"NE NAMJERAVAMO sudjelovati u ovoj specijalnoj operaciji u Ukrajini ni u budućnosti. Nema potrebe za tim", rekao je jučer ujutro bjeloruski predsjednik, odnosno diktator Aleksandar Lukašenko.
"To možemo bilo kome dokazati. I ne samo to - rusko vodstvo nikada nije dovelo u pitanje naš stav o nemiješanju u oružani sukob. Stoga ne namjeravamo sudjelovati u ovoj specijalnoj operaciji u Ukrajini ni u budućnosti. Nema potrebe za tim", dodao je bjeloruski predsjednik, odnosno diktator.
Nekoliko sati kasnije, Ukrajina je objavila da je, prema njenim saznanjima, bjeloruska vojska nepozvana ušla na teritorij Ukrajine.
>> IZ MINUTE U MINUTU Ruska invazija na Ukrajinu
Lagao zašto su ruske snage u njegovoj zemlji pa lagao da se neće pridružiti invaziji
Još par sati kasnije, Lukašenko, onaj isti koji je uvjeravao bjelorusku i svjetsku javnost da ne misli slati vojsku u Ukrajinu, pred svojim je vijećem sigurnosti na karti štapom pokazivao mete napada u "bratskoj" Ukrajini, planirane pravce kretanja osvajačkih trupa i zemlju podijeljenu na četiri dijela, odnosno, po svemu sudeći, četiri "operativne komande" osvajačkih snaga.
Nije ovo prvi put da je Lukašenkov režim, koji vlada Bjelorusijom od 1994. - 5 godina duže nego režim njegovog saveznika Vladimira Putina Rusijom - uhvaćen u bezočnoj laži oko namjera za invaziju na Ukrajinu. Krajem siječnja, rusko ministarstvo obrane tvrdilo je da će se na kraju zajedničkih rusko-bjeloruskih vojnih vježbi nazvanih Saveznička odlučnost, koje su se odvijale od 10. do 20. veljače 2022., ruske snage vratiti u domovinu.
"Na kraju inspekcije, vojne postrojbe i podjedinice Oružanih snaga Ruske Federacije napustit će teritorij Republike Bjelorusije", priopćeno je 27. siječnja iz bjeloruskog ministarstva.
Međutim, i prije toga se sumnjalo, a u međuvremenu jasno pokazalo, da je to bio samo paravan kako bi se ruske snage mogle razmjestiti u toj zemlji i otamo imati još jedan pravac za invaziju, uz one sa sjeveroistoka, jugoistoka i juga Ukrajine (s anektiranog Krima).
Tri dana prije početka invazije, 21. siječnja, bjelorusko ministarstvo obrane je odjednom promijenilo narativ i priopćilo kako će se ruske snage vratiti u svoje trajne baze "tek kad se za to pojavi objektivna potreba i kad se donese ta odluka", pravdajući to fantomskom ugrozom od NATO-ovih snaga u susjednim istočnoeuropskim zemljama.
Golemi ruski vojni konvoj, za koji je kompanija Maxar uz satelitske snimke objavila i da je dug više od 64 kilometra i koji je u međuvremenu došao nadomak Kijeva, također je krenuo iz Bjelorusije, prema izvještavanju CNN-a.
Prijetio da će postaviti rusko nuklearno oružje, slao migrante na EU
Lukašenko se u danima prije početka invazije, dok je ruski režim negirao da misli napasti Ukrajinu, iskazao kao vjerni saveznik ili bolje rečeno pudlica svog gospodara Putina i prijeteći da će na teritorij svoje zemlje postaviti nuklearno oružje, pa čak i nedefinirano "naprednije oružje".
Lukašenko je i prije invazije bio voljni akter Putinovog hibridnog ratovanja protiv Europe kad je - po njegovom nalogu ili barem uz njegovu dozvolu, smatraju mnogi analitičari - najednom počeo masovno dovoditi migrante i izbjeglice s Bliskog istoka i iz Afrike u Bjelorusiju, a onda ih slati na granicu s Poljskom, dajući im lažnu nadu da će uspjeti ući u Europsku uniju i produžiti za Njemačku ili neku drugu bogatu zapadnoeuropsku zemlju.
>> Kaos na granici EU mogao bi završiti krvoprolićem. Izgleda da Lukašenko to i želi
Ta je migrantska kriza eskalirala u studenom, samo par mjeseci prije ruske agresije na Ukrajinu, kad je desetak tisuća migranata počelo kampirati na granici, pokušavajući probiti ogradu od žilet-žice i nasilno je prijeći. S jedne strane bila je poljska policija i vojska koja im nije dala naprijed, a s druge strane bjeloruska koja im nije dala natrag, držeći ih kao taoce, koristeći ih kao ljudsko oružje protiv Europe.
