VELIKA potražna i spasilačka operacija izvodi se na Atlantiku nakon što je nestala turistička podmornica s pet osoba koja je trebala zaroniti do olupine Titanica. Američka i kanadska obalna straža traže malu podmornicu s petero ljudi. Kontakt je izgubljen 1 sat i 45 minuta nakon njezina zaranjanja, objavila je američka obalna straža. Operacija se vodi iz Bostona.
Među pet osoba u podmornici nalazi se bogati britanski biznismen Hamish Harding, direktor tvrtke Action Aviation, prenose agencije. Jutros je objavljeno da je među njima i osnivač OceanGatea, tvrtke čija je podmornica.
Podmornica je dizajnirana da može povesti petero ljudi na dubinu od 4000 metara, a ukupno s toliko ljudi može boraviti pod vodom 96 sati.
No ovo nije prva ovakva priča u povijesti. U ljeto 2000. godine svijet je danima napeto i u strahu iščekivao što će biti s ruskom podmornicom Kursk. Bilo je to u samo svitanje interneta pa se vijesti nisu širile brzinom kao danas. Ali iz dana u dan napeto se čekalo saznati hoće li priča imati sretan kraj.
Nije ga imala.
Mladić dolje u sredini zove se Fanis Ishmuratov. Bio je član posade Kurska, a njegovo ime se moglo čuti nedavno. U jesen 2022. godine njegov 25-godišnji sin Danis poginuo je u Ukrajini.
Eksplozija potopila podmornicu, a Rusi su danima šutjeli
12. kolovoza 2000. slučajna eksplozija torpeda izazvala je potonuće ruske nuklearne podmornice Kursk, dragulja ruske Sjeverne flote, a sudbina 118 članova posade zarobljenih na 108 metara dubine držala je naciju i cijeli svijet bez daha punih devet dana, sve do tragičnog kraja i najveće katastrofe ruske postsovjetske mornarice.
Ruska podmornica K-141 Kursk, klase Oscar II, bila je ponos ruske flote koja je simbolizirala moć i snagu ruske mornarice. Stavljena u pogon 1994. godine, 154 metra dugačka nuklearna podmornica bila je aktivna manje od šest godina u trenutku kad je potonula.
Tog kolovoškog subotnjeg jutra 2000. godine podmornica opremljena s 24 rakete i 24 torpeda je sudjelovala u pomorskoj vježbi u vodama Barentsova mora, na granici Rusije i Norveške.
U 11:28 po lokalnom vremenu (7:28 GMT) norveški su seizmografi zabilježili snažnu eksploziju, a dvije minute kasnije uslijedila je još jedna, snažnija detonacija.
Prema općeprihvaćenoj teoriji, vodikov peroksid procurio je u pramčani odjeljak, što je dovelo do eksplozije torpeda i to je dvije minute kasnije izazvalo eksploziju svog naoružanja. Druga eksplozija imala je snagu oko šest tona TNT-a i bila je dovoljno velika da bude registrirana na seizmografima diljem sjeverne Europe.
Ruska mornarica locirala je podmornicu u nedjelju u zoru, no svaki radiokontakt s posadom je bio prekinut, primljena je tek jedna SOS poruka.
Podmornica na nuklearni pogon mogla je imati do 130 članova posade. U vrijeme tragedije u podmornici je bilo 118 mornara i časnika pod zapovjedništvom kapetana Genadija Lijačina. Većina članova posade bila je mlađa od 30 godina.
U nedjelju popodne jedna je minipodmornica krenula u izvidnicu, ali je motorom udarila u olupinu Kurska i morala je brzo izroniti na površinu. Nesreću Kurska ruske su vlasti potvrdile tek dva dana kasnije, 14. kolovoza, navodeći kao uzrok potonuća "tehničke probleme".
