AKADEMIK Stjepan Babić, jedan od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovice 20. stoljeća, umro je danas u Zagrebu u 96. godini, izvijestili su iz njegove obitelji.
Babić se rodio 1925. u Oriovcu, maturirao je u gimnaziji u Zagrebu 1947. a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1955. hrvatski, ruski i njemački jezik. Ostao je na fakultetu kao asistent, doktorat je obranio 1962. godine, a redovitim profesorom postao je 1975. godine. Babić je bio potpredsjednik Matice hrvatske od 1989. do 1992., a zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora od 1993. do 1997. godine.
Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca druge polovine 20. stoljeća. Zajedno s Daliborom Brozovićem i Radoslavom Katičićem uveo je lingvistički strukturalizam praške škole (Jakobson, Trubeckoj) kao dominantnu školu suvremenog jezikoslovlja.
Babić je bio višegodišnji urednik časopisa Jezik. Uloga tog časopisa bila je važna posebno u doba komunističke represije u bivšoj Jugoslaviji, najviše u 60-im i 70-im godinama kada je Babić često vodio rovovski rat s ideološkim komesarima koji su pokušavali potisnuti izrazito hrvatske značajke u hrvatskome jeziku - sve u cilju ostvarenja unitarnog jugoslavenstva.
Napisao je niz udžbenika i priručnika
Kao pisac udžbenika i priručnika hrvatskog jezika (zajedno sa Stjepkom Težakom, Božidarom Finkom i Milanom Mogušem), Babić je trajno zadužio mnoge naraštaje i obilježio hrvatsku jezičnu kulturu. Hrvatski pravopis iz 1971. bio je zabranjen, dok je jedan prokrijumčareni primjerak tiskan u Londonu, i bio je poznat pod imenom Londonac. Značajni su Babićevi znanstveni doprinosi u mnogim časopisima i stručnim djelima, no prema stručnim prosidbama, jedan je od najvažnijih radova "Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku" (prvo izdanje 1986., treće 2003.).
Babićev je glavni znanstveni interes na polju tvorbe riječi, morfologije i pravopisa. Nije zanemariva ni Babićeva uloga jezičnog savjetodavca i kolumnista (Vjesnik, Večernji list), neke vrste jezikoslovnog popularizatora i borca za čistoću i samobit hrvatskog jezika. Te su Babićeve rasprave složene u nekoliko knjiga, među kojima su Hrvatski jučer i danas, Hrvatski jezik u političkom vrtlogu i Hrvatska jezikoslovna prenja.
Kao vjerojatno najvažniji hrvatski pravopisac 20. stoljeća, objavio je, osim Hrvatskog pravopisa, u suautorstvu s Milanom Mogušem i Sandom Ham, Hrvatski školski pravopis, 2005. godine. Babić je i jedan od najplodnijih hrvatskih jezikoslovaca, s preko 600 radova (knjiga, članaka...)
Među njima su: Pregled gramatike hrvatskog književnog jezika, Školska knjiga, (1973.), Hrvatski pravopis u više izdanja (London, 1972. i 1984.; ŠK, Zagreb 1990.), u suautorstvu s Milanom Mogušem i Božidarom Finkom. Također, knjige: Hrvatski jezik u političkom vrtlogu (A. Pelivan, Zagreb, 1990.), Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskog književnog jezika (HAZU - Globus, Zagreb, 1991.) autori su ostalih dijelova - D. Brozović, M. Moguš, S. Pavešić, S. Težak, I. Škarić, Tisućljetni jezik naš hrvatski (A. Pelivan, Zagreb, 1991.), Sročnost u hrvatskom književnom jeziku (MH, Zagreb 1998.), Temelji hrvatskom pravopisu (ŠK, Zagreb 2005.).
Dobitnik je mnogih nagrada
Akademik Babić dobio je niz nagrada i odličja za svoj dugogodišnji rad na području jezikoslovlja.
Među njima su Nagrada Bartola Kašića za značajnu znanstvenu djelatnost oblasti društveno-humanističkih znanosti u području proučavanja hrvatskog književnog jezika (1991.), Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanost (1995.), Spomenica Domovinskog rata (1995.), Spomenica domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina (1995.), Red Ante Starčevića (1996.) i Državna nagrada za životno djelo (2004.).