Prisilno prizemljio irski putnički avion da bi uhvatio disidenta
Razlog? Lukašenkova odmazda za sankcije koje mu je EU uvela, prvo zbog brutalnog obračunavanja s prosvjednicima koji su se pobunili protiv izbora koje je bezobrazno ukrao 2020., a potom zbog toga što je lani, još bezobraznije, prisilno prizemljio putnički avion irskog Ryanaira koji je letio preko Bjelorusije za Litvu. Irski premijer Micheál Martin nazvao je to "državno sankcioniranom prisilom" i "piratstvom na nebu".
Bjeloruski režim je prizemljio Ryanairov avion, koristeći lažnu terorističku prijetnju kao izliku, kako bi iz njega izvukao i uhitio bjeloruskog disidenta i novinara Romana Protaševiča, kao i njegovu djevojku, Ruskinju Sofiju Sapegu. U sklopu sankcija europskim avioprijevoznicima zabranjeno je letjeti kroz bjeloruski zračni prostor, a bjeloruskima da lete u zračni prostor EU i preko njega.
Protaševič i Sapega su uhićeni i zatvoreni pod optužbom za "organiziranje masovnih nereda koji su teško narušili javni red i mir" te "poticanje društvenog neprijateljstva".
Usto su bjeloruski i ruski mediji i njihovi simpatizeri proširili glasine da je Protaševič neonacist, odnosno da se borio u ratu u Ukrajini u redovima paravojne bojne Azov, koju se povezuje s neonacističkim organizacijama, ali koja je u međuvremenu integrirana u ukrajinsku Nacionalnu gardu. Sam Protaševič je, međutim, tvrdio da je na bojište u Donbasu išao kao novinar.
Prisilio Protaševiča da prizna krivnju na televiziji
Nakon što su ga držali u zatvoru i vjerojatno mučili, bjeloruski režim je doveo 27-godišnjeg Protaševiča na državnu televiziju da tamo prizna svoju navodnu krivnju i hvali Lukašenka. Nedugo nakon toga je pušten iz zatvora i stavljen u kućni pritvor.
Protaševič se zamjerio Lukašenkovom režimu zato što je njegov oporbeni medij Nexta, čiji kanal na Telegramu ima preko dva milijuna pretplatnika, bio glavni izvor informacija o velikim antirežimskim prosvjedima koji su izbili nakon izbora u kolovozu prošle godine i trajali mjesecima nakon toga. Prosvjednici, oporba, ali i Europska unija tvrde da izbori na kojima je premoćno pobijedio Lukašenko nisu bili ni pošteni ni slobodni.
Prema službenim rezultatima, Lukašenko je 2020. osvojio šesti mandat s nevjerojatnih 80.23% glasova, a njegova glavna protukandidatkinja Svetlana Tihanovska samo 9.9% glasova. No sve upućuje na to da se radi o još jednoj klasičnoj krađi, odnosno lažiranju izbornih rezultata, što je i dalje uobičajena pojava u mnogim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, Bliskog istoka i srednje Azije.
Dapače, neovisna istraživanja pokazuju da je Tihanovska dobila 71% glasova, dok je Lukašenko dobio samo 10%. Ta 37-godišnja učiteljica engleskog jezika se i kandidirala samo zato što je njen suprug Sijarhei Tihanovski uhićen kako se ne bi mogao kandidirati.
Ukrao izbore
Masovni prosvjedi protiv Lukašenka počeli su i prije izbora, a oporbeni vođa Sijarhei Tihanovski prozvao je Lukašenka "žoharom", po dječjoj pjesmi Moćni žohar. Prosvjednici su, slijedeći njegov primjer, počeli nositi papuče na prosvjede, a njihov pokret je dobio nadimak "Revolucija papuča" ili "Antižoharska revolucija".
"Zaustavite žohara" je postao njihov glavni slogan. Lukašenko je reagirao zatvaranjem oporbenih vođa prije izbora i slanjem interventne policije i vojske na ulice nakon izbora. Prosvjednike, međutim, nisu odvratili njihovi gumeni meci, šok-granate, vodeni topovi, premlaćivanje i uhićivanje.
Kako je tada pisao Economist, sami izbori, baš kao ni oni prije njih, nisu ni bili zamišljeni da utvrde volju naroda, već da omoguće Lukašenku da dalje vlada uz privid legitimiteta. Vođe oporbe pozatvarani su pod konstruiranim optužbama ili protjerani iz zemlje prije izbora, većini neovisnih promatrača zabranjeno je promatrati glasanje, inozemne novinare se maltretiralo, a predizborne ankete su naprosto zabranjene.
