NAJAVLJENA je nova reforma mirovinskog sustava Hrvatske, koja uz nekoliko dobrih mjera sadrži jednu koja predstavlja grubo rušenje principa individualizirane mirovinske štednje u drugom stupu. Dobre mjere su uglavnom kozmetičke naravi i stvara se dojam da se njima samo željela prikriti prava namjerna reforme, a to je tiha nacionalizacija privatnih uplata građana u drugi mirovinski stup.
Naime, planira se da država osnuje alternativni investicijski fond u koji bi mirovinski fondovi (2. stup) bili obavezni izdvajati najmanje 5 posto neto imovine obveznih mirovinskih fondova (2. stup), individualne mirovinske štednje radnika u Hrvatskoj. Zauzvrat bi država garantirala glavnicu tog fonda.
To bi bila svojevrsna inovacija Hrvatske, jer nema primjera takve prakse u svijetu. Implikacije bi bile dalekosežne, ne samo financijske nego i šire ekonomske prirode, pa i društvene.
"Ona će definitivno biti upamćena...", rekao je Plenkovićev ministar Marin Piletić prilikom predstavljanja reforme u saboru. I hoće, ali ne po dobrome nego kao pokušaj prevare radnika u Hrvatskoj putem nacionalizacije privatne mirovinske štednje a s klijentelističkom namjerom.
Dobre najavljene promjene je zasjenila vrlo opasna i štetna ideja
Reformom se dopušta ulaganje u nove vrste imovine, kao što su nekretnine i infrastrukturni projekti. Jednokratna isplata individualne mirovinske štednje iz 2. stupa se povećava na do 20 posto od ukupnog iznosa. Trenutni iznos koji se može jednokratno isplatiti na temelju kapitalizirane mirovinske štednje je 15 posto, pa se novom izmjenom ne samo povećava postotak moguće isplate nego dopušta i isplata bilo kojeg iznosa do 20 posto, umjesto kao do sada isključivo 15 posto.
Uvodi se mogućnost da se mirovina isplaćuje bez usklađivanja s inflacijom. Izjednačava se dodatak na osnovnu mirovinu između onih koji su odabrali primati mirovinu iz samo prvog stupa te onih koji primaju i iz drugog stupa, s 20.25 posto koliko je do sada iznosio za one koji nisu isključivo u prvom stupu na 27 posto za sve.
Predlaže se administrativno rasterećenje ukidanjem ulazne naknade od 0.5 posto koju mirovinsko društvo naplaćuje na svaki mjesečni iznos uplaćenog doprinosa te smanjenje naknade za upravljanja od početka sljedeće godine s 0.27 na 0.25 posto te postupno do 2029. na 0.2 posto.
To su sve dobre izmjene, koje je uglavnom podržala i oporba. Ali glavna promjena, koja se odnosi na obvezu ulaganja mirovinskih fondova u alternativni investicijski fond, poništava sve dobro što nova reforma donosi.
Milijarda eura privatne štednje radnika transferirala bi se državnom fondu na upravljanje
Alternativni investicijski fond je zamišljen kao fond koji bi ulagao sredstva koja su u njega uplatili obvezni mirovinski fondovi (2. stup), i to 5 posto neto imovine. To znači da bi odmah prilikom nastanka takvog alternativnog investicijskog fonda mirovinski fondovi morali u njega uložiti 5 posto do sada prikupljenih sredstava od doprinosa radnika iz plaće.
Kako je neto imovina obveznih mirovinskih fondova krajem kolovoza ove godine iznosila 19.3 milijarde eura, to znači da bi se zakonski prisililo mirovinske fondove da oko milijardu eura transferiraju u novi alternativni investicijski fond.
Fond bi te novce dalje ulagao u vrijednosne papire, kao što su dionice i udjeli u kompanijama koje nisu izlistane na burzi. Iako nije eksplicitno rečeno u predstavljanju reforme, vlasnik tog fonda bi vjerojatno bila država i slijedom toga bi država postavljala ljude koji će ga voditi tj. upravljati sredstvima u fondu.
