HRVATI su naučili novu riječ - "emo". Znao sam da su stvari krenule nizbrdo istog trena kada sam čuo da mediji povezuju samospaljivanje četrnaestogodišnjaka s glazbenim pokretom. Zaista ne mogu vjerovati da će riječ "emo" završiti u istom košu s: drogom, marihuanom, Marilyin Mansonom, nasiljem na filmu, Quentinom Tarantinom, pedofilijom, seksom i rokenrolom.
Imam osjećaj da se vraćamo u pedesete kada su se uplašeni roditelji svih kontinenata udružili u strahu od nove pošasti nazvane "rock & roll". Rock je upropaštavao mladež i tjerao ih na blud, nasilje i bunt što nikako nije odgovaralo tadašnjem konzervativnim umovima, koji su emocije, strahove i frustracije radije držali zatvorenima duboko u nutrini. Ista stvar desila se pedesetak godina kasnije kada se Amerika ujedinila u mržnji prema Marilyn Mansonu koji je, prema mišljenju određenih skupina, jedan od krivaca za pokolj u Columbineu.
Domaći Columbine
Bojim se da proživljavamo domaći Columbine, a mediji apsolutno neupoznati sa značenjem riječi "emo" plasiraju informacije i tretiraju pokret kao da je riječ o nekoj sekti koja svoje članove tjera na ritualna samoubojstva. Rečenica "ne znamo što je emo, ali vjerujemo da je pokušaj samoubojstva možebitno povezan s tim neobjašnjivim fenomenom" jednostavno je pogrešna i prkosi svim pisanim i nepisanim pravilima informiranja javnosti. Mislim da je vrijeme da prestanemo biti apsolutni idioti i prestanemo tražiti jednostavna rješenja. Ne, emo scena nije jedan od krivaca za pokušaje samoubojstva baš kao što ni crtanje grafita nije povezano s istrebljenjem sredozemne medvjedice.
Problem je očito dublji, novinari bi se trebali pomiriti sa svojim položajem i informirati, a taj nesumnjivo kompleksan problem prepustiti ljudima koji su za to obučeni. Mediji često prekoračuju granicu i upuštaju se u površna nagađanja koja u najvećem broju slučajeva završavaju spoznajom kako će se s pravim problemima nakon svih tih cirkusa nositi jedino roditelji i struka.
Ljudi se plaše i onog o čemu nemaju pojma
Novinari će uvijek tražiti senzaciju bez obzira na posljedice, a glazba, filmovi i televizija uvijek će biti kamen spoticanja posebno zbog bolesne prakse koju nikad neću razumjeti. Naime, kada se mediji i zabrinuti roditelji udruže u borbi protiv određene pojave, uvijek se zapitam zašto se za omaške u odgoju krive filmovi i glazba. Konačna namjena filmova i glazbe nije da odgoji već da zabavi, a problem je očito u pojedincima koji su odgoj prepustili nekom drugom.
No, što se glazbe tiče ona je oduvijek bila bauk, a generacijski jaz oduvijek je tjerao ljude na donošenje ishitrenih zaključaka. Ljudi se često plaše onog što ne razumiju, ali vidim da se plaše i onog o čemu nemaju pojma.
Već vidim roditelje kako usrani od straha kopaju po fonoteci vlastite djece tražeći subverzivni materijal koji bi dokazao kako i oni imaju "emo dijete" koje poput tempirane bombe prijeti (auto)destruktivnim ponašanjem. Ne želim trkeljati o odgoju klinaca jer o odgoju klinaca nemam pojma, ali ne morate biti stručnjak da zaključite kako je odgoj "zeznuta stvar" i kako postoji niz parametara koje prosječni roditelj mora zadovoljiti. Nemojmo im otežavati posao pričajući apsolutne nebuloze, plašeći ih pizdarijama koje će samo otežati komunikaciju s već ionako kompliciranom dječurlijom.
Foto: RTL Vijesti