Ipak, Lukašenko je uspješno preživio pokušaj revolucije i zadržao se čvrsto na vlasti. Iako su veliki prosvjedi trajali mjesecima - uz, po nekim procjenama, 250 tisuća ljudi u Minsku i još toliko u ostatku zemlje na njihovom vrhuncu prosvjeda, 23. kolovoza - nisu ga uspjeli natjerati da odstupi.
Brutalno slomio masovne prosvjede
Bjeloruska policija uhitila je više od 30 tisuća prosvjednika, a više od 1300 prosvjednika bilo je ozlijeđeno, bilo da ih je policija premlatila na ulicama ili nakon uhićenja u zatvoru. Najmanje četvero je poginulo, uz još 50 nestalih, prema podacima neovisnog bjeloruskog Centra za ljudska prava Visna. A da bjeloruski prosvjedi nisu ugušeni u krvi, ta zemlja danas sigurno ne bi bila platforma i sudionica ruske agresije.
Tihanovska je morala pobjeći iz zemlje u susjednu Litvu nedugo nakon izbora, budući da su joj sloboda, a možda i život bili ugroženi. Druga oporbena čelnica, Marija Kolesnikova, uhićena je 7. rujna i odvedena na granicu kako bi ju se deportiralo.
"Rekli su mi da ću, ako dobrovoljno ne napustim Bjelorusiju, ionako biti deportirana, živa ili u komadićima. Također su mi prijetili kaznom zatvora do 25 godina", ispričala je naknadno Kolesnikova, koja je ipak spriječila deportaciju tako što je pokidala svoju putovnicu. Na kraju je u rujnu prošle godine osuđena na 11 godina u zatvorskoj koloniji zbog "zavjere da preuzme državnu vlast".
Lukašenko je, ponovimo, na vlasti još od 1994., dulje nego ruski predsjednik Vladimir Putin. Strani promatrači procjenjuju da u Bjelorusiji nije bilo slobodnih i poštenih izbora već četvrt stoljeća - od onih na kojima je Lukašenko došao na vlast. S obzirom na duljinu i nesumnjivu autoritarnost njegove vladavine, nije čudno da su ga odavno prozvali "posljednjim europskim diktatorom".
Uzor Putinu
To, naravno, nije potpuno točno, budući da ruski predsjednik Vladimir Putin podjednako zaslužuje titulu diktatora. I Rusija je, svojim najgušće naseljenim dijelom, europska zemlja, a i Putin, baš kao i Lukašenko, proganja, zabranjuje, likvidira oporbu, zatire slobodne medije i neovisno civilno društvo i namješta izbore koji su puki paravan očitoj diktaturi. Ni jedan ni drugi ne misle se, po svemu sudeći, maknuti s vlasti dok su živi - ako na to ne budu prisiljeni.
U određenom smislu Lukašenko je bio uzor Putinu, bivšem KGB-ovcu koji je na vlast došao 2000. 67-godišnji Lukašenko, bivši upravitelj sovjetskog kolhoza (notornog tipa kolektivnih farmi), došao je na vlast kao protivnik ekonomske šok-terapije koju su zagovarale zapadne zemlje tijekom demokracije iz komunizma u kapitalizam.
U svojoj je zemlji pokušao i uvelike uspio zadržati sustav sovjetskog tipa. Iste godine kad je došao na vlast objavio je članak koji danas zvuči kao manifest njegove buduće vlasti, pod naslovom "Diktatura: Bjeloruska varijanta?", ali u kojem je kritizirao vlasti zbog skretanja prema diktaturi i žalio za komunističkim sustavom. Kad je ekonomska kriza nakon raspada SSSR-a završila, Lukašenko je među pristašama stekao reputaciju snažnog vođe koji je bio sposoban zaustaviti kolaps zemlje.
Toplo-hladni odnos s Putinom, sad se opet vole
"On je razumio da je Bjelorusija vrlo ovisna o ruskim energetskim zalihama (90% bjeloruskih energenata dolazi iz Rusije), flertao je i udvarao se Putinu, zbog čega je dobio velike popuste na ruski plin", objasnio je Valerij Karbalevič, autor knjige o Lukašenku.
No globalni pad cijena nafte posljednjih godina nije pogodio samo Rusiju već i Bjelorusiju. Lukašenko je prvo, dodvoravajući se Putinu, proveo dva referenduma o većoj političkoj povezanosti s Rusijom, no onda se predomislio, očito prestrašen Putinovim prijedlogom o ujedinjenju dviju zemalja.
Otada su odnosi dvaju diktatora prilično zahladnjeli, bar na neko vrijeme, prije nego se Lukašenko opet priklonio Putinu i pristao na sudjelovanje u zločinačkom pothvatu agresije na Ukrajinu. A s trajnom prisutnošću ruske vojske u Bjelorusiji, izgledno je da će je Rusija još čvršće vezati uza sebe - ako ne i pripojiti.