KAŽU DA je Kolinda Grabar Kitarović draga, simpatična, pristojna i poštena osoba. Kažu da je i kompetentna diplomatkinja i kvalitetna veleposlanica. Kažu da su drugi puno gori od nje. Da kradu i otimaju, da nas blamiraju i sramote. Kažu i da je Kolindino korištenje službenog automobila u privatne svrhe minoran grijeh. Da je trošak od 30 tisuća kuna prava sitnica. Ali opet, kažu i da je vrag u sitnicama.
Zašto bi je trebalo braniti?
Najlakše je ovih dana ustati u zaštitu hrvatske veleposlanice u Washingtonu. Naročito ako je na red poziva Jadranka Kosor koja bi mogla svašta ispričati o korištenju službenog automobila u privatne svrhe. Ili ako je na razgovor u Zagreb poziva ministar vanjskih poslova koji je zajedno s Kolindom (za)žmirio na svakakve pronevjere. Ili ako se njezinih tridesetak tisuća kuna za korištenje službenog automobila usporedi s milijunima koje je pronevjerila ova vlast, ovi političari i ovi diplomati. Ili ako se uzmu u obzir nagađanja da se ovaj mali Kolindin grijeh koristi tek kao povod da se netko još gori ogrebe za njezino mjesto u SAD-u. Ali zašto bi je uopće trebalo braniti?
Otkad se principi mjere visinom štete?
Zato što se ogriješila za mizernih tridesetak tisuća kuna? Pa otkad se principi mjere visinom štete? Švedska ministrica pala je zbog kutije Tobleronea kupljene na službenu karticu, pa nije jasno zašto veleposlanica Kitarović ne bi pala zbog privatne vožnje na državni račun. I to ne jednom, već godinu i pol.
I otkad to povrat novca počinitelja amnestira od kazne? Neven Jurica vratio je sve ukradene pare, pa i više od toga, ali svejedno je smijenjen i svejedno mu se sudi. A sad će Kolinda nadoknaditi štetu, dobiti od ministra po prstima i ako se nešto iznenada ne promijeni, ostati na veleposlaničkom mjestu. Zar je možda u pravilniku predviđeno koliko se on smije kršiti: nimalo, malo, puno, previše?
Pravila je kršila svjesno i namjerno
I kad smo kod kršenja pravilnika... Kolinda Grabar Kitarović nije pravila prekršila slučajno i nenamjerno, iz neznanja ili više sile. Da je to bio incident. Međutim, ona je ta pravila pisala. Ona ih je kršila godinu i pol. I ona je vrlo dobro znala, kao i drugi veleposlanici i diplomati, da je takvo što izričito zabranjeno. Jedna sada već bivša hrvatska veleposlanica svojedobno nije željela da je prijatelj preko vikenda odveze u bolnicu službenim automobilom. Jer to se ne smije. A Kolinda je svejedno dala suprugu auto na korištenje. Zar će jedina sankcija za to biti plaćanje goriva?
Pusti Kolindu, hvataj Bandića
Bilo bi to isto kao da lopov koji pokrade trafiku bude pušten na slobodu ako vrati žvake i Ben 10 sličice. Nije bitna samo šteta, nego i djelo. A činjenica da je upravo bivša ministrica počinila to djelo, može biti samo otegotna, nikako olakotna okolnost. Pa ipak, u medijima ima onih koji su spremni minorizirati Kolindin grijeh, odmahnuti rukom i uprijeti prstom u one još gore: Juricu, Kalmetu, Bandića, koga sve ne.
Ipak je ona obična HDZ-ovka, neotporna na zlouporabe
I ako doista ima gorih od Kolinde Grabar Kitarović, od ove drage, pristojne, obrazovane i kvalitetne diplomatkinje, kako to da se ona našla u njihovu društvu? Što to govori o njoj? Osim da je ona ipak obična HDZ-ovka, neotporna na zlouporabe ovlastim i sitan lovac u mutnom koji je mislio da će svoje tisuće pokriti tuđim milijunima.
Ovdje nije riječ o visini štete, o glupom prekršaju, o tome da ima još puno gorih od Kolinde. Nije riječ čak ni o licemjerju hrvatske vlasti koja "razgibava mišiće" na jednom tako minornom slučaju dok puno gore pronevjere gura pod tepih. Ovdje je riječ - ili bi trebala biti - o principima i standardima. O ponašanju državnih dužnosnika, o odgovornosti prema funkciji, o pravilima koja vrijede za sve, bez obzira na visinu prekršaja. Pa što ako se sada sankcionira Kolinda, a ne pravi se čistka u ostalim diplomatskim predstavništvima? Tuđi grijeh nikad nije opravdanje za vlastiti.
Pristojnost nije opravdanje
I vratimo se na početak. Mnogi su skloni progledati hrvatskoj veleposlanici kroz prste zato što ima dobar imidž u javnosti, zato što je draga, simpatična, pristojna i poštena. Međutim, zbog toga bi se na nju trebali primjenjivati stroži kriteriji. Ne zato što je kompromitirana, već upravo zato što nije. Točnije, nije bila.
I stoga sve one koji kukaju kako bi Hrvatska zbog ovako minornog i glupog prekršaja mogla izgubiti dobru veleposlanicu u SAD-u, valja upozoriti da ova afera svjedoči kako ona možda baš i nije bila tako dobra. Ako nas je već praksa naučila da nakon smjene uvijek dolazi netko gori, možda imamo pravo nadati se da bi mogao doći i netko bolji. Čuda su moguća.