Obveza bi vrijedila za fondove A i B kategorije, što čini veliku većinu od ukupnih sredstava u fondovima. A kategorija je najrizičnija, jer im je omogućeno više rizičnijih ulaganja (dionice) nego kod B kategorije. Većina radnika je po automatizmu u B kategoriji. Paralelno s uvođenjem obveze ulaganja u alternativni investicijski fond smanjuje se obveza ulaganja u državne obveznice za 5 posto od ukupne neto imovine.
Hrvatska de facto nacionalizira privatna sredstva radnika
Inovativni manevar s alternativnim investicijskim fondom se brani preporukom OECD-ja o smanjenju ulaganja mirovinskih fondova u državne obveznice. Cilj te preporuke je da se sudbina mirovinskog sustava države ne veže za sudbinu državnih financija, jer se time poništava sami cilj individualizirane mirovinske štednje.
Ali OECD nigdje nije tražio da se uz smanjenje izloženosti državnim obveznicama sredstva umjesto tu transferiraju u alternativni investicijski fond pod kontrolom države. To i nema smisla, jer se time uopće ne smanjuje izloženost mirovinskog sustava državnim financijama, a upravo na to je OECD mislio pod prijedlogom smanjenja izloženosti fondova državnim obveznicama.
Hrvatska država bi trebala garantirati povrat mirovinskim fondovima iz takvog investicijskog fonda. Iako postoje investicijski fondovi s garantiranim povratom, u svijetu nema primjera ni jednog investicijskog fonda čiji bi povrat garantirala država.
Gubici bi se pokrivali iz državnog proračuna
Osnivanje alternativnog investicijskog fonda s državno garantiranim povratom nema smisla u kontekstu smanjenja izloženosti mirovinskog sustava državnim financijama jer bi, u slučaju da takav fond ostvari negativan prinos (gubi novce zbog loših investicija), država zbog garancije povrata trebala nadoknaditi taj minus iz državnog proračuna.
Narodski rečeno, iz šupljeg u prazno. Izloženost mirovinskog sustava državnim financijama nije smanjena, a samo je stvoren potencijalni rizik novog investicijskog fonda i stvorena su dodatna mjesta u državnom sektoru, jer bi taj fond bio u vlasništvu države i ona bi određivala ljude koji će ga voditi.
Oblik državne subvencije, velik rizik od rizičnog ponašanja i korupcije
Zapravo bi najavljeni državni investicijski fond predstavljao oblik državne subvencije, jer bi država garantirala sigurnost investicije u tvrtke u koje ulaže fond, te tvrtke bi birali ljudi iz fonda koje je postavila država, a preko fonda bi se zaobilazili kanali kontrole državnih subvencija.
Kao uvijek s investicijama koje garantira država, izgledno je da će oni koji budu kontrolirali fond imati puno veću sklonost rizičnijem ponašanju i investicijama, a zbog manjka transparentnosti i odsustva odgovornosti za povrat sredstava investitorima (jer mirovinskim fondovima država garantira da neće izgubiti novce), nastaje veliki prostor za neodgovorno, potencijalno koruptivno, ponašanje.
S obzirom na to da EU ima snažna pravila po pitanju dopuštenih državnih subvencija i općenito direktnog zadiranja države u slobodno tržište, što je definitivno problem s predloženim državnim garantiranim alternativnim investicijskim fondom, nije vjerojatno da će EU podržati ovakvo "inovativno" rješenje.
Ovakav fond ne postoji nigdje u svijetu
S tim da je ideja državno garantiranog investicijskog fonda problematična, slažu se i stručnjaci okupljeni oko Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. U očitovanju koje su poslali svim zastupnicima Hrvatskog sabora oštro su osudili ideju državno garantiranog alternativnog investicijskog fonda.
Navode da njihovim pregledom podataka OECD-ja o mirovinskim regulativama u više od 90 zemalja svijeta nisu mogli pronaći primjer da država nalaže mirovinskom fondu da 5 posto imovine mora uložiti u alternativne investicijske fondove, jer se najčešće ograničava maksimalni iznos koji se može u njih uložiti zbog toga što predstavljaju rizičnu investiciju.
Prema njihovim saznanjima i podacima Europskog nadzornog tijela za vrijednosne papire i tržište kapitala (ESMA), u državama OECD-ja i EU ne postoje alternativni investicijski fondovi s državnom garancijom. Napominju da ni samo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike ne može navesti ni jedan primjer, a InvestEU na koji su se referirali u odgovoru na jedan novinarski upit, nije ni investicijski fond, niti garantira povrat glavnice u potpunosti.
