Ubojice Aleksandre Zec sve su priznali. Sud ih je pustio zbog glupe greške

Foto: Hina, Goran Kovacic/PIXSELL, Davor Puklavec/ PIXSELL

PRIJE 30 godina, u noći sa 7. na 8. prosinca, pripadnici postrojbe Tomislava Merčepa ubili su obitelj Zec. Stradali su tako supružnici Mihajlo i Marija te kći Aleksandra. Dvoje djece je preživjelo, oni su Gordana i Dušan. Uspjeli su se sakriti u kući.

>>Prije 30 godina u Zagrebu je ubijena obitelj Zec. Aleksandra je imala 12 godina

Mihajlo Zec bio je imućni zagrebački mesar u čiju kuću su tog 7. prosinca u 23 sata upali merčepovci s namjerom da ga uhite zbog navodnih veza s pobunjenim krajinskim Srbima.

Ubojice prvotno priznali zločine

On je ubijen dok je pokušavao pobjeći, a njegovu suprugu i maloljetnu kćer ubojice su odveli do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu te ih tamo pogubili. Na vrata Zeca banuli su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović 

>>Milanović kaže da je obitelj Zec dobila odštetu. Nije

Iako su ubojice prvotno priznali zločine, hrvatsko pravosuđe nikad nije procesuiralo počinitelje zločina, a isplata jednokratne novčane pomoći 2004. godine Dušanu i Gordani Zec ostala je jedini čin podrške preživjelima s hrvatske strane.

"Ne se žaliti"

Upravo je o toj temi jučer govorio i šef Antifašističke lige Zoran Pusić, koji je rekao kako je na suđenju napravljena proceduralna pogreška, ali i dalje su postojali dokazi i svjedoci.

>>Šef Antifašističke lige: Na odluci o obitelji Zec piše "Ne se žaliti". Potpis je V.Š.

"Napravljena je proceduralna greška, bio je novi zakon, 3, 4 mjeseca star, gdje je za tako teški zločin i kod istražnog suca trebao biti prisutan odvjetnik i zbog toga je njihovo priznanje odbačeno. Međutim, to je sve skupa besmislica, postojalo je oružje kojim je to napravljeno, meci iz tog oružja u žrtvama, bili su svjedoci, dakle, poznato je da postoji dokument, kada je došla ta odluka suda da se ne priznaju ta priznanja, ali zbog toga što je napravljena proceduralna greška da je poslije toga Merčep došao i razgovarao sa svojim ljudima, koji su bili u zatvoru, i oni su potpuno ušutjeli", rekao je Pusić.

"Drugo, na toj odluci suda piše crnim flomasterom ‘ne se žaliti’. Jasno je o čemu se radi. U 99% slučajeva ne osudite okrivljenika zato što on ispriča priču u kojoj on to prizna, nego jer imate dokaze. Tu ste imali nebrojeno dokaza da su oni to učinili, ali tužiteljstvo se nije žalilo", dodao je.

Prva osoba uhićena pet dana nakon ubojstva

No, što se uistinu događalo na tom suđenju ubojicama obitelji Zec?

Dakle, tri dana nakon ubojstva policija je preko medija tražila pomoć građana, a 12. prosinca prva osoba je uhićena. Radi se o Nebojši Hodaku. Munib Suljić, Siniša Rimac i Igor Mikola uhićeni su 13. prosinca, a Snježana Živanović 16. prosinca.

Neki od njih ubojstva su priznali 20. prosinca. U njihovoj nazočnosti nije bio odvjetnik, što se kasnije pokazalo ključnim. Dana 9. siječnja u prisustvu je bio i odvjetnik, no tada su se branili šutnjom.

Optužnica u slučaju Zec podnesena je 11. svibnja. Suđenje je počelo 16. lipnja.

Privedeni zbog kvalificiranog ubojstva

No, prije nego što se dotaknemo samog suđenja, treba reći kako su privedeni zbog kvalificiranog ubojstva, za što je propisana kazna od 20 godina zatvora. Ustav iz 1990. ukinuo je smrtnu kaznu. Zakon o krivičnom postupku SFRJ, pak, preuzet je u lipnju 1991.

Uglavnom, bitno je to naglasiti jer je tada pojam "smrtna kazna" izbrisan iz svih preuzetih odredbi te je zamijenjen formulacijom "kazna od 20 godina zatvora".

Za slučajeve za koje je kazna 20 godina nužno je da odvjetnik bude pri ispitivanju. Na primjer, da su terećeni za tzv. obično ubojstvo, prijetilo bi im 15 godina zatvora te bi njihovo prvotno priznanje tu bilo od značaja.

