U POSLJEDNJIH šest godina hrvatski istraživač i poduzetnik Aco Momčilović bio je jedan od organizatora Meetinga G2, poslovne konferencije za hrvatsku dijasporu. Bio je to, kaže, vrlo zanimljiv projekt, koji mu je omogućio da upozna puno Hrvata iz dijaspore i s njima razgovara o idejama i željama, ali i problemima i preprekama s kojima se suočavaju kad dolaze u Hrvatsku i pokušavaju poslovati.
Kroz crowdfunding kampanju koju je proveo za zvjezdarnicu u Višnjanu Momčilović je upoznao i Dušicu Hoban, koja je puno svog vremena i financijskih sredstava posvetila pomaganju ljudima u Hrvatskoj. Budući da su njezina motivacija i njezini rezultati rijetkost u Hrvatskoj i hrvatskoj dijaspori, Momčilović je Dušicu intervjuirao s nadom da će njen entuzijazam potaknuti druge na slične akcije.
Podijelite s nama nešto iz svoje prošlosti. Koliko dugo živite u Velikoj Britaniji i što trenutačno radite?
Rođena sam u Pazinu, a od 1966. živjela sam i studirala u Švedskoj. Od 1972. živim i studiram u Velikoj Britaniji. Mnogo sam godina radila u britanskom Nacionalnom zdravstvenom sustavu, u financijama i poslovnom upravljanju. Nakon nekoliko osobnih tragedija 2004./2005. morala sam napustiti taj posao i promisliti kako financijski preživjeti i uzdržavati sebe i svoje dvoje djece te ih školovati u privatnom obrazovnom sustavu i sveučilištu. Tada sam poduzela korake prema investicijama i nastavila to činiti do danas.
Kako ste došli na ideju da pomognete hrvatskom narodu, institucijama ili državi općenito?
Moj dobrotvorni angažman počeo je s moldavskim dječakom Andreom 2006./2007. On je imao rupu u lubanji nakon što je na njega pao električki kabel. U to vrijeme već tri godine nije izlazio iz kuće kako bi se spriječila infekcija. Lokalni liječnici u Moldaviji uspjeli su samo zakrpati lubanju s malo kože, no ono što mu je zapravo trebalo bila je metalna pločica i mnoge operacije koje su u sljedeće dvije godine obavljene u Velikoj Britaniji.
Andre se uspješno oporavio i naučio tečno govoriti engleski u privatnoj školi u Surreyju, nedaleko od bolnice u kojoj se liječio. Boravio je kod jedne suosjećajne engleske obitelji.
Budući da sam bila informirana o Andreovom oporavku, shvatila sam koliko je važno ono što radimo jedni za druge. U nekim slučajevima doslovce spašavamo živote.
Razlog zbog kojeg sam se prvenstveno usredotočila na pomaganje u Hrvatskoj javio se nakon sastanka u hrvatskom veleposlanstvu u Londonu. Europska banka za obnovu i razvoj vodila je konferenciju o integraciji istočnoeuropskih zemalja u Europsku uniju. Bila sam šokirana kad sam čula da je Hrvatska zemlja koja ih najviše brine, čak i više nego Bugarska i Rumunjska. Na kraju predavanja pozvala sam govornika da mi objasni o čemu se radi i njegov je kratki odgovor bio - Hrvatskoj nedostaju kvalitetni ljudi. To me šokiralo.
Na koje vrste projekata ciljate?
Koncentrirala sam se uglavnom na humanitarni koncept, iako sam se bavila i kulturom i obrazovanjem.
Sudjelovali ste u crowdfundingu za Višnjan. Jeste li imali drugih uspješnih ideja ili projekata koje ste podržali ili pokrenuli?
Evo popisa projekata koja sam podržala u posljednjih nekoliko godina: 2017. škola u Pazinu (knjige, engleski klub), 2017. bolnica Maggie's Charring Cross (liječenje raka), 2018. Šenoina kuća u Zagrebu (obnova), 2018. bolnica u Pazinu (palijativna skrb), 2019. Podravsko sunce (materijali Montessori), 2019. bolnica u Pazinu (ultrazvuk), 2020. ADRA Zagreb (pomoć u potresu), 2020. Nismo Same Zagreb (borba protiv raka), 2020. Zvjezdarnica Višnjan (obrazovanje).
Koji Vam je projekt dosad najdraži?
