Vučićev šljam sanja Veliku Srbiju. Porfirije tu igra prljavu ulogu

Foto: M.A./ATAImages/PIXSELL

Politički mainstream današnje Srbije (Vučić, Dačić, Vulin, Mali, pa ako hoćete i Šešelj i Nikolić kao aveti najcrnje prošlosti pridodani prvima za potrebe predstojećih izbora) te osvjedočeni ratni huškači i kvaziintelektualci, poput karikaturalnog novinara Milomira Marića ili karikature sui generis Matije Bećkovića, i dalje, bez bilo kakvog sustezanja ili barem osjećaja stida za značajan doprinos tragediji regije iz 90-ih promoviraju ideologiju krvi i tla, odnosno projekt Velike Srbije.

Naravno, bivši nacionalsocijalisti i radikali ovoga puta su svoj ekstremizam upakirali u projekt drugačijeg naziva, ali identičnog cilja. Pogađate, riječ je o agendi Srpski svet.  

Agenda Srpski svet

Program Srpski svet, koji su u svojim javnim istupima do sada najčešće spominjali Vučićevi "megafoni" Vulin, smijenjeni komandant svih mogućih i nemogućih srpskih sigurnosnih službi od vojske do tajnih agenata, te bosanskohercegovački vojskovođa u miru i Putinov intimus Dodik, zapravo predstavlja ništa drugo do, kako sam gore već spomenuo, lijepo upakiranu verziju stare hegemonijske ideje o velikoj srpskoj državi.

U korijenu agende je narativ o ugroženosti Srba na teritorijima izvan Srbije, uglavnom u njenom susjedstvu, primjerice Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj. Dakle, gdje god bi beogradska "politička batina" mogla nešto zamutiti, napraviti problem ili izazvati destabilizaciju.

Jer sa Srbima u Mađarskoj, na primjer, nema nikakvih problema, a i u Njemačkoj ili Austriji izgleda odlično funkcioniraju bez miješanja Dačićevog ministarstva vanjskih poslova. Sjedinjene Države ne treba ni spominjati.

Naravno, nije ovdje riječ ni o kakvoj ugroženosti Srba, već o pokušaju njihove nove homogenizacije u susjedstvu Srbije, nakon one neuspjele početkom 90-ih, te povijesnom revizionizmu i, što je najgore, negiranju nacionalnog identiteta drugih naroda regije, prije svega Crnogoraca i Bošnjaka čije se porijeklo želi vezati za srpski nacionalni korpus.

Time bi se u kasnijoj fazi realizacije projekta Srpski svet lakše osporile trenutačne državne granice i revidirala cjelokupna državno-pravna arhitektura Zapadnog Balkana u korist apsolutne dominacije Beograda.

Nastanak agende

Agenda Srpski svet nastala je kao pandan programu Ruski svijet (Russkiy Mir). Kreatori ruske vanjske i sigurnosne politike su još 2007. godine institucionalizirali ovu inicijativu kroz istoimenu fondaciju Russkiy Mir, čiji je cilj formalno bio zaštita kulturnog nasljeđa i ljudskih prava Rusa u neposrednom susjedstvu, a suštinski sprovođenje strategije homogenizacije ruskog naroda, koja će u konačnici voditi osporavanju teritorijalnog integriteta država u kojima taj narod živi. Upravo se predsjednik Putin, pravdajući aneksiju Krima 2014. godine, pozvao na koncept Ruski svijet odnosno potrebu za obnavljanjem velike ruske civilizacije, zaštićene od utjecaja Zapada.

Važno je napomenuti da je spomenuti karakter ruske vanjske politike bio relativno lako primjetan čak i za površne promatrače koji su pratili aktivnosti Rusije u okviru međunarodnih foruma kao što su Opća skupština UN-a, Savjet za ljudska prava UN-a, UNESCO, OEBS ili Vijeće Europe.

U svim navedenim institucijama ruski su predstavnici insistirali na poistovjećivanju ljudskih prava s vrijednostima tradicionalnog pravoslavlja. Time su, zapravo, samo potvrdili ideološki kontinuitet s politikom bivše komunističke države, jer su glavni ciljevi napada poput demokracije, slobode pojedinca ili univerzalnih ljudskih prava ostali nepromijenjeni.

