50 posto. Na taj način znanstvenici i znanstveni rezultati gube kredibilitet u javnosti, zaključuje Sesardić.
Zaključak?
Što na kraju iz svega zaključiti, ako uopće? Gotovo bi se moglo reći da je Sesardićevo predavanje netko, da se malo potrudio, mogao predvidjeti. Kao filozof na festivalu znanosti, on se očekivano osvrnuo na problem društvenih dimenzija znanstvenog znanja i epistemologije. Kako već godinama ratuje s političkom korektnošću, logično je bilo očekivati da bi se mogao dodirnuti problema asimetričnog pritiska koji ona stvara u znanstvenim istraživanjima. A budući da je već desetljećima vjeran sebi u svojoj sklonosti da se sučeljava, sukobljava pa i provocira iz desne ideološke perspektive, također je logično da je odabrao upravo osjetljivu i kontroverznu temu rasnih razlika u IQ-u. Koliko je u tome bio vjerodostojan i uspješan iz znanstvene perspektive, prosudite sami.