Mislim da je moj favorit oprema za ultrazvuk u pazinskoj bolnici. Kad me ravnatelj bolnice poveo u obilazak, shvatila sam da imaju samo neke stare i pokvarene uređaje.
Naporno su radili na stjecanju statusa palijativne skrbi, tako da kronično bolesni pacijenti ne moraju platiti boravak i da budu zbrinuti u posljednjih nekoliko tjedana života. Da bi bolnica dobila taj status i da bi vlada financirala tu uslugu, mora postojati europski standard. Međutim, prilikom mog posjeta još uvijek su nedostajali adekvatni kreveti, kupaonice i drugo.
Odlučila sam im odmah kupiti dva kreveta i dva televizora. Potom sam na sastanku s ravnateljem Istarskih domova zdravlja obećala platiti značajan iznos za novi ultrazvuk, pod uvjetom da on iznađe ostatak novca. Trebalo je oko 20 mjeseci da se to realizira, a uključivalo je koncert i predstavu za prikupljanje novca, a ne treba zaboraviti i uplate Hrvata iz Kanade i Švedske. Odlučili su uložiti u vrhunsku ultrazvučnu opremu kako pacijenti ne bi morali putovati u Pulu ili Rijeku.
Imali ste određen broj interakcija s lokalnim ljudima u Hrvatskoj te predstavnicima različitih vladinih ili državnih tijela i institucija. Kakvo je Vaše iskustvo s njima?
Žao mi je što moram reći da u početku nisam naišla na ljude od kojih bih dobila korisne informacije.
U početku nisam znala odakle bih počela pa sam poslala mailove gradonačelnicima, nadajući se da će me uputiti do pravih adresa. Međutim, ponekad sam slala i tri maila bez ikakvog odgovora. To me jako razočaralo, s obzirom na to da sam tražila pomoć, a neki se nisu udostojili ni odgovoriti na moje poruke. Osim toga, jedna institucija nije ni potvrdila primitak donacije. Morala sam ih neprestano nazivati, a ravnatelj me do danas nije kontaktirao. Uspjela sam samo stupiti u kontakt s njegovim osobljem, koje je bilo prilično bahato.
Pokušala sam također kontaktirati bivšeg veleposlanika jer sam planirala sponzorirati studij jednog vrhunskog studenta u Velikoj Britaniji. Nikad nije odgovorio na moju poruku pa sam kontaktirala njegovu suprugu, ali ni ona mi nije odgovorila. A sve što trebam je kontakt sa sveučilištem.
Imam osjećaj da ljudi nisu navikli da netko daje nešto bez ikakvih očekivanja zauzvrat. Često se ne žele uključiti jer bi to za njih značilo više posla i odluče odraditi samo minimum. Odluče ne biti od pomoći, čak i ako to znači da će netko drugi biti na gubitku. To je jako tužno.
Kako ste povezani s drugim pripadnicima hrvatske dijaspore i imate li kakvih planova oko toga?
Sa žaljenjem moram reći da nisam povezana s dijasporom. Pokušala sam, ali nisam bila previše uspješna. Nekolicina koju sam upoznala u Londonu nije bila nimalo inspirativna, čak ni približno zainteresirana za ono što pokušavam učiniti. Rečeno mi je da ih zanima samo kultura...
Od koga ste do sada dobili najviše podrške u Hrvatskoj?
Voljela bih da mogu reći kako je osoba iz Hrvatske bila od najveće pomoći i podrške u mom dobrotvornom angažmanu, ali s ponosom mogu reći da su to veleposlanik Andrew Dalgleish, kojem nije bio problem nekoliko se puta sastati sa mnom, te Andreja Maretić, bez koje vjerojatno ne bih radila ovo što radim. Ponekad mi je dovoljna samo lijepa riječ ljudi koje cijenim da dobijem snagu i vjeru za nastavak, unatoč negativnim ljudima koje usput srećem.
Koji su vaši budući planovi za donacije?
Ako me zdravlje posluži, namjeravam nastaviti do kraja života. Bilo bi sjajno upoznati nekoga sa sličnim pogledima i strašću, što bi mi omogućilo da učinim još više.
Trenutačno se uključujem u jedan ili dva projekta godišnje i s time sam sretna. Kad bi bilo drukčije, to bi mi oduzimalo mnogo vremena, a s obzirom na to da sam izuzetno puno radila u mladosti, namjeravam uživati u svom slobodnom vremenu prije nego što ostarim.