Što više, sukladno napisanom može se konstatirati kako komunizam imperije za čijom propašću Putin toliko žali i rusko pravoslavlje dijele iste vrijednosti: ruski nacionalizam, antiliberalizam, duboko ukorijenjeni tradicionalizam i konzervativizam, odbojnost prema univerzalnim ljudskim pravima i oštru netrpeljivost prema zapadnim demokracijama.

Ruska pravoslavna crkva, direktno podređena Vladimiru Putinu, na tom je tragu 2008. godine formalizirala svoju kritiku univerzalnih ljudskih prava u dokumentu "Temelji učenja Ruske pravoslavne crkve o dostojanstvu, slobodi i ljudskim pravima".  

Uloga Porfirija i Srpske pravoslavne crkve

Prije svega potrebno je istaknuti da su kreatori politike u Kremlju i Ruska pravoslavna crkva pravilno procijenili kako u nacionalističkoj vlasti u Beogradu te Srpskoj pravoslavnoj crkvi imaju sjajnog partnera za širenje svojih ideja religijsko-političkog karaktera, koje su u biti podrivanje svega onoga što liberalna demokracija nosi sa sobom, prvenstveno ideje univerzalnih ljudskih prava.

Upravo, kako sam u jednoj od ranijih kolumni pojasnio, Putinov strah od promocije osnovnih ljudskih prava i njihovo uvođenje u ruski javni diskurs, što bi neminovno vodilo demokratizaciji zemlje, doveo je do niza njegovih ekstremno nasilnih poteza na unutarnjem i vanjskom planu.

U konačnici, jedna od očiglednih posljedica te politike je i brutalna invazija na Ukrajinu. Rusi su, također, uvidjeli da je pozicija Srpske pravoslavne crkve u odnosu na predsjednika Vučića identična poziciji Ruske pravoslavne crkve u odnosu na Kremlj, dakle podređena.

Javna je tajna da je patrijarh srpski Porfirije i prije ustoličenja bio favorit predsjednika Vučića za mjesto prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve. Porfirijeve kontemplacije o odnosu Crkve i države svode se na zaključak da između te dvije institucije postoji međusobno prožimanje.

Po njemu nikada ne treba smetnuti s uma ni zaboraviti da je prvi kralj bio jedan brat, a prvi arhiepiskop autokefalne Crkve drugi brat, što je "kod koji je utisnut u srpski narod". Dakle, ni sam Porfirije nije skrivao kako će djelovati u budućnosti.

Vučićeva marioneta

Ipak, i pored svega, očekivao sam od bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog više. Posebice nakon onog krasnog intervjua s Romanom Bolkovićem na hrvatskoj televiziji početkom 2021. godine. Očekivao sam u najmanju ruku neovisnost, karakter i jasnu distancu od retrogradnih politika koje su bile među glavnim uzročnicima tragedije 90-ih.

Možda će se netko tko je pratio njegovo djelovanje u Zagrebu, a i ranije sjetiti ovih njegovih riječi: "Monah sam postao jer sam u Crkvi tragao za onim što ona zaista nudi i zbog čega jedino postojimo na ovom svijetu, jer Bog nije ni Hrvat, ni Srbin ni Nijemac, on je ljubav, a Crkva nije na ovom svijetu da bismo mi bili bolji ljudi, ili da bi se bavila socijalnom pravdom. Ona postoji jer nema čovjeka koji se ne pita o smislu svojeg postojanja."

U stvarnosti desilo se nešto potpuno drugo. Na čelo srpske Crkve došao je čovjek koji je postao ni manje ni više nego jedan od glavnih Vučićevih poslušnika i važan zavrtanj u konstrukciji projekta Srpski svet.

Prljava Porfirijeva uloga

Je li patrijarh Porfirije mogao spriječiti da Vojislav Šešelj, osuđeni ratni zločinac i ratni huškač, koji je pred međunarodnim kaznenim tribunalom osuđen za ratni zločin protjerivanja Hrvata iz Vojvodine, dobije visoko crkveno priznanje? Vjerojatno da, mada su pritisci s važnih adresa bili očiti.

Je li srpski patrijarh trebao ići "na noge" predsjedniku Vučiću kako bi ga podržao nakon tragedije u beogradskoj osnovnoj školi kada su nastradala nevina djeca? Naravno da nije, premda je tamo blaženim riječima pokušao zaliječiti duhovne rane roditelja ubijene djece.

Vučić i njegova vlada nosili su i nose teško breme objektivne odgovornosti i krivicu zbog sveprisutnog nasilja u javnom diskursu Srbije koje je prethodilo i na neki način bilo okidač za ubojstva počinjena u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu.

Međutim, ono što bi jedan crkveni velikodostojnik, koji se brine da ljudima pokuša objasniti "smisao njihovog postojanja", trebao izbjeći po svaku cijenu su redovne konzultacije s Vučićem i Dodikom gdje se naširoko razglaba o svim vitalnim pitanjima za srpski narod, počevši od gospodarstva, financija, trgovine pa vjerojatno do nabavke vojne opreme i naravno, bez toga ne ide, za koju će ekipu pojedini košarkaši potpisati profesionalne ugovore. Makar je o svemu gore spomenutom javnost direktno ili indirektno informirao srpski predsjednik.  

Drugi dio razgovora s Vučićem  

Onaj drugi dio razgovora sa srpskim predsjednikom, mnogo značajniji od, na primjer, standarda građana Srbije, ipak ostaje skriven od javnosti. Ali patrijarhovo djelovanje ga razotkriva. Pogodili ste. Srpski svet. Razaranje stabilnosti regije. Osporavanje identiteta drugih naroda. Alarmiranje Srba i pokušaj njihove ponovne homogenizacije.

Jer kako drugačije objasniti sljedeće riječi patrijarha Porfirija koji se 14. listopada u Hramu Hristovog Vaskresenja u Podgorici direktno uključio u kampanju popisa stanovništva u Crnoj Gori, nego kao izvršenje naredbe od pretpostavljenog: "Pozivam Srbe u Crnoj Gori da u svakoj prilici s ponosom i dostojanstvom odlučno iskažu svoj identitet kao vjernici Srpske pravoslavne crkve, govornici srpskog jezika i kao dični pripadnici srpskog naroda. To je pravo, odgovornost, obaveza i dužnost svakog od nas."

Koliko je Porfirije zaista ostao vjeran sebi i svom duhovnom pregnuću? Sjetite se gore navedenog: "Monah sam postao jer sam u Crkvi tragao za onim što ona zaista nudi i zbog čega jedino postojimo na ovom svetu, jer Bog nije ni Hrvat, ni Srbin ni Nijemac, on je ljubav…" Samo da se još i Porfirije dosjeti vlastitih riječi i vrati korijenima. I naravno ostavi Crnogorce da sami odluče tko su.

Govor u Bijeljini

A što tek reći za njegov govor sredinom rujna 2022. godine, u Bijeljini, gradu koji se po mojim saznanjima i dalje nalazi u Bosni i Hercegovini. Tada je Porfirije kontemplirajući o granicama rekao kako su one promjenjiva kategorija: "Svi znamo da su se kroz povijest granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se u povijesti u kojoj je sve relativno neće mijenjati i ubuduće."

Ne znam koji jezik još govori patrijarh Porfirije osim srpskog. Izvjesno hrvatski, crnogorski, bošnjački. Možda i njemački. U svakom slučaju trebao bi pročitati na bilo kojem od ovih jezika (ako ne govori njemački, postoji prijevod na ostala četiri) što piše njemački tisak o Vučiću.

Oni misle da je predsjednik Srbije "vješti lutkar čije vrijeme istječe". To su oni isti ljudi koji su mu omogućili da ovoliko dugo maltretira regiju. Uz Amerikance, naravno. Ovome bih dodao svoj sud o Srpskom svetu.

Dakle, riječ je o loše režiranoj predstavi koju su već jednom režirali po istom scenariju i doživjeli fijasko. Što prije patrijarh srpski shvati konstrukcijsku grešku spomenutog scenarija, to bolje za njega i Crkvu koju predstavlja. Tko zna, možda mu i dosadašnju, neslavnu ulogu okarakteriziraju kao sporednu.   

Pročitajte više