Norveški ronioci ušli unutra i našli samo leševe
Mornaričko zapovjedništvo je priopćilo da je eksplozija u odjelu za torpeda oštetila podmornicu koja se morala spustiti na dno u međunarodnoj zoni, na oko 150 kilometara sjeverno od ruske luke Severomorsk, te da posada ima dovoljno kisika do 18. kolovoza.
Rusija je također u prvom trenutku odbila ponuđenu spasilačku pomoć Britanaca, Norvežana te naposljetku i Amerikanaca, no sa zastarjelom opremom ruski pokušaji spašavanja usred oluje bili su neuspješni te su kasnije prihvatili međunarodnu pomoć.
Vjerovalo se da su neki preživjeli eksplozije te da su se premjestili u preostale odjeljke podmornice, no razina kisika dramatično je padala.
Dana 21. kolovoza norveški su ronioci nakon samo 30 sati uspjeli ući u podmornicu, no bilo je prekasno. Unutrašnjost je bila potpuno potopljena. Svi ljudi u Kursku bili su zarobljeni u vodenom grobu, a ronioci su pronašli samo tijela.
Prema riječima stručnjaka, životi su mogli biti spašeni da su operacije spašavanja počele ranije.
Putin s ljetovanja danima odbijao pomoć. Kad je prihvatio, bilo je kasno
Nesreća podmornice Kursk dogodila se rano tijekom prvog predsjedničkog mandata Vladimira Putina, koji je u tom trenutku ljetovao u Sočiju, na Crnom moru.
Čekao je sve do 16. kolovoza da bi dao prvu izjavu u kojoj je nonšalantno konstatirao da je stanje "kritično", ali da Rusija "raspolaže svim potrebnim spasilačkim kapacitetima". No nakon telefonskog razgovora s američkim predsjednikom Billom Clintonom taj bivši agent KGB-a je isti dan prihvatio pomoć "od koga god došla".
No nije mu palo na pamet prekinuti godišnji odmor.
Zbog potonuća podmornice i traljavih pokušaja spašavanja izazvao je kritike u medijima te bijes i frustraciju ne samo među obiteljima stradalih pomoraca nego i kod cijele nacije, ali i diljem svijeta.
"Od prvog trenutka ta je nesreća trebala biti glavni prioritet cijele države, počevši s predsjednikom", istaknuo je tada dnevni list Izvestija. Mediji su vojni vrh optužili da laže te su se zapitali koja je cijena ljudskih života u postkomunističkoj Rusiji.
Putin je 18. kolovoza priopćio da su šanse za spas posade "vrlo male, ali još uvijek postoje". I tada je konačno odlučio prekinuti ljetovanje i vratiti se u Moskvu.
Službeno rusko izvješće: Svi su bili mrtvi nakon osam sati
Nakon što su norveški ronioci 21. kolovoza ubili svaku nadu obiteljima nestalih i javili tužnu vijest da preživjelih nema, 23. kolovoza je proglašen dan žalosti. Obitelji nestalih odbile su nazočiti službenoj ceremoniji u čast poginulih, a Putin je tada priznao da osjeća "krivnju za tu tragediju".
Rusko tužiteljstvo pokrenulo je istragu koja je zaključena u srpnju 2002. bez imenovanja odgovornih, na veliko nezadovoljstvo ožalošćenih obitelji. U zaključcima istrage stoji da je došlo do eksplozije torpeda koja je potom prouzročila eksploziju cjelokupnog naoružanja.
Pomorci nisu mogli biti spašeni i umrli su najkasnije osam sati nakon eksplozije, stoji u zaključcima službene istrage.
Channel One, televizijski kanal koji je tada bio u vlasništvu tajkuna Borisa Berezovskog, intenzivno je izvještavao o tom događaju, prozivajući vlasti za nekompetentnost u akciji spašavanja. Nespremnost i nepripremljenost u rukovođenju te katastrofe usporedili su s nesrećom u ukrajinskoj nuklearnoj elektrani Černobil 1986.