"Predsjednik suda Vojko Madirazza uvjeravao me kako u zakonu piše da se branitelj po službenoj dužnosti postavlja onome tko je gluh, nijem i nesposoban braniti se ili mu prijeti smrtna kazna. Smrtne više nije bilo, a zakonodavac je umjesto nje propustio navesti najvišu kaznu od 20 godina zatvora… Madirazza je sazvao neformalni uži kolegij sudaca i iznio načelni sukob između mene i njega. Zbog straha ili nekih drugih okolnosti, svi kolege su stali na njegovu stranu, osim Katje Miličić. Stoga je zaključeno da nije potreban branitelj po službenoj dužnosti", objasnio je kasnije novinarima Božidar Jovanović, bivši istražni sudac na slučajevima obitelji Zec i Pakračka Poljana.

Što se tiče samog suđenja, ono je okončano 9. srpnja 1992. Donesena je oslobađajuća presuda.

Branili se šutnjom

U publikaciji Aleksandra Zec, autora Tamare Opačić i Olivera Frljića, koja je u suradnji HKD Teatra iz Rijeke i Srpskog narodnog vijeća objavljena uz istoimenu kazališnu predstavu redatelja Olivera Frljića, nalaze se, između ostaloga, detaljno dokumentirani sudski spisi sa suđenja.

Uglavnom, okrivljenici su se branili šutnjom.

No, publikacija Aleksandra Zec donijela je što su rekli istražiteljima.

"Dan prije događaja sam od T. Z. dobio nalog da privedem mesara Mihajla Zeca, jer je on član četničke organizacije Ravna Gora, te da ga trebamo ispitati i ubiti… Osim toga mi je rekao da dovedem i njegovu familiju ako nije brojna. Toga sam dana saznao gdje Zec stanuje jer sam se o tome raspitivao na tržnici Dolac. Kasnije smo se Nebojša Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac i ja dogovorili da ćemo akciju izvesti te večeri i da ćemo se naći u Internacionalu oko 22 sata", posvjedočio je Munib Suljić, tada tridesetdvogodišnji pripadnik pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova, poznatije i kao Merčepova postrojba, koja je za vrijeme rata djelovala na području Vukovara i Pakračke Poljane.

"Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci vidio sam Heckler"

"Suljić je pozvonio. Čini mi se da je ženski glas pitao tko zvoni. Odgovorio je: ‘Policija.’ Nakon toga su se čuli koraci, a na trokrilnim staklenim vratima pojavili su se muškarac i žena", potvrdio je Igor Mikola. 

"Kada je taj muškarac prošao pokraj mene i krenuo dolje, ja sam mislio da će obući cipele. Međutim, on je izašao na ulicu. Ja sam tada došao do vrata i repetirao automatsku pušku Heckler. Imao sam namjeru pucati u vrata. No, taj muškarac je pustio vrata. Vidio sam da trči na ulicu. Već se nalazio na sredini raskršća i tada sam ispalio jedan metak iz puške. Vidio sam da je posrnuo. Ispalio sam još jedan metak i vidio sam da je pao. Tada sam uletio u kuću, rekao sam da sam pucao u Zeca i odmah sam istrčao van. Bio sam preplašen. Vidio sam na raskršću da se taj čovjek valja po zemlji, a vidio sam i da me je jedan susjed gledao kroz prozor", priznao je pred istražiteljima devetnaestogodišnji vojnik Siniša Rimac.

"Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je ona počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci vidio sam Heckler", priznao je Rimac. 

Na suđenju nitko od njih nije govorio.

"Ne razumijem optužnicu… Ostajem kod ranije iznesenog stava da se branim šutnjom. Ne želim odgovarati na postavljena pitanja", rekao je Munib Suljić tijekom iznošenja svoje obrane, dok su njegov primjer slijedili i ostali okrivljenici.

Glavna sudska rasprava je trajala dvanaest dana.

"U školi Aleksandru zvali malom srpskom kurvom"

Zanimljiv je iskaz Božidara Kumana, susjeda obitelji Zec, koji je u noći ubojstva sklonio Dušana i Gordanu u svoju kuću.

On je rekao da je te noći pogledao kroz prozor i uočio muškarca u maskirnoj uniformi koji ga je upitao: "Što gledaš, gospodine?"

Dodao je kako nije imao saznanja da se obitelj Zec tih dana suočavala s mnogobrojnim prijetnjama. Svjedočio je i Zlatko Mesić, brat pokojne Marije Zec, koji je kazao kako se prijetilo obitelji Zec.