Nije napravljena analiza učinka na proračun i javni dug
Podsjećaju da su alternativni investicijski fondovi jako rizični, puno više od tradicionalnih fondova, a ujedno su manje transparentni i nelikvidni. Prema njima, kada bi se osnovao takav fond u Hrvatskoj, ne bi bilo jasno tko je nadležan za nadgledanje rada i ulaganja takvog fonda, jer ne postoji ni teorija ni praksa za takvo što.
Nadalje, smatraju da bi takav fond bio bi u opasnosti moralnog hazarda jer će upravitelj takvog fonda biti više sklon izlagati se riziku jer će gubitak fonda snositi porezni obveznici, pa treba biti itekako zabrinut hoće li upravitelj takvog fonda djelovati u najboljem interesu osiguranika i poreznih obveznika.
Analiza takvog fonda na državni proračun i fiskalnu održivost nije učinjena, a s obzirom na to da bi država sredstvima poreznih obveznika garantirala novi investicijski fond, onda bi njegove eventualne gubitke snosio državni proračun i porezni obveznici.
Podsjećaju i da sve državne garancije ulaze u izračun javnog duga, zbog čega je potrebna i procjena učinaka na javni dug. OECD u izvješću o Hrvatskoj nigdje ne spominje državno garantirani alternativni investicijski fond, a Svjetska banka nigdje ne navodi da bi investicije u infrastrukturu trebali voditi alternativni investicijski fondovi, već sami mirovinski fondovi i to nužno kao ko-investitor uz druge iz privatnog sektora.
Državno garantirani alternativni investicijski fond je štetan za sve građane Hrvatske
"Posve smo uvjereni da vladin prijedlog donosi promjene koje su štetne za trenutne i buduće osiguranike, te dodatne troškove za porezne obveznike. Osim što prijedlog nije u skladu s financijskom teorijom i praksom, smatramo da je i duboko netržišan i neuklopiv u tržišne slobode garantirane Ustavom", zaključuje svoje očitovanje Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova.
"Sukladno navedenom, naši članovi koji su zabrinuti za svoje mirovine s pravom se pitaju o svrsishodnosti ove legislative te od Vas očekuju da se maksimalno založite da ovaj prijedlog u ovom obliku ne bude prihvaćen jer je, bez iznimke, štetan za sve građane RH", pozvali su sve saborske zastupnike.
Opasna ideja
Zaustavljanje ideje o državno garantiranom alternativnom investicijskom fondu trebao bi biti cilj svih građana Hrvatske, posebice radnika. Oko toga se treba postići konsenzus svih političkih opcija, svih građanskih udruga i inicijativa, općenito svih kojima je u interesu dobrobit građana Republike Hrvatske.
Osim toga što je takav fond potpuno beskoristan i potencijalno štetan, s obzirom na razinu korupcije u Hrvatskoj i umreženost politike s pojedincima i kompanijama u privatnom sektoru, sasvim je moguće da oduzeta sredstva od mirovinskih fondova budu korištena za saniranje posljedica krivih investicijskih ili političkih odluka. Hipotetski, mogli bi se iskoristiti za refinanciranje dugova Fortenove, u čemu bi državni investicijski fond djelovao kao sredstvo za transfer privatnih sredstava radnika iz mirovinskih fondova.
Država, odnosno oni koji su na vlasti i kontroliraju državu, ovime dobivaju način da prošire klijentelističko-koruptivne odnose u Hrvatskoj. Ideja korištenja privatne imovine radnika u Hrvatskoj, koja se nalazi u 2. mirovinskom stupu, putem fonda kojem bi upravljala politika i koji bi birao gospodarske subjekte koji će time biti privilegirani na tržištu je nedopustiva.
Još gore je to što bi potencijalne troškove tih investicija trebali pokrivati preko državnog proračuna i javnog duga isti građani kojima su novci prisilno oduzeti da bi se preko fonda hranila klijentelistička hobotnica. Ideju državno garantiranog alternativnog investicijskog fonda treba hitno zaustaviti.