FOTO: NASA/ESA
Ideja, o kojoj smo već pisali na Indexu, ukratko je sljedeća. Sa Zemlje bi se mogle lansirati brojne minijaturne letjelice teške tek nekoliko grama, ne skuplje od iPhonea, opremljene solarnim jedrima površine nekoliko četvornih metara. Sonde bi pogonile zrake svjetlosti snažnih lasera na Zemlji uperene u njihova jedra. Zahvaljujući dugotrajnom pogonu u vakuumu u kojem nema otpora zraka, one bi s vremenom trebale dosegnuti petinu brzine svjetlosti, odnosno oko 60.000 kilometara u sekundi (brzina svjetlosti je oko 300.000 km/s). Budući da se Proxima Centauri, najbliža od tri zvijezde u trojnom sustavu, nalazi na samo 4,25 svjetlosnih godina od nas, za putovanje do cilja trebalo bi im oko 20 godina. To je ukratko i otprilike bio plan projekta 'Starshot' koji je predstavila Zaklada Breakthrough koju podupiru zvučna imena poput ruskog milijardera, fizičara Jurija Milnera, utemeljitelja Facebooka Marka Zuckerberga i slavnog znanstvenika Stephena Hawkinga (video dolje).
Problem zvan kočenje
No, koliko god dobro zvučao, u ovom planu postoji par ozbiljnih problema koje tek treba riješiti. Jedan je taj što tehnologija neophodna za njegovo ostvarenje još uvijek nije razvijena. Ako pretpostavimo da bi se to, uz ubrzani razvoj tehnologija, moglo riješiti u narednih desetak godina, što ne zvuči nemoguće, ostaje nam još jedan, možda čak ozbiljniji problem, a to je zaustavljanje letjelica kada stignu na cilj. Naime, prema zakonima fizike za zaustavljanje nekog tijela u idealnim okolnostima potrebna je jednaka energija koja ih je ubrzala do određene brzine. Drugim riječima, bez rješenja za zaustavljanje, odnosno usporavanje dovoljno da ih neko tijelo uhvati u svoju orbitu, sonde bi brzinom od oko 20 posto brzine svjetlosti jednostavno proletjele kraj sustava. U takvoj situaciji teško je očekivati da bi mogle obaviti bilo kakva korisna istraživanja.
Rješenje – letjelice s kočnicama
No, prema jednoj studiji, koju su početkom 2017. predstavili René Heller s Instituta za istraživanja Sunčevog sustava Max Planck u Njemačkoj i njegov suradnik Michael Hippke, čini se da se problem zaustavljanja ipak može riješiti. Dvojac je, naime, izložio ideju o nešto drugačijim letjelicama. One bi bile znatno veće od Starshotovih – umjesto veličine poštanske marke i težine nekoliko grama, imale bi dimenzije sapuna i težile nešto manje od 100 grama. No takve bi sonde mogle biti opremljene značajno većim jedrima površine 100.000 četvornih metara koja bi pogonile zrake Sunca, a ne laseri. Osim toga, one bi, kada stignu u blizinu odredišta, isti princip mogle upotrijebiti za kočenje.
Jedini problem ovog rješenja je to što bi opisane letjelice postizale manje brzine, što prema izračunima dvojica znači da bi im za ubrzanje, let i zaustavljanje na putu do sustava Alpha Centauri trebalo oko 95 godina, a potom za dolazak do Proxime Centauri još 46 – ukupno oko 140. To pak znači da se projekt leta do Proxime Centauri nikako ne bi mogao ostvariti za jednog života, što je cilj Starshota.
Pravi cilj je Sirius
Međutim, u novoj studiji objavljenoj ovih dana Heller i njegovi kolege predstavili su novo rješenje za ovaj problem – njihove sonde ne bi letjele do Alpha Centauri, već do Siriusa, najsjajnije zvijezde na noćnom nebu. Naime, Sirius, iako je gotovo dvostruko udaljeniji – oko 8,6 svjetlosnih godina, ima 16 puta jači sjaj pa bi zaustavljanje trajalo mnogo kraće. Prema izračunu tima, putovanje u sustav Siriusa ukupno bi trajalo oko 69 godina, što znači da bi bilo izvedivo za jednog prosječnog ljudskog života.
Studija, predstavljena na web stranici arXiv.org, još nije prošla stručnu recenziju, a tim priznaje da će za realizaciju projekta trebati vrlo rafinirana tehnologija.
„Trebaju nam vrlo lagana, čvrsta jedra visoke refleksivnosti otporna na visoke temperature koja se mogu raširiti do površine od nekoliko stotina četvornih metara“, rekao je Heller za New Scientist. „Ako u tome uspijemo, čovječanstvo bi stvarno moglo postati međuzvjezdano“, dodao je.