Istražiteljima je, pak, ispričao kako mu se Mihajlo Zec žalio na prijetnje.

"Krajem 11. mjeseca nazvao me šogor Mihajlo i rekao da hitno dođem kod njih doma. U njihovoj obiteljskoj kući zatekao sam sestru Mariju koja je kroz plač govorila da im prijeti susjed. Potom je došao i Mihajlo i kazao mi da mu je susjed Damir, pripadnik Zbora narodne garde, u oči kazao da se moraju iseliti iz Zagreba te da je već planirana njegova likvidacija. Rekao mi je da će se s obitelji odseliti u Banju Luku, gdje je već našao kuću koju će zamijeniti za svoju. Kazao sam da znam da mu je teško, ali da ne može otići, na što mi je odgovorio da je to njegova definitivna odluka", posvjedočio je Zlatko Mesić, Marijin brat, koji je u svom iskazu pred istražiteljima potvrdio da je obitelj Zec u to doba svakog mjeseca izdvajala sredstva za financijsku pomoć RH.

"Nakon toga sam se u nekoliko navrata telefonski čuo s Marijom koja mi je ponavljala kako joj je teško izdržati loše susjedske odnose te da su djeca u školi često zadirkivala Aleksandru nazivajući je ‘malom srpskom kurvom’", kazao je Mesić.

No, vratimo se na samo suđenje. Tu vrijedi izdvojiti i da je 6. srpnja 1992. Okružni sud u Zagrebu donio rješenje kojim je okrivljenicima ukinut pritvor. 

Završna riječ bila je 8. srpnja 1992. godine. Odvjetnici petorke tvrdili su da su tijekom vještačenja i istrage učinjeni brojni propusti. 

Sud: Postoje indicije, ali okolnosti pružaju cijeli niz drugih mogućnosti

"U vrijeme kada je izvršen očevid kraj doma na Adolfovcu, policija je već očito imala saznanja da su tamo pokopana tijela Marije i Aleksandre Zec pa se postavlja pitanje kome su tamo okrivljenici naknadno pokazali to mjesto. S obzirom na prilike u to vrijeme, smatramo da su radnici policije bili pod imperativom da pronađu krivce te da je upravo taj imperativ utjecao da oni rade na način na koji su radili, a koji očito nije zakonit", istaknuli su odvjetnici, koji su se osvrnuli i na vještačenje vlakana pronađenih u kombiju kojim su Aleksandra i Marija Zec odvezene na Sljeme.

"Tijekom vještačenja učinjeni su propusti jer su vještačena samo vlakna koja su sastavu odgovarala onima pronađena na odjeći oštećenica. S obzirom na to da takvih vlakana ima i u cijelom nizu drugih materijala, time se ništa ne može dokazati", argument je odvjetnika.

Dana 9. srpnja 1992. godine svi su osumnjičeni oslobođeni presudom zagrebačkog Okružnog suda.

"Na temelju analize provedenog dokaznog postupka, ovaj sud je utvrdio da nema ni jednog dokaza koji bi ukazivao da je Siniša Rimac ubio Mihajla Zeca, odnosno da su svi okrivljenici, ili bar netko od njih, počinili krivično djelo ubojstva Zec Marije i Zec Aleksandre. Istina, postoje određene indicije, no one niti same za sebe, niti u svojoj ukupnosti ne predstavljaju čvrstu, zatvorenu i logičnu cjelinu, koja bi isključivala i neke druge mogućnosti, već upravo suprotno te indicije kada ih se brižljivo analizira, upravo u pogledu bitnih okolnosti, pružaju cijeli niz i drugih mogućnosti", navodi se u presudi koju je potpisao Mitko Naumovski, predsjednik sudskog vijeća.

Državno odvjetništvo nije uložilo žalbu

U presudi se navodi da je u postupku neosporno utvrđeno da su Mihajlo, Marija i Aleksandra Zec stradali nasilnom smrću uslijed povreda koje su zadobili projektilima ručnog vatrenog oružja. 

"Ovaj sud je utvrdio da fragment košuljice zrna koje je pronađeno ispod tijela Zec Mihajla potječe od zrna koje je ispaljeno iz automata marke Heckler & Koch, tvornički broj S 07759, a to je automat koji je kasnije pronađen na tavanu planinarskog doma Adolfovac. Nadalje, pet čahura koje su pronađene kraj mjesta na kojem su nađena mrtva tijela Zec Marije i Zec Aleksandre ispaljene su također iz automata Heckler & Koch tvornički broj S 07861, a to je automat koji je nađen u kombi vozilu Manđeralo Stjepana… na platnenom remenu tog automata vidljiv je natpis pisan kemijskom olovkom velikim slovima koja su poredana jedno ispod drugog, a natpis glasi MIGOR… No ovaj sud utvrdio je da u posebnoj jedinici MUP-a u vrijeme kada su njezini pripadnici bili okrivljenici nisu vođene evidencije o individualnim zaduženjima oružja, već je samo jedinica bila zadužena određenom količinom i vrstom oružja", navodi se.

"Saslušavši svjedoke, susjede obitelji Zec, ovaj je sud utvrdio da nitko od njih nije pobliže upoznat s onim što se kritične zgode dogodilo, već svatko od njih tom prilikom uočava po neki detalj… Kuman Božidar nije u mogućnosti niti pobliže opisati, a kamoli prepoznati osobu koja mu se te večeri obratila dok je gledao kroz prozor", navodi se u presudi.

Sud je naglasio i činjenicu da "nema nikakve procesne mogućnosti da se zapisnici koji su izdvojeni pravomoćnim rješenjem u kasnijem tijeku postupka ponovno koriste". 

Državno odvjetništvo, pak, imalo je pravo uložiti žalbu, ali to nije učinilo.

Uvažena žalba obrane

I tu dolazimo do jednog paradoksa.

Naime, isti ovaj proces, valjda kako bi se uštedjelo na vremenu, obuhvatio je i razbojništvo koje su Suljić i Rimac počinili 4. studenoga 1991. godine. S još dvije nepoznate muške osobe oni su ušli u stan Miroslava Kijačića od kojeg su zahtijevali da im preda svo oružje koje posjeduje. Oružje i streljivo u iznosu od oko 230 tisuća ondašnjih dinara zadržali su za sebe. 

Suljić je kažnjen kaznom zatvora u trajanju od godine dana, a Rimac od sedam mjeseci.

Dakle, DORH se nije žalio na oslobađajuću presudu u slučaju Zec, ali odvjetnici Suljića i Rimca su se žalili te je presudom Vrhovnog suda Munibu Suljiću kazna zatvora od godinu dana preinačena u deset mjeseci, a Siniši Rimcu sa sedam na šest mjeseci. 

Također, 14. srpnja 1993. godine Vrhovni sud donio je presudu kojom se odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio državni odvjetnik Republike Hrvatske. Zahtjev se odnosio na rješenje Okružnog suda kojim su izdvojeni zapisnici o ispitivanju okrivljenika tijekom kojeg su priznali počinjenje ubojstava.

U svakom slučaju, Siniša Rimac, koji je kasnije postao i pripadnik osiguranja ministra obrane Gojka Šuška, nagrađen je odlikovanjem reda Nikole Šubića Zrinskog. Priznanje "za junački čin u ratu" dodijelio mu je predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, poručivši dobitnicima kako su odličja koja su primili znak priznanja, ali i obaveze da se nastavi činiti kao i do tada, da se bude uzor drugima i opravda povjerenje.

Dio njih završio u zatvoru zbog slučaja u Pakračkoj Poljani

Početkom rujna 1997. Feral Tribune objavljuje ispovijed Mire Bajramovića, pripadnika Merčepove jedinice, o ubijanju i mučenju merčepovaca.

Godine 2005. Suljić, Mikola, Rimac, Bajramović i Branko Šarić osuđeni su na ukupno 30 godina zatvora zbog ubojstava u Pakračkoj Poljani.

Pokojni Tomislav Merčep je u svibnju 2016. nepravomoćno osuđen na pet i pol godina zatvora jer kao zapovjednik postrojbe poznate kao merčepovci nije spriječio zločine nad srpskim civilima, a Vrhovni sud mu je u veljači 2017. kaznu povisio na sedam godina. 

Pod njegovim zapovjedništvom, utvrdio je sud, uhićena su 52 civila, a 43 su nakon toga ubijena. Među njima su i članovi obitelji Zec. 

>>Merčepovci su ubili i mučili 43 civila. Pogledajte kako ga je kaznila Hrvatska

Kako je Index pisao, dobar dio ljeta i jeseni 2019. godine proveo je u - toplicama.

To mu je omogućilo Ministarstvo branitelja na čelu s ministrom Tomom Medvedom, ali i Ministarstvo pravosuđa. 

>>Merčep je umro na slobodi. Ovo su zločini zbog kojih je bio u zatvoru

Tomislav Merčep 2015. je bio i uvažen gost na inauguraciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Pročitajte više

 